Bijeg u zaborav

Suvremena skandinavska književnost – izuzmemo li val krimića koji nam dolazi s toga sjevernoeuropskog poluotoka – u nas je prijevodno vrlo slabo zastupljena. No pozorni pratitelji prijevodne beletristike mogli su uočiti jednu zanimljivost – veći dio ono malo u nas prevedene skandinavske književnosti ruralno je ambijentiran, ili smješten u provinciju, izvan većih gradskih središta, te tematizira odrastanje. Primjeri toga odlični su romani Tove Jansson Knjiga o ljetu (Naklada Pelago, Zagreb, 2011, prev. Željka Černok), Jonasa Gardella Odrastanje komičara (AGM, Zagreb, 2004, prev. Željka Černok) ili pak Pop-glazba iz Vittule Mikaela Niemija (AGM, Zagreb, 2005, prev. Doroteja Maček), a isti je slučaj i s romanom Do posljednjeg daha švedske književnice Anne Swärd.

Jean Luc Godard i njegov glasoviti istoimeni film prva je asocijacija pri spomenu naslova romana, koji se s obzirom na suglasje s tematikom ispostavlja dobro odabranim, ali je zbog svoje ruralne ambijentiranosti ipak apartan u odnosu na Godardov opus, pa su u romanu zastupljene česte referencije na taj film jedina poveznica između dvoje autora i njihovih djela. Roman Anne Swärd donosi priču o odrastanju buntovne, neprilagođene djevojčice koja se protiv učmalosti života na selu bori odbijanjem pokoravanja nametnutim joj pravilima, koje shvaća kao svojevrsnu uzurpaciju slobode, pa tako već u prvom razredu osnovne škole bježi s nastave kako bi se družila sa sedam godina starijim dječakom. Jasno, riječ je o prijateljstvu onkraj zaljubljenosti, koja se javlja naknadno, ali donosi razočaranje, bol i patnju, što sve čitatelj uviđa prateći razvoj njihova odnosa u desetljeće i pol dugu razdoblju.

Prev. Sonja Bennet, Fraktura, Zaprešić, 2012.

Riječ je o rukopisu prošaranu etnografskim detaljima, opisima običaja i načina života ruralnih, sjevernih predjela Švedske, kao odraza želje za pripadnošću, što starijim članovima junakinjine obitelji, nakon preseljenja u južne krajeve zemlje, u novom podneblju nedostaje. Jer osim što su daleko od zavičaja, njihovu asimilaciju onemogućavaju teškoće u komunikaciji zbog nepoznavanja dijalekta kojim se na jugu Švedske govori. A odselili su se zbog bijega od hladnoće i „beskrajnoga zimskog mraka“, ali i kako bi pokušali zaboraviti tragediju – smrt djeteta utapanjem u jezeru. Stoga pri opisima prirode autorica uvijek ustrajava na ponekom detalju koji podsjeća na ravnodušnu okrutnost podneblja, dok se pri deskripciji grada metaforama ponovno referira na selo i prirodu: „grad je šuma svjetla i buke u pokretu“. Pri pisanju autorica formu prilagođava sadržaju pa kad opise zaigranih dana provedenih na selu zamjenjuje deskripcija protagonističinih lutanja gradovima tad se i diskurs mijenja, te lagano, opušteno i lepršavo pripovijedanje sve češće zamjenjuje rastrzaniji, nemirniji izričaj, kao simbolička preslika junakinjina duševnog stanja.

Do posljednjeg daha roman je o djetinjstvu kao „naopačke okrenutom dalekozoru koji drži svijet na odstojanju“, jer dijete je svjesno samo neposredne, bliske mu stvarnosti, i to u inačici lišenoj prijetnji, nedoumica, dilema i razmišljanja o budućnosti. Također, to je i roman o odraslosti kao poretku prepunu pravila te želji da ih se neprestano krši i zaobilazi, upravo zbog nevjerodostojne slike života. Zato se stasavanje ispostavlja zapravo procesom osvještavanja činjenice da svaki postupak ima svoju posljedicu, koja nam se nužno ne mora sviđati, niti nam biti po volji i u našu korist. Ujedno je to i priča o neuklopljenosti, jer kao što se članovi junakinjine obitelji ne osjećaju dijelom zajednice u koju su se doselili, tako i malena protagonistica osjeća odbojnost spram svojih vršnjaka (koje je u školi doživljavala „kao čopor pasa koji grizu jedni druge za stražnje noge“). A njezin osjećaj neuklopljenosti ostaje prisutan i u starijoj, postadolescentskoj dobi „čim neko mjesto počne nalikovati domu, odem“), što je zapravo pozicija iz koje junakinja pripovijeda, u vremenu kad svjesno odabire ulogu odmetnice, zavodnice koja bez osjećaja troši muškarce, u lutalačkom pohodu koji je zapravo bijeg, bijeg u zaborav, ali ne zaborav onoga što je bilo, već onoga što ne može biti.

Što se načina junakinjina života tiče, Do posljednjeg daha roman je o strahu, o gubitku kontrole i granici nakon koje užitak prelazi u bojazan i paniku. Svijest o postojanju opasnosti zapravo je prvi znak odraslosti, dok je ignoriranje toga pokušaj vraćanja u mentalna područja djetinjstva, što junakinja neprestano pokušava, i čemu teži. Jer za nju biti odrastao znači prestati uživati, živjeti neautentično, sputano, sa strahom; biti odrastao znači biti razočaran, živjeti u samozavaravanju, nezadovoljstvu, pun lažnih nada i bez perspektive: „Odrasli su postali samo sjene koje nose svoje tajne, laži, vrećice hrane i svoje migrene, svoje ružne frizure i teniske lakte u društvu koje čak nije ni imalo tenisko igralište. Lakte su dobili u tvornici. (...) Nosili su svoje plastične vrećice i tajne, svoj umor, svoje nade, svoj pretjerani optimizam u budućnost i svoj privatni očaj, a sve u frotiru, gabardenu, baršunu, kordsamtu i pletivu, s rezervoarima, sačmaricama, snježnim topovima, lancima od bicikla, uz juhu od bakalara, ogovaranja i planove za odmor. Od toga se nije mnogo ostvarilo.“

Do posljednjeg daha dojmljiv je roman o bolnom suočavanju djeteta s tajnama svijeta odraslih, uz neizbježan gubitak iluzija te spoznavanje nužnosti kompromisa u životu, ali i trpljenje licemjerja kojim su kompromisi često popraćeni. Lutanje je pritom jedna od mogućnosti da se ostane svoj, a bijeg od drugih način da se zadrži sebe. No to, kako u romanu vidimo, ipak nije moguće bez trauma i osobnih žrtava...