Zemlja tisuću dragocjenih otoka

Revitalizacija otoka neće ići bez pomoći i stvaralačkog angažmana ljudi sa strane, koji bi u okviru snažne državne agencije pridonijeli da se učini kraj dosadašnjoj dezorijentaciji i stvore uvjete za bolji i integriraniji pristup planiranju, pažljivijem upravljanju i održivom korištenju

Hrvatsko obalno područje visoko rangiraju prirodne komponente: slikovit pejzaž, kvaliteta obale, bistrina i čistoća mora, blago mediteransko podneblje, zimzelene šume i makija te posebno privlačni arhipelag, koji obuhvaća oko 6 posto ukupne površine. Hrvatski otočni lanac od 718 otoka i otočića, 389 hridi i 78 grebena (1185 „otoka“), drugo je po veličini otočje Sredozemlja. Zbog velike razvedenosti, obala hrvatskih otoka dulja je od obale kopna; od 5.835 km hrvatske morske obale, čak 4.057 km (69,5%) otpada na obalu otoka. Površina svih otoka relativno je mala (oko 3.300 km2), ali otoci ukupno znatno proširuju teritorijalno more, koje čini gotovo 37 posto ukupne hrvatske površine – bez otoka hrvatsko teritorijalno more bilo bi za oko dvije trećine manje. Hrvatska je po dužini obalne linije u samu vrhu najvažnijih sredozemnih zemalja i uživa ugled zemlje izrazito razvijene maritimne kulture.

Hrvatski otoci (biserje Jadrana) naglašene su ekološke i estetske kvalitete. Prirodno i povijesno obdareni su mnogostrukim posebnostima i uvjetima, te su vrlo raznoliki. Na njima se nalazi bogatstvo različitih reljefa, klime, tradicija, običaja, utjecaja, nasljeđa... tri nacionalna parka (Brijuni, Mljet i Kornati), dva parka prirode (Telašćica i Lastovo), sedam park-šuma, više zaštićenih krajolika, geoloških i morfoloških spomenika prirode te spomenika parkovne arhitekture i rijetkog drveća. Utvrđena su i određena staništa mnogobrojnih endemskih vrsta biljki i životinja.

Svjetska otočna turistička odredišta

Svaki je otok svijet za sebe, zasebna zemljopisna pojava koja uz individualne prirodne osobine posjeduje i određene društveno-gospodarske posebnosti. Otočne individualne značajke i posebnosti su očitovanje dugotrajna prilagođavanja zatvorenih ljudskih skupina prirodnoj sredini i fizički ograničenim uvjetima života (D. Alfier, 1975). Civilizacija se otoka stvarala iz susreta ili, bolje rečeno, sudara čovjeka i prirode: kamena, zemlje, mora i njegovih izazova (S. Badurina, 1994). U tom je dodiru izvorna priroda obogaćena humaniziranim kulturnim pejzažom i elementima povijesno-spomeničke i kulturno-povijesne važnosti.

Otoci su najvredniji prostor za razvoj ponajboljeg turizma

Na otočnim prostorima nalazimo paleolitičke, neolitičke, ilirske, grčke, rimske i hrvatske ostatke. Tradicionalna otočna naselja zbijenoga tipa građena su s osjećajem za mjeru, sklad i ljepotu. Izgrađena su pretežno od lokalnog materijala, u specifičnoj arhitekturi. Odlikuju se javnom čistoćom i razvijenom kulturom stanovanja. Mnoga od tih naselja svojevrsni su spomenici kulture i ekonomske povijesti. U njihovu su oblikovanju došli do izražaja posve drukčiji socijalni i kulturni obrasci života i prirodne društvenosti. Postojana ljubav otočana prema svome, prema zavičaju, prema materijalnoj i duhovnoj baštini nije suprotstavljena težnjama univerzalnosti. Hrvatski otoci uvjerljiv su primjer povezanosti prirode i čovjeka i njihova se dobra mogu višestruko valorizirati prožimanjem tradicionalnosti i suvremenosti.

Još u 19. stoljeću (u najranijoj fazi razvoja turizma) u turistički su promet bili uključeni atlantski otoci Bermuda i Madeira, engleski otok Wight, angloromanski otok Jersey, tirenski otok Capri te nekoliko manjih otoka na grčkoj obali. Ti su otoci bili popularna odredišta aristokracije koja je putovala na grand tour. Tijekom 19. i ranog 20. stoljeća otoci kao što su Krf, Mallorca i Rodos također privlače bogate posjetitelje. Glavna se naselja na tim otocima pretvaraju u ugodna zimovališta pogodna za dugi zimski ladanjski život. U drugoj polovici 19. stoljeća na istočnoj obali Jadrana nastala su i prva hrvatska tradicionalna turistička mjesta, a posebno su bila afirmirana otočna odredišta: rezidencijalni grad Hvar (jadranska Madeira), Lošinj i Brijuni.

Mali se otoci pretvaraju u mrtve zone, koje će uskoro doći pod udar rasprodaje, s nestankom autentične otočne kulture i tradicije

U međuratnom razdoblju otočni se turizam širi na većem broju srednjih i manjih otoka na Sredozemnom moru te na drugim morima, posebice na onima koji su zbog blizine kopnu bili prometno lakše dostupni. Na hrvatskome dijelu Jadrana 1938. turistički je promet bio zabilježen u trideset mjesta na trinaest otoka.

Nakon Drugoga svjetskog rata razdoblje je neslućene ekspanzije ljetnoga kupališnog turizma. Tada se turistička gibanja proširuju na sve veći broj otoka i otočnih skupina u Jonskom, Egejskom, Tirenskom i Jadranskom moru. Udaljeniji mediteranski otoci: Baleari, Sardinija, Korzika, Malta, Cipar i Rodos granične su točke velikih turističkih tijekova što se redovito svake godine usmjeravaju prema obalama južnoga mora.

Ljudi danas jednostavno bježe na otoke Mediterana, Karipskog mora, na područja Pacifika, Sejšelskih otoka i Indijskog oceana. Turističku kartu svijeta obogaćuje sve veći broj otočnih turističkih regija. Turizam postaje strateška snaga gospodarskog razvoja otoka, ali samo ako je praćen diversificiranom ekonomijom, lokalnim poduzetništvom i kreativnom ravnotežom između razvoja i zaštite. Sve je veći broj ljudi koji svoj odmor želi provoditi na netaknutim otočnim područjima, pa se s pravom govori o fenomenu inzularnoga kompleksa, kao jednoj od najvažnijih tendencija u razvoju međunarodne turističke potražnje, koja se očituje u eksplozivnom rastu turističkog prometa gotovo na svim otocima svijeta.

Otočni dragulji jadranske pustinje

U Hrvatskoj se otočno bogatstvo, kako u ljudima, tako i u lokalnim resursima, sustavno u prošlosti zapostavljalo, što se porazno odrazilo na demografskoj i ekonomskoj slici područja. U višestoljetnoj hrvatskoj iseljeničkoj tradiciji otočno stanovništvo prednjači (najintenzivnije iseljavanje otočana događalo se za vrijeme velikih političkih i ekonomskih kriza i pritisaka na Hrvatsku). Danas na svim hrvatskim otocima živi oko 120.000 ljudi, a depopulacija i starenje stanovništva najdrastičnije je izraženo na manjim i udaljenijim otocima. Ukupan broj otoka koji na sebi imaju naselja je 66, ali ih je 19 izgubilo stalne stanovnike.

U prvim godinama samostalnosti Hrvatski je sabor donio Zakon o otocima, kojim su stvoreni pravni okviri za realizaciju Nacionalnoga programa razvoja otoka. Bez obzira na niz provedenih kratkoročnih i dugoročnih mjera, u većem dijelu sredina nije došlo do očekivane revitalizacije. Većina se otoka i dalje nalazi u sve težoj gospodarskoj, socijalnoj, demografskoj situaciji. S razvojem turizma omogućen je prosperitet samo na ograničenom broju većih otoka. Na brojnim drugim otocima ništa nije krenulo kako je trebalo. Njihova zapuštenost i propadanje noćna je mora hrvatske svakodnevice.

Svi naši otoci posjeduju specifičnosti čije značenje u suvremenoj međunarodnoj turističkoj potražnji sve više raste. Ali žalosna je i tragična činjenica da te velike prednosti gotovo ni minimalno nisu iskorištene na malim otocima i otočićima gdje je razvoj bio najpotrebniji. Ti se otoci sve više i brže pretvaraju u mrtve zone, koje će jednoga dana doći pod udar rasprodaje. Potom se može očekivati da potpuno nestanu posljednji istinski nositelji autentične otočne kulture i tradicije.

Anarhična izgradnja drugih domova i po sadržaju uniformiran turizam nešto je što se mora odbaciti u politici razvoja otočnoga turizma. Turistička urbanizacija koja se priklanja stvaranju sterilnih zona upropaštava perspektivu razvoja otoka. Tim nerazumnim pristupom izravno se gasi radost života na otoku. Razvojni je interes otoka da se zaustavi upropaštavanje njihovih izvornih biotropnih odlika i antropoloških oznaka, koje su jedan od glavnih činitelja privlačenja turista na otočna područja.

Na nekim našim otocima, kao što su Lošinj, Rab, Brač/Bol, Hvar, Korčula, mještani su pokazali sposobnost organiziranja i uspješna razvoja vlastite domicilne turističke tvrtke. Prava je šteta da uz pomoć privatizacije te tvrtke nisu išle dalje naprijed, nego je, nažalost, u njima došlo do gašenja lokalne inicijative i poduzetništva i zavladala ravnodušnost prema svemu. No vrijedno je istaknuti iskustva Lošinja, koja na najbolji način potvrđuju kako samosvojna i samosvjesna otočna tvrtka Jadranka hoteli, s odgovornim menadžmentom u organizaciji, razvoju i inovaciji turističke ponude osigurava uspješan put svoga napretka; u toj tvrtki provodi se razumna politika razvoja vodeći računa o turističkoj gustoći, štite se otočni resursi i vlastite izvorne vrijednosti, a djelatnici i lokalno stanovništvo imaju pretežan udio u vlasničkoj strukturi (kao najuspješniji primjer privatizacije u hrvatskome turizmu trebalo ga je prihvatiti, kao ogledni model, i u drugim poduzećima).

Zaista ne postoji ni jedan valjani razlog da se naši otoci, kao područje nacionalnoga teritorija, ne doživljavaju kao velika hrvatska prednost i razvojna mogućnost.

Pristup revitalizaciji hrvatskog otočja

Revitalizacija otoka posebno je teška i složena tema: otoci su već nedopustivo dugo u procesu ekonomske i demografske degradacije. Sada bi konačno trebalo odlučno zaustaviti taj proces i oblikovati uvjete za njihovu rehabilitaciju i razvoj. Pritom moramo biti svjesni toga da se sustav otočja sastoji od otočnih skupina, koje su međusobno vezane određenim značajkama (konfiguracijom, blizinom, klimom), o čemu stalno treba voditi računa, kao i da pojedini otoci unutar tih skupina moraju biti zasebno tretirani i njihove posebnosti poštovane. Upravo zbog otočne heterogenosti i razasutosti otežano je oblikovati opći model revitalizacije, posebno kad se uzme u obzir i činjenica da u većini otoka nedostaje dovoljno elemenata autonomne revitalizacije. Zbog toga razvoj (revitalizacija) otoka vjerojatno neće ići bez pomoći i stvaralačkog angažmana ljudi sa strane, koji bi u okviru snažne i specijalizirane državne agencije upornim i sustavnim radom pridonijeli da se učini kraj dosadašnjoj dezorijentaciji i stvarali uvjete za bolji i integriraniji pristup planiranju, pažljivijem upravljanju i održivom korištenju otočnim resursima. Ta agencija, kao nacionalni čuvar i promicatelj otočnih vrijednosti (Nacionalna otočna agencija, odnosno NOA), ne bi prepuštala otočna dobra tržišnom kaosu. Inicirala bi program spašavanja malih otočnih naselja, autohtone stambene kuće i lokalnog ambijenta te bi poticala razvitak djelatnosti vezanih uz more i morsku obalu, proširujući mogućnosti lokalnoga gospodarstva. Posebno bi utjecala na aktivizaciju autohtonoga stanovništva i zadržavanje mlađe populacije na matičnim otocima, uz promicanje identiteta, kulturno-tradicijskih vrijednosti, vrednovanje lokalnih resursa i zaštitu interesa lokalne zajednice.

Otoci će zacijelo u budućnosti imati još veći turistički značaj nego danas; oni su još jedino moguće prirodno prostorno produženje i maritimno proširenje obalnih područja, koja su turistički već zasićena ili će se uskoro zasititi zbog uniformirane i hipertrofirane turističke i druge izgradnje i zbog masovnosti turističkog prometa.

Otoci su u cjelini najvrednija prostorna rezerva za razvoj ponajboljih oblika turizma. Valorizacijom otoka provedenom šezdesetih godina prošlog stoljeća u okviru jadranskih planova prihvatne mogućnosti procijenjene su na 500.000 smještajnih jedinica (otoci površinom većom od 100 km2 – 372.000; otoci površinom manjom od 100 km2 – 130.850), s godišnjim turističkim prometom od oko 44 milijuna noćenja. Toliko procijenjeni turistički prihvatni potencijal bio je 4,4 puta veći od tadašnjeg broja stanovnika. Od tada su se neke stvari bitno promijenile, a neke su ostale iste ili još gore. U svakom slučaju, sada bi trebalo ustrajati na tome da razvoj turizma i ostaloga otočnoga gospodarstva mora biti praćen primjerenim porastom aktivnog i ukupnog stanovništva. Potrebno je izgraditi/kompletirati postojeću infrastrukturu i uspostaviti još bolje prometno povezivanje s kopnom i međusobnim povezivanjem otoka isključivo sredstvima pomorskoga prometa radi obogaćivanja sadržaja turističkoga boravka. Taj netaknuti hrvatski otočni raj valja svakako pažljivo uključivati u razvojne projekte te djelotvornije čuvati njegove izvorne prirodne i ambijentalne vrijednosti. Turistički razvitak otoka, posebno onih manjