Junaci za nove klince

Nema dvojbe da je tzv. dječji film u nas vrhunac dosegnuo 1970-ih godina, poglavito ostvarenjima kao što su Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972) i Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976), desetljeće poslije našao se u smiraju, dok je u razdoblju samostalne hrvatske države morao pričekati 2006. i film Duh u močvari Branka Ištvančića. I ako je taj uradak označio djelomičnu revitalizaciju dječjega filma, Koko i duhovi (Danijel Kušan, 2011) gledanošću je posvjedočio o novim kvalitativnim dosezima toga žanrovskog odvojka. Nakon uspjela prvijenca nastala je i nova filmska adaptacija književnih izvornika Ivana Kušana o dječaku Koku, ovoga puta Zagonetni dječak u redateljskoj izvedbi Dražena Žarkovića prema scenarističkom predlošku Hane Jušić i pod producentskim nadzorom Ankice Jurić-Tilić.

Zagonetni dječak, visoki doseg hrvatskoga dječjeg filma

Taj je uradak dakle odrediv kao dječji film detektivskoga predznaka, jer mlađahni protagonisti nastoje razriješiti tajnu vršnjaka, zagonetnoga dječaka. Razmatramo li temeljnu strukturu središnjih likova, posve je jasno da su navedeni protagonisti Koko (Antonio Parač) i Tomo (Karlo Maloča) rekonstrukcija arhetipskoga lika detektiva i njegova pobočnika, ali i svojevrsna preinaka, jer upravo Tomo zahtijeva više ravnopravnosti u odnosu na Koka. Dvostrukost zagonetnoga Marka Lukarića i Mirka Komana (Toma Budanko) zapravo je dvojnost jedinstvenoga entiteta koja doseže i simbolične vrijednosti. Naposljetku, djevojčica je Marijana protuteža dječacima koji je okružuju, dapače jasna je spona njihovih habitusa, a djelovanjem je slična dvostrukim špijunkama povijesnoga ili pak filmskoga predznaka. U takvu dramaturškom okviru ne mora nas čuditi da odrasli likovi nemaju važnijih uloga ni u zapletu, kao ni u razrješenju. Njihovu je ulogu, dapače, precizno odredio Jurica Pavičić u svome osvrtu, navodeći da oni nisu čak ni sporedni likovi, već tek epizodni.

Primjetna je gradacija narativne strukture, jer napetost neprestano raste od zapleta prema raspletu. Ubrzanje je ritma razvidno, a upotpunjeno je slikovnim evociranjem 1980-ih te mjestimičnim metafilmskim kontekstom. U retroizgledu filma odjel je produkcijskoga dizajna tematski ili motivacijski izbjegao preciznu dataciju zbivanja, dosežući čak i mitski spleen toga razdoblja. Metafilmski se kontekst vinuo do višeslojnosti koja obuhvaća niz osvrta prema još jednom prijelomnom Kušanovu djelu, Koko u Parizu, zatim do posvete Mati Lovraku, čiji je književni predložak postao temeljem glasovitoga Vlaka u snijegu te čak i do pomalo ironične percepcije filmske glume u navodu školskoga profesora.

Žarkovićevo je poznavanje filmskoga jezika većinom zamalo besprijekorno. Posve sukladan u očitovanju žanrovske građe te svjestan da nikakvim ekstravagantnijim oblicima filmskoga zapisa ne smije naštetiti percepciji ciljanoga gledateljstva, Dražen Žarković ipak se nije upustio u puko i tek zanatsko oslikavanje predloška. Premda ipak ne u potpunosti cjelovit, obogatio je filmsku građu postupcima koji neće gledatelju dopustiti nikakvu zalihost, već ga nenametljivo vode čak i do više razine promišljanja, pa samim time i sudjelovanja u filmskim zbivanjima. Tako već u uvodnoj sekvenci zapažamo stilski postupak metonimije, kao i primjenu elipse. Nadalje, razmjerno je često ukidanje unutarprizornih zvukova i govora zakrivena izvanprizornom glazbom. Usporena montaža pridonosi dojmljivosti otkrivanja dvostrukog identiteta zagonetnoga dječaka, a usporeni je pokret tijekom nogometne utakmice okvir svojevrsna sukoba dvojice naizgled suprotstavljenih protagonista. No ponajbolje dosege uočavamo u raspletu filma, zasigurno i zbog činjenice da su motivi rijeke, otoka ili pak kiše, pa čak i goleme ribe, sasvim mitski simboli koje razmatramo u postupnom suglasju s dramaturškim postavkama. Iako je flešbek koji slijedi razmjerno umirenje dosegnute akcijske napetosti, posve je razumljivo razrješenje zadatih napetosti i nimalo ne umanjuje vrijednost cjeline, već je sasvim suglasan i žanrovskim obrascima dječjega detektivskog filma. Nepobitna je činjenica da je Žarković izraziti postmodernist, čiji stilizacijski postupci ne čine nikakav iskorak u odnosu na narativni temelj, već ga uspješno nadograđuju.

Snimateljski je rad direktora fotografije Marija Sablića, također sudionika i prvijenca Koko i duhovi, sastavnica promišljene slikovnosti Zagonetnog dječaka: ako pritom zapazimo da je izbor očišta kamere primjeren žanrovskom, već uporabom objektiva i boja Sablić gradira slikovnost cjeline, a najviše dosege postiže svojevrsnom modelacijom unutarfilmskoga prostora. Montažer Slaven Zečević oblikuje dinamičan ritam cjeline, a glazba Dinka Appelta podiže i njezinu emocionalnost. Iako možemo zapaziti određen strah od praznoga prostora, glazbeni je postav ipak od prijelomnoga značenja u svojevrsnoj četvrtoj dimenziji cjeline, dok je uporaba širega glazbenog zvuka usporediva s razvedenijim holivudskim partiturama.

Naposljetku, iako Zagonetni dječak nije izvrstan film, posve primjereno možemo ga ocijeniti vrlo dobrim, upravo zbog činjenice što, iako njegova građa nije podložna poroznosti, uočavamo tek mjestimične prazne hodove ili pak nepotpunu kompaktnost cjeline. No navedene kritičarske tvrdnje zacijelo neće naštetiti gledanosti ovoga ostvarenja koje pripada u visoke dosege domaćega dječjega filma. Nedvojbeno je da će njegova kvaliteta i gledanost potaknuti i novu filmsku adaptaciju književnih izvornika o Koku.