Hrvatski kao navodno malen jezik

Iako postoje jezici s više i manje govornika, neprestano se o hrvatskome govori kao o „malom“ jeziku, pa ga tako i Hrvati u inozemstvu često ne prenose vlastitoj djeci. Takvim odlukama osuđuju svoje potomke na neznanje i svoje jezike na izumiranje

U površnim izjavama u okviru neformalnih razgovora Hrvati često, neargumentirano razmišljajući o svojem jeziku, izjavljuju da je hrvatski malen jezik. To znači ne samo da se taj jezik ne isplati učiti ako ste stranac, nego i da se Hrvatima u inozemstvu ne isplati prenositi ga svojoj djeci. Lišiti dijete mogućnosti da govori dodatan jezik etički je dvojbena odluka jer se donosi u ime nekoga tko bi mogao imati veće mogućnosti u životu da takva odluka nije donesena. Da bi dijete bilo dvojezično, potrebno je imati raznojezične roditelje ili raznojezičnu okolinu ili sve to, ali potreban je i svjestan napor roditelja pa je razumljivo da takav napor često izostane zbog prezaposlenosti ili nedostatka upornosti. Ali neshvatljiva je takva odluka kad je svjesna i ciljana, kad se smatra da je uskraćivanje jezika dobitak, a ne gubitak, odnosno da je integracija u novoj zemlji lakša ako se nešto ne zna nego ako se zna. Loše je za pojedinca kad se takve odluke donose u njegovo ime u stranoj zemlji, ali tragedija je kad takve odluke obitelji pa i cijeli narodi donose u vlastitu zavičaju i osude ne samo svoje potomke na neznanje, nego i svoje jezike na izumiranje. Doživljavanje neznanja kao prednosti i inače je boljka modernoga svijeta, no valja razmotriti kategoriju veličine.

Pet i pol milijuna govornika

Kad se govori o veličini jezika, ne misli se pri tome nužno samo na broj govornika tog jezika, nego i na njegovu raširenost svijetom, na mogućnosti koje poznavanje tog jezika pruža za sudjelovanje u političkom i gospodarskom životu, na literaturu dostupnu na tom jeziku. Pri tome se ne misli na kineski, kao jezik s najvećim brojem govornika, nego na jezike bivših europskih kolonijalnih sila. Gleda li se ipak matematički i statistički, veličina nekog jezika mjeri se brojem govornika, prema čemu je izjava da je hrvatski malen jezik posve netočna jer hrvatski je u vrhu liste od oko šest tisuća jezika, koliko se obično procjenjuje da ih ima na svijetu. S gledišta jezične raznolikosti, to je turoban podatak jer je on posljedica ugroženosti stotina jezika, s desetak ili stotinjak starijih govornika, jezika potisnutih u propast upravo djelovanjem svjetskih jezika.

Prema bazi Ethnologue govornika hrvatskoga ima oko 5,5 milijuna

Prema bazi podataka Ethnologue, govornika hrvatskog ima oko pet i pol milijuna, a to je otprilike isti broj govornika kao i za danski i slovački, više nego za norveški i finski, a pogotovo više nego za slovenski, estonski, letonski, litavski, irski, islandski i malteški, kad su u pitanju službeni jezici EU. Manje govornika imaju neslužbeni jezici Europe, kao što su baskijski, velški, bretonski, okcitanski i sardski, a izvan Europe manje govornika od hrvatskog, od poznatijih jezika, imaju hebrejski, mongolski, kirgiški i čečenski. Nijedan izvorni jezik Sjeverne i Srednje Amerike nema toliko govornika koliko ima hrvatski, a u Južnoj Americi samo još kečuanski. Ne uzeti te činjenice u obzir vrlo je europocentrično i kolonijalističko gledanje, pogotovo s obzirom na broj Hrvata u bivšim britanskim i španjolskim kolonijama, dakle zemljama u kojima se izvorno još govore stotine jezika ugroženih invazijom europskih jezika, pa i hrvatskog. Reći za jezik od pet i pol milijuna govornika da je malen znači ne samo žmiriti na činjenice, nego i prezirati sve one manje od sebe; znači stavljati sebe u dno prve lige, a manje od sebe u drugu i zanemarivu ligu; znači servilnost i prezir istovremeno: servilnost prema raširenijim jezicima s većim brojem govornika, a prezir prema onima s manjim brojem govornika, osim ako su to danski, norveški i finski, od navedenih.

Takva izjava nije dakle činjenična jer brojke ne potkrepljuju tvrdnju o hrvatskom kao malom jeziku. Ona je prije sociolingvistička jer pokazuje stav govornika o vlastitu jeziku. Kad bi takva izjava bila činjenična i ticala se statistike i brojeva, tada bi uzimala u obzir i one jezike koji imaju znatno veći broj govornika od hrvatskog. Takav je, na primjer, javanski jezik koji ima sedamdesetak milijuna govornika više nego hrvatski, a ipak ga prosječni Hrvat neće smatrati velikim jezikom niti imati ikakvo mišljenje o njemu. Prosječni Hrvat neće velikima smatrati jezike kao što su bodžpurski, kanadijski, maitilski, hausa ili madurski koji imaju od deset do nekoliko desetaka milijuna govornika, prije svega zato što za njih vjerojatno nisu čuli. Za bengalski jezik mnogo je Hrvata čulo, možda ne znaju da ima više od dvjesto milijuna govornika, ni da je nobelovac Rabindranath Tagore pisao upravo na tom jeziku. Ali ni za taj jezik ne bismo rekli da je velik u usporedbi s hrvatskim, eventualno ako se malo zamislimo. Bilo da se uspoređujemo s jezicima koji imaju manje govornika, bilo s onima gdje ih ima više, računica ne ide u prilog izjavi o veličini odnosno malenkosti jezika. Veliki jezici očito nisu ni albanski, armenski, gruzijski, katalonski, mađarski ni češki, unatoč većem broju govornika nego što ih ima hrvatski, čak ni grčki kao jezik veći od hrvatskog po broju govornika, čija je tisućljetna tradicija dobro poznata Hrvatima i koji pripada zapadnoj civilizaciji unatoč svojem geografskom položaju, nego se sve vječno svodi na šačicu zapadnoeuropskih jezika i eventualno ruski, koji se smatraju velikima i svjetskima.

Muke svjetskih jezika

Nije lako biti svjetski jezik. To znači imati nekoliko standarda; u slučaju portugalskog to su portugalski, brazilski, angolski, mozambički i još neki, te nastojanja da se sve te varijante spoje u jednu. U slučaju nizozemskog to je poseban novi jezik zvan afrikanerski. Najveća je disipacija kod španjolskog koji je službeni jezik u više od dvadeset zemalja pa ima i toliko varijanti, od kojih je većina izgubila drugo lice množine, interdentalnost i mnogo leksika. Nekoliko stotina tisuća ljudi govori neki kreolski oblik španjolskog kao materinski jezik. Iz praktičnih razloga pri normiranju se od mnoštva dijalekata bira onaj najrašireniji, koji može poslužiti kao lingua franca. U španjolskom to je kastiljski. Kad nacija s formiranim jezičnim standardom krene u osvajanje i kad se njezin jezik pomiješa s nekim domorodačkim ili jednostavno zastrani zbog fizičke odvojenosti od matične zemlje, dolazi do disipacije. Dakle mnogobrojne verzije španjolskog u hispanskome svijetu nisu dijalekti španjolskoga, nego je to kastiljski standard u procesu disipacije. Takvu situaciju Hrvat će si lako dočarati posluša li govor Hrvata iz dijaspore, oslonjen na jezik zemlje domaćina. Biti svjetski jezik znači biti superstrat mnogima koji nisu stigli nestati prije nego što su ratoborni govornici invazivnog jezika stigli na neko područje i nametnuli ga kao jezik prestiža, dakle znači gušiti i proždirati druge jezike, i to jezike složenije i gramatičnije.

Omnia praeclara rara, glasi poslovica čija se istinitost ne bi promijenila ni kad bi glasila omnia rara praeclara, odnosno da je vrijedno sve što je rijetko. Više vrijedi zlato nego kisik iako nam jedno ne služi ničemu, a bez drugog ne možemo živjeti. Ako ono što je rijetko ima veću vrijednost, onda više vrijedi jezik kojim govori manje govornika pa je neobično da se ljudska bića, suprotno svojem stavu prema zlatu i tvrdnjama o originalnosti i posebnosti, trude biti tako uniformna u svojem izričaju – a i želja za rijetkim zlatom i za uniformnim izražavanjem podjednako je popraćena nasiljem. Čak je to dvoje neposredno i povezano jer često su osvajači zlato pronalazili na području sada ugroženih kultura i često je to zlato upravo i značilo njihov kraj.

Hrvatski nije najveći jezik. Ima većih, s većim brojem govornika, raširenijih i utjecajnijih, ali je među većima iako nije osvajački jezik rasut po zemljama u kojima se različito miješa i govori, nije u vrijeme europskog ekspanzionizma progutao nesretnije jezike od sebe, niti stvorio mješavine, kulture lišene jezika i zemlje lišene kultura. Ne postoji peruanski, ekvadorski, kanadski pa ni afganistanski, indijski ni libijski jezik, nego su to konglomerati u kojima jedan službeni jezik polako zatire sve ostale, upravo kao što je i zamišljeno prije nekoliko stoljeća. Takvo se atavističko stanje osvajanja i zatiranja nastavlja i danas i čak se proglašava progresom. Nominalno se multikulturalnost podržava, no u praksi se guši ne samo zbog licemjerja modernih društava, nego i jer ona pod multikulturalnošću ne podrazumijevaju i višejezičnost. Veličina nekog jezika posljedica je ekspanzije nauštrb drugih čiji govornici zanijeme na vlastitu jeziku i počnu u vlastitu domu pred svojom djecom govoriti jezikom osvajača. Hrvatski u Hrvatskoj još ne pati od tih boljki, održao se unatoč osvajanjima, govori se u svojoj domovini i većina mu jezika svijeta ima na čemu zavidjeti jer, u nedostatku prednosti koje ima hrvatski, polako bivaju prepušteni zaboravu. Hrvatski je našao zlatnu sredinu između toga da ne ugrožava druge jezike, a da ni sam pri tome ne bude ugrožen. Pitanje je samo hoće li njegovi govornici zadržati tu sredinu.