Klasična preglednost klasicizma

Uvod u klasicizam uzoran je opis književnopovijesnih obilježja važnoga razdoblja u europskoj književnosti, knjiga u kojoj se kristalno jasno opisuju poetička i žanrovska obilježja klasicizma, njegove filozofske i svjetonazorske pretpostavke, a donosi i pregled gotovo svih važnijih i manje važnih pisaca, dok onima kanonskima posvećuje i posebnu analizu njihovih opusa

Pojmovi klasika, klasično, klasicističko, klasicizam, pseudoklasicizam, neoklasicizam često se susreću u tekstovima o raznim umjetnostima pa tako i o književnosti, kao i o filozofiji, ali nemaju status čvrstih i fiksnih termina kojima bi opseg značenja i sadržaj bio jednoznačan. Pritom pojam klasicizam obuhvaća djela raznih sadržaja, tema, žanrova i poetičkih obilježja te je kadikad određen tipološki i postavljen u opoziciju s manirizmom kao univerzalna i u ritmičkom slijedu s artificijelnim epohama izmjenjiva kategorija, a kadikad se javlja kao književnopovijesna odrednica koja se pojavljuje u umjetnosti kao i u književnosti od kraja 17. stoljeća i obilježuje neke poetičke sastavnice književnih djela tijekom 18. stoljeća.

Pojam klasicizma u različitim europskim nacionalnim književnostima u različitoj je mjeri zastupljen i definiran. Dok u francuskoj književnokulturnoj sredini ima epohalno, i to vrlo precizno određeno značenje i s obzirom na korpus i s obzirom na stilsko-periodizacijska obilježja, u drugim je nacionalnim književnostima uporaba pojma fluidna i nije uvijek jednoznačna. Supostojeći s prosvjetiteljstvom, javljajući se i kao filozofski pravac obilježen racionalizmom, i kao stil u likovnim umjetnostima, arhitekturi i književnosti, pojam klasicizma ni u kojem slučaju nema onu jasnoću koju posjeduje termin renesansa ili barok ili pak romantika, odnosno romantizam.

I u hrvatskoj znanosti o književnosti pojam klasicizma dugo je imao značenje marginalne pojave, nije bio precizno definiran kao što nije dokraja određen korpus djela koja toj stilskoperiodizacijskoj odrednici pripadaju. Razlozi su tomu u određenoj mjeri bili ideološke naravi. Katančićev naglašeno klasicistički opus ili pak opus dubrovačkih latinista 18. stoljeća često je bio marginaliziran u odnosu na „progresivnije“ i ideološki prihvatljivije prosvjetiteljstvo koje nije bilo okrenuto prošlosti nego je zagovaralo nove, ideološki prihvatljivije ideje i svjetonazore.

Kompleksnost određenja pojma klasicizma, njegovu ovisnost i uronjenost u nove filozofske ideje s kraja 17. i 18. stoljeća, osnovne zasade, norme i koncepcije njegove poetike, dodirivanje s drukčijim poetikama i omeđenost od njih, različite manifestacije klasicizma u raznim nacionalnim europskim književnostima, glavni predstavnici, glavna djela – sve to sada možemo naći precizno opisano i usustavljeno u knjizi Cvijete Pavlović Uvod u klasicizam.

Od klasike do neoklasicizma

U uvodnom dijelu svoje knjige autorica jasno i precizno opisuje i razgraničuje nazive i pojmove klasika, klasicizam, neoklasicizam. U sljedećem poglavlju detaljno prikazuje odnos klasicizma i racionalizma, navodeći osnovna obilježja raznih filozofskih učenja koja se određuju kao racionalistička (R. Descartes, H. Grotius, B. Pascal, Th. Hobbes, J. Locke, B. de Spinoza, I. Newton, G. W. Leibniz…).

U sljedećem poglavlju Cvijeta Pavlović detaljno se pozabavila poetikom klasicizma. Osnovne odrednice tog književnog razdoblja mogle bi se ovako sažeti. Klasicizam je književno razdoblje/pravac čiji počeci sežu u talijansku književnu kulturu 16. stoljeća i povezani su s renesansnim okretanjem antici; no vrijeme njegova punog razvitka i oblikovanja kao definiranog književnog programa pada u 17. stoljeće u Francuskoj i u 19. stoljeće u drugim europskim književnostima. Ne postavši nikada književnoperiodizacijska odrednica jednoznačnih i dokraja definiranih obilježja, u raznim oblicima i varijantama te u različitu intenzitetu klasicizam je obilježio europske književnosti već u 17, a posebice u 18. stoljeću, zamirući u nekim zemljama tek u prvim desetljećima 19. stoljeća. Programatski se nadovezujući na antičke teorije i koncepcije pjesništva klasicizam se u estetičkim i poetološkim koncepcijama oslanjao na racionalističku filozofsku tradiciju i na kartezijansku metodu. Za klasicizam cilj je umjetnosti stvaranje savršeno lijepa i istinitog kao trajnih, univerzalnih vrijednosti usvojenih s pomoću razuma. Taj se cilj može ostvariti oponašanjem artističkih uzora sačuvanih u antičkim djelima ili oponašanjem prirode koja se shvaća kao bit stvari, kao ono što je opće i zajedničko. Mašti i osjećajima klasicizam često, iako ne uvijek, suprotstavlja razum pridajući mu glavnu ulogu u umjetničkom stvaranju i oblikovanju iznadvremenskih načela i pravila koja određuju tematiku i izgradnju književnih djela. Takav stav prema književnom stvaralaštvu došao je do izražaja u brojnim općeteorijskim i poetičkim raspravama kojih je obilježje unificiranje i kodifikacija poetičkih i strukturnih elemenata književnoga djela.

