Aktualni spoj povijesti i literature

Pripovjedača i pjesnika Mirka Ćurića upoznali smo na stranicama Vijenca u prikazima romana Nemir (2008) i zbirke pjesama Nedovršena slika sudnjega dana (2010). Simboličan naslov Braća u poniženju memoarski je uradak koji na indikativan način propituje i osvjetljava moralne dileme koje su i danas aktualne. Knjiga nam donosi trinaest priča sudbina, priča sjećanja, nastalih u razdoblju 2003–2012. Riječ je o povijesnim ličnostima koje su na specifičan način povezane s gradom Đakovom. Iako su priče posvećene osobnostima i znamenitim ljudima iz naše povijesne prošlosti (Josip Juraj Strossmayer, Vlaho Bukovac, Iso Kršnjavi, Ivan Ribar, Ivo Lola Ribar...), njihov životni put konstruiran je uvjerljivo i pomno oslanjajući se djelomice na stvarne podatke i dokumentirana prisjećanja. Memoarski stil kazivanja pridonosi autentičnosti, koja nam uz razumljivu i zanimljivu naraciju približava neka prošla vremena, negdašnju kulturu ophođenja i, što je iznimno važno: karakteristične moralne dvojbe: „A onda se Vlaho upleo u hrvatsko klupko sujeta, intriga i političkih i ljudskih mržnji i prijepora. A što je bilo najgore: morao se opredijeliti!, stati na neku od tada zavađenih političkih i ljudskih strana. Nije mogao biti samo slikar, umjetnik, svoj, svačiji i ničiji: to se u nas ne može, to se ne smije biti!“ Čitajući podužu pripovijest pod znakovitim naslovom Promicanje i unaprjeđenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Hédervárya, koja potvrđuje čuvenu krilaticu nemo propheta in patria, a odnosi se na gotovo globtroterski život slavnoga slikara Bukovca, ne mogu se oteti dojmu da se životne neumoljivosti ponavljaju u nedoličnim kontrapunktima u kojima je teško biti svoj na svome: „Ili si nečiji – ili si ničiji! A ako si njihov – za nas si ničiji, a ako si naš (…) ali pazi: kad si sav naš, onda te previše ne cijenimo: već smo ti slomili kičmu, a čekaju drugi koje treba poviti, slomiti, pokoriti, kupiti ili zgaziti, svejedno. Pa opet iznova.“

Izd. Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2012.

Autorovo radikalno viđenje događaja sustavno je u svim pripovijestima. Biografski podaci pokreću i obogaćuju literarno tkivo priča i crtica, a kreativno osmišljeni naslovi (Ugašena Vjera, Svijet u deminutivu, Posljednji unuk šegrta Hlapića), pridonose diskretnoj bajkovitosti otkrivanja odabranih likova ne narušavajući aktualnost.

Još jedna osobitost Ćurićeve naracije jest kazivanje u prvom licu, izravno obraćanje čitatelju ili odabranom sugovorniku. Ta neposrednost, u dosluhu s diskretnim smiješkom, olakšava komunikaciju, tako da i one ružne strane života „lakše“ prolaze. Ovaj autorov „izlet“ u historiografsku prozu ima i domoljubnih vokacija i ne odviše glasnog optimizma, no ipak su to sotto, sotto tjeskobna prisjećanja koja svjedoče o tome kako je čovjek pojedinac u svojevrsnom, priučenom „kavezu“, u kojem je osjećaj slobode kao glavne osobine ljudskoga bića skučen i nadziran.