Demonstracija artizma

Kako drukčije nazvati svirku kubanskoga trubača, klavijaturista i vokalista Artura Sandovala (Artemisa, Havana, 1949) nakon njegova trećeg zagrebačkog nastupa u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 5. ožujka? Prva su dva bila u listopadu 1987. u tada kultnom klubu Kulušić te dan poslije u istoj dvorani u kojoj je nastupio i sada, praćen tada budnim očima dvojice kubanskih službenika. Dirljiva je ovaj put bila briga organizatora da su najrelevantnije bile Sandovalove referencije dobitnika više prestižnih nagrada Grammy, predviđene prvenstveno za postignuća u komercijalnoj glazbi, te su u ovom trenutku osjetili potrebu da mu podare i hrvatsku glazbenu nagradu Porin. Svoje je iznimne kvalitete taj trubač Zagrepčanima demonstrirao još prije punih 26 godina i bilo bi naivno očekivati da nagrade Grammy džezistima malo znače. Sandoval je jedan od danas najboljih trubača na svijetu, koji superiornim vladanjem instrumentom iz njega izvlači nemoguće tonove i raspone registara. Uz trubu on svira i druge instrumente, poput glasovira, klavijatura i udaraljki, pri čemu njegovo kubansko podrijetlo u repertoarnom i stilskom smislu igra veliku ulogu. Sandovalu čini se leži formacija seksteta, jer se i ovaj put predstavio s takvim sastavom, u kojem je kao izvrsne i disciplinirane suradnike imao mahom mlađe kvalitetne glazbenike raznih provenijencija, izuzev jedinog autentičnog Kubanca, bubnjara Alexisa Arcea. I ostali su članovi sastava bili svi stilski disciplinirani: tenor- i sopran-saksofonist modernih opredjeljenja Zane Musa, okretni i temperamentni pijanist Mamesh Balasooriya, simpatični i vrlo kooperativni kontrabasist John Belzaguy te izvanredni mladi umjetnik na conga-bubnjevima i udaraljkama Samuel Torres.

Arturo Sandoval u Lisinskom Snimio Davor Šiftar

Prvobitna fascinacija be-bopom te kasnijim derivatom hard-bopom još je kao stilska odrednica evidentna u shvaćanju jazza i fraziranja toga maga trube, i to se nije promijenilo od trenutka kad mu je legendarni Dizzy Gillespie pomogao da s Kube dođe u Sjedinjene Države i uzeo ga u svoje sastave. Ta je stilska pripadnost jazzu Gillespieja i Clifforda Browna zamjetna i danas, no u novoj je domaji stekao i naklonost prema demonstraciji određenih efekata, koji svakako izazivaju oduševljenje slušateljstva. I to ne samo u mogućnostima sviranja gotovo neslućenih tonova trube u rasponu od najdubljih registara iz raspona tube, pa sve do flažoleta, već i primjenom snimljenih playback-matrica big banda korištenih u pojedinim izvedbama.

Koncert u rasprodanoj dvorani, znakovito naslovljen Život bez slobode ne znači ništa, uključio je dosta širok repertoarni raspon od originalnih tema latinoameričkog karaktera kao što su Mambluesux, Surena ili Eso Es Lo Qui Hay, preko gotovo agresivnih suvremenih fuzijskih izvedbi s reskim tonovima tenor-saksofona, pa sve do klasičnih Gillespiejevih originala Bird’s Work i A Night In Tunisia, odsvirana kao dodatak vrlo efektno s pojedinim korusima uz big band matricu te svime onime što su Sandoval i njegovi glazbenici bili kadri pokazati. Svom se uzoru i mentoru Gillespieju Sandoval odužio i izvedbom originalne balade Everytime I Think Of You, dok je kao pijanist odsvirao poznatu pjesmu Smoke Gets In Your Eyes, predstavivši u drugom dijelu izvrsna solista, udaraljkaša Samuela Torresa, ovaj put s marakasima. Izvedbe vrlo dobro uigrana seksteta Artura Sandovala s nizom efektnih interpretacija i improviziranih korusa solista brojna publika prihvatila je s oduševljenjem, a njemu u čast organizatori su nakon koncerta u foajeu dvorane priredili i stilski prigodan after party s nastupom zagrebačkoga sastava Cubismo.