Živa čakavska aura

Kad poetski jezik postaje bićem, onda je to vrhunski užitak za čitatelja, jer tada prihvaća poetske sintagme kao bivstvovanje samosvojne imaginacije. Eksplicitno osmišljene poetske slike problematiziraju ili propituju određeni psihički habitus što se oduhovljen pokretljivošću stiha, mobilnošću kretanja poetskih fraza i dinamičnim akcentima otvara asocijacijama koje doživljavanje bića pretvaraju u trajnu privrženost stihu. Iako je riječ o specifičnoj i živoj čakavskoj auri, mi je osjećamo zbog tema kojima se bavi, autentičnom književnom riječi koja mnogostruko aktivira sve što čovjekov život čini životom: „Kad jopet buden dite / na vrj glave, za klobuk, sunce ću stavit / rukaman ću zemju jubit / bosin nogan žalo ću grlit / u jenu kap rose svo ću more ulit“ (Kad jopet buden dite). Povijest hrvatske književnosti bilježi oštre prepirke izazvane objavljivanjem čakavske antologije (1934). Tada je Nazor bio zabrinut za sudbinu čakavskog jezika u okviru hrvatske književnosti. No ovo naše vrijeme pokazalo je da čakavsko (i – kajkavsko!) narječje bogatstvom svakovrsnih sadržaja i imaginativnim leksičko-stilskim umijećem ostvaruje vlastitu, autentičnu poetiku.

Izd. HKD Napredak, Split, 2012.

Naša autorica ima razgranat i čvrsto utemeljen registar poetskih motiva koji proizlaze iz zavičaja (Trogir) pa će uz pomalo nostalgične ljubavne teme i fenomen naglašene prolaznosti osmisliti svoj pjesnički kredo i globalističkim proturječjima naše svakodnevice: „Ma on i njegovi ašištenti / govoridu da vrimena nimadu / i da oni svoje vrime čuvadu / za jeno drugo vrime / koje ima drugovačije ime / i važno je za one ča su doli / i za one ča su gori, / a zove se – vrime od izbori!“ (Šentada). U više pjesama naglašen je autoričin sentiment prema moru, drevnom mediteranskom ishodištu, skladu mirisa, boja i zvukova (More mi je posudilo, Mornar, Zrno soli, Nasrid mora, Inamorana, Mi, Noć): „I da živen sve do susvita, i ono bi s menon skupa živilo, i svaki dan bi ga sve višje i višje bilo, i u se bi me potopilo, i iznova bi me krstilo, i ne bi mi dalo da buden drugovačija… (Mislila san).

Poetska promišljanja Dunje Kalilić izriču i svojevrsnu katarzu njezina bića, njenoga intimnog ja. Ona ne uljepšava stvarnost. U stihovima promiče začudnu sintezu žaljenja s diskretnim osmijehom, ali se ipak imaginativnom memorijom postavlja nasuprot svijeta i njegova šarenila. Zato, da bi se bez ostatka utkala u cjelinu pjesme, ona nalazi izlaz u paradoksu – ljubavi. Jer, „Život je nepodnošljiv onome“, napisao je Maurice Barres, „tko u svakom trenutku ne krije neki entuzijazam“. Poezija kojoj se naša autorica predala ovdje je sinonim za – ljubav: „Da jeman dva sarca / jopet bi mi isto bilo / jerbo bi se jeno s drugim slipilo, / u veliko se pritvorilo / i još bi me žešće bolilo!“ (Da jeman dva sarca). I za kraj: Vrijedno je spomenuti da zbirka Neka ČA ne gre ĆA donosi Rječnik manje poznatih riječi. Akcentiran.