U zrcalu nacionalnih književnosti

Kako se klasicizam javlja kao svojevrsna opozicija baroku, jedno poglavlje autorica posvećuje i odnosu ta dva susljedna razdoblja, određujući klasicizam kao svojevrsnu pobunu protiv artificijelnosti i maniriziranosti barokne poetike. Zatim slijedi precizna analiza klasicističkih književnih opusa u pojedinim nacionalnim literaturama. Analizu klasicističkih pisaca i djela autorica započinje, razumljivo, francuskim klasicizmom i njegovim glavnim predstavnicima (F. de Malherbe, J.-L. G. de Balzac, J. Mairet, P. Corneille, F. de La Rochefoucauld, J. de La Fontaine, J. Racine, J-B. Poquelin Moličre i brojni drugi, pa tako i Voltaire kao pisac u čijem se opusu obilježja klasicizma prepleću s prosvjetiteljstvom) i opusima (detaljna je analiza posvećena Corneilleovim, Racineovim i Moličreovim djelima). Slijedi pregled klasicizma u engleskoj književnosti, pri čemu autorica ističe specifičnosti u određivanju stilskoperiodizacijskih osobina u engleskoj književnoj povijesti, a nastavlja s popisom autora čiji opusi imaju klasicistička obilježja (J. i E. Phillips, J. Dryden kao najvažniji predstavnik, T. Otway, J. Addison, A. Pope kao uzorni klasicist, S. Johnson, J. Swift, H. Fielding…). Analizirajući najvažnije opuse, autorica je osobitu pozornost posvetila satiri i satiričkom modusu u engleskom klasicizmu. Klasicizam u talijanskoj književnosti, ističe Cvijeta Pavlović, nosi neka specifična obilježja: elementi klasicizma javljaju se tek u drugoj polovici 18. stoljeća, a opstaju i tijekom 19. stoljeća u osobitoj sprezi s novim romantičkim tendencijama. Kao glavne predstavnike tog specifičnog oblika klasicizma autorica ističe G. B. Vica, G. Parinija, V. Alfierija, V. Montija te, kao najvažnijeg U. Foscola. I klasicizam u njemačkoj književnosti nosi specifična obilježja, preplećući se s elementima prethodnih razdoblja ili onih budućih. Kao najvažniji predstavnici klasicizma ističu se J. C. Gottsched, F. G. Klopstock, G. E. Lessing i J. W. Goethe u dijelu svojega opusa. Kao u Goethea, i u djelima F. Schillera prepleću se elementi klasicističke poetike s novim romantičkim tendencijama. Autorica se posebno osvrće na tzv. weimarsku klasiku, pojavu koja je specifično njemačka i koja označava prepletanje raznih stilskih i periodizacijskih osobina u jednom te istom književnom djelu, a obilježila je opuse kanonskih autora europske književnosti.

Antonio Canova, Tri Gracije

Epoha čistih oblika

Nakon detaljne analize velikih nacionalnih književnosti, Cvijeta Pavlović daje kraće preglede pojedinih manjih nacionalnih književnosti, od raznih slavenskih pa do mađarske, španjolske i portugalske književnosti. Pregled hrvatskoga klasicizma posebno je detaljno iznesen: osim Katančićeva opusa i hrvatskih latinista 18. stoljeća, navedeni su i pisci u kojih se elementi klasicizma javljaju samo rubno i sporadično (F. K. Frankopan, A. M. Relković, I. Dražić…), a detaljno su opisane i dubrovačke frančezarije.

Na kraju knjige autorica opisuje reprezentativne oblike, vrste i žanrove te tipične sadržaje u klasicizmu. U genološkim aspektima klasicizam je zastupao stajalište o hijerarhiji književnih žanrova oslanjajući se pritom na vrstovne koncepcije antike, pa su najviše mjesto zauzimali ep i tragedija, didaktički spjev, oda, poslanica, bajka, satira, idila, elegija te komedija. Pritom klasicizam nije dopuštao miješanje žanrova i stilova, koja će norma na pragu romantizma kadikad dovesti do borbe između starih i mladih pisaca.

Na kraju se autorica pozabavila, budući da je klasicizam struktura duga trajanja, i klasicizmom nakon klasicizma. Knjiga je opremljena i opsežnom bibliografijom, kazalom imena autora i pojmova.

Kako se iz kratka pregleda sadržaja pojedinih poglavlja razbire, Uvod u klasicizam uzoran je opis književnopovijesnih i književnokomparativnih obilježja važnoga razdoblja u europskoj književnosti, knjiga u kojoj se kristalno jasno opisuju poetička i žanrovska obilježja klasicizma, njegove filozofske i svjetonazorske pretpostavke, te se određuje terminološki pluralizam pojma klasicizam, njegov odnos prema susljednim razdobljima, a donosi i pregled gotovo svih važnijih i manje važnih pisaca, dok onima kanonskima posvećuje i posebnu analizu njihovih opusa. Isto tako u knjizi se mogu naći određenja dominantnih svjetonazorskih, književnopovijesnih, genoloških pojmova što ih je klasicizam nasljedovao, uveo ili pak predao u nasljeđe mlađoj epohi – romantici. Uvod u klasicizam sveobuhvatnošću i preciznošću izdanak je najboljih književnokomparativno i književnopovijesno koncipiranih studija posvećenih u nas relativno neistraženu stilu i razdoblju.