Gradim slike od stakla

Shvatio sam da je stvar vrlo jednostavna, da treba gledati oko sebe i to pretvoriti u sliku. U svemu možete pronaći detalje potrebne da nastane dobra slika. Sve što sam ikada radio bilo je slikarstvo, pa čak i plakati

Na izložbi u zagrebačkoj Gliptoteci Boris Bućan, slikar i dizajner, izlaže sedamdeset i jednu sliku. Sjajno, zrelo, nadahnuto slikarstvo velikog majstora. Među radovima osam je slika iz serije Stakleni ljudi kao posebna cjelina (Prodavačica stakla, Stakleni šešir, Staklene čizme, Stakleni vojnik, Stakleni tenk, Stakleni rat) postavljena u zasebnoj prostoriji.

Snimio D. Žižić

Zanima me naslov izložbe – Stakleni ljudi – slike koje su drukčije i temom i pristupom, bijeli potezi na crnoj podlozi, ta nematerijalnost stakla.

Same slike jasno govore o tome kako su rađene; onoga trenutka kad je otkriveno kako slikati staklo, sve je riješeno. Sam taj postupak meni je bio sjajan, pitanje je bilo da li na bijelom slikati sivim, ali mislim da ne bi bilo tako dobro, da ne bih mogao dobiti ovu prozirnost kao s bijelim na crnom. Pitali su me i tko su ti stakleni ljudi, možda smo to i mi, jer mislim da nismo od boljega materijala napravljeni. To je jedna stvar, a drugo taj stakleni vojnik koji se pojavljuje, to je posveta tom vojniku, koji na fronti vrijedi sekundu i pol, nestane u trenu, toliko je krhak.

I tenk može biti stakleni?

Ma naravno, vrijedi isto, kada se mina baci u gusjenicu, leti u zrak to čudovište od željeza, tako da bi mogao biti i od stakla, toliko vrijedi.

Zalazak semafora za kišnog dana u Parizu...

Tog sam jutra vidio Monetov Zalazak sunca – sjajna slika, prva impresionistička slika. Navečer kiša, sjedim u kafiću na Saint Germainu i gledam jedan semafor, projekcija na kišnom pločniku, trag od crvenog semafora, kao od sunca, tako je nastala ta slika. U svemu možete pronaći detalje koji vas okružuju da nastane dobra slika.

U Parizu ih je sigurno bilo, ali tu je još samo jedna slika s motivom iz Pariza?

Da, kraj jedne trgovine sam prošao, piše na njoj Madam, ispod je stajala jedna žena, razgovarala mobitelom, kako sam prošao, tako sam se i vratio i snimio je mobitelom, to će biti krasna slika, nije joj potreban naslov.

Tekst je sastavni dio vaših slika?

Pa mora biti, da se te slike može dešifrirati, za neke je stvarno nužan tekst, inače bi povjesničari umjetnosti pisali čudesa o slikama, ja im dajem točnu uputu što treba vidjeti, da se ne zafrkavamo, da to ne bude homo ludens koji dopušta sve moguće netočnosti. Zgodno je to vidjeti na ovim slikama. Na slikama ciklusa Zalaz sunca na zidu u pet slika riječ je o detaljima koje sam gledao dva sata, koji su se mijenjali od kolodvora do aerodroma, do luke, do konja koji pije vodu. Te upute dobro je dati, a ne da glavinjaju što se na toj slici nalazi. Treba to koji put i pustiti; tu je recimo Rothko napravio čudo, pred njegovim se slikama moli i svašta se događa pred tim slikama, a one ne nose naslov, nemaju upute kako ih gledati, to su takve slike, one se gledaju, one su za razmišljanje, ali to nije moj postupak, to je Rothkov postupak.

Format vaših slika uvijek je isti, kvadratan...

To sam uzeo s plakata, dobro sam se snalazio u tome, a imam i mali atelijer, mislim da veće slike u tom prostoru ne bih mogao raditi.

Kako je primljena vaša izložba u Parizu?

Bila je jako posjećena, a bilo je interesa i za kupnju, ali ne bih sada tome. Jedna se predivna stvar dogodila; kritičar Raillard, inače jedan od najvećih poznavatelja Miróa, iz teksta o izložbi Giacomettijevih stolaca izvadio je moj Stolac iz atelijera i piše panegirike o tome. Drugi detalj: iz Louisa Vuittona željeli su zakupiti prostor galerije za domjenak, ali pod uvjetom da ostanu moje slike, što govori o njihovu ukusu. To se stvarno dogodilo, danima je dolazilo po 70 ljudi iz 50 zemalja, pa njihovi suradnici koji su bili u tom prostoru... Predivno je izlagati u Parizu, tamo vam se stalno nešto događa.

Koliko je slika bilo izloženo?

Bilo je četrnaest slika. To je mala galerija, ali jako dobro uređen prostor.

Vaše izložbe u inozemstvu uglavnom su plakati, a ne slike?

Da, to je bio prvi nastup sa slikama, zato mi je važan i zanimljiv.

To se inače događa kod spomena vašeg imena, uglavnom se veže uz dizajn plakata.

Znate što, tu mene Vera Horvat Pintarić spašava. U jednoj je knjizi napisala kako je sve što sam radio slikarstvo. Gdje je tu dizajn, gdje je grafičko oblikovanje? To je slikarstvo i na plakatima, ja slikam po plakatima!

Vratila bih se na jednu vašu lanjsku izložbu, onu sa Žuvelom u Galeriji umjetnina u Splitu u ciklusu 1:1. Kako vam se čine vaši radovi nasuprot radovima drugog autora?

Riječ je o zabludi, to sada na kraju vidim. Ušao sam u taj rizik zbog Žuvele. To je jedini čovjek koji me spasio da završim Akademiju u Zagrebu. Izložba? Meni je žao što se Majstorović zaletio u to, ali nitko da mu kaže: prekini to, zaboravi, nema to nikakva smisla. Kakve veze ima Žuvela s mojim i ja s njegovim radovima? Da se natežemo u nekim dijalozima, možemo se naći za stolom i razgovarati uz kavu o nekim stvarima, ali ne na izložbi. To s izložbom bila je zabluda.

U Parizu ste izlagali i plakate. I to je odlično prihvaćeno.

To je nevjerojatno što su ti plakati u Parizu napravili, to sa slikama nisam napravio, ali važno je i to da sam u Parizu bio na pravom mjestu. Institut dizajna – prvi i jedini u Francuskoj. Nedavno sam dobio izvatke iz tiska, više od 150 časopisa pisalo je o toj izložbi. I to pohvalno. Nije bilo ni jedne loše kritike. Bilo je nevjerojatno. Pariz je čudesan grad, kada vidite njihovu kulturu i što sve imaju u svojim muzejima, onda ne možete vjerovati da i u vašim radovima prepoznaju dobre stvari. U magazinu Parisienne: Gauguin, Dalí, Bućan, pozivaju vas na te tri izložbe. Propagandu mi ne možemo plaćati, a ova se dogodi sama od sebe i to u Parizu.

Zalazak semafora za kišnog dana u Parizu, 2012. / Snimio V. Metelko

Što sad nakon Pariza i takvih iskustava?

Planiram nove izložbe. Naši podrugljivo govore o hiperprodukciji... Zadnje su mi slike ti Stakleni ljudi, dok sam došao do slike Prodavačica stakla, kojom otvaram put u nove svjetove, trebalo mi je vremena. Potrebno je imati dosta radova da bi se došlo do ovoga. Potrebno je deset slika da bi se došlo do jedne. Sjećam se, nedavno sam pročitao Altmanovu biografiju i ako on može napraviti jedan film godišnje, onda mogu i ja izložbu.

Rekli ste da sada radite najbolje slike.

To da. Nakon što sam otkrio da je stvar vrlo jednostavna, da treba gledati oko sebe i to pretvoriti u sliku.

Fascinira me kako gledate i što sve vidite. Mrlja na podu u tramvaju nakon snijega, od tog sivila, nečeg nelijepog, a nije ni boja...

Sjećam se tog prizora, neka se figura pojavila, te fleke su izgledale čarobno, sve je motiv za dobru umjetnost. Ovaj Stolac. Nedavno sam sjedio u nekom kafiću, u nekoj rupi u podrumu Cinestara i gledam taj isti stolac preko puta, rekoh, to ću napraviti, ovu slamu treba nacrtati.

Ali to je i žena u pletenoj haljini.

Da, čak i to se dogodilo. Grana, gledajte kako dobra anatomija zadnjih nogu psa, ženske noge na pinijama, ne možete vjerovati da je u prirodi tako nešto. Freud je rekao prije smrti: „Radim samo ono što je Bog napravio.“ To je fenomenalna teza, za jedan život, za jedno uozbiljenje umjetnosti, fenomenalna rečenica, tako da u toj prirodi svašta imamo, ne moramo ništa izmišljati.

Grudnjak i muška košulja, nasuprot Ptici i ženi.

Priča o toj slici, imao sam tu ženu s raspletenom kosom, ali mislim da nije uspjela pa se pretvorilo u tu pticu, kosa se pretvorila u krilo, a opet u ženu s raskošnom haljinom, možete šetati po slici, ima materijala.

Plakatima se (ne)vraćate?

Radit ću nešto, ali neću sad o tome govoriti, neka prvo izađe.

Suradnja sa simfoničarima?

Trebalo bi to biti u lipnju, trebali smo već krenuti, sve će ići na jumbo-plakate. Dobili su od Grada besplatno jednu plakatnu ploču, a onda su rekli da sljedećih mjeseci nemaju ni nju, jer je to za političare pa tek kad se oni maknu, onda mi možemo raditi glazbu.

Što je vodilja vašega rada, vaš životni credo?

Svakako teza koju bi trebalo sačuvati za sva vremena, a Vera Horvat Pintarić izgovorila ju je: „Ono što živite, to i radite, i tu nema varanja, jer ako je laž u razmišljanju, laž je u svemu, to se vidi.“ Također misao povjesničara umjetnosti Roberta Hughesa: „Umjetnost u kojoj nema života nema smisla.“ To je rekao pred smrt, potkraj života, kad je već vidio sva čudesa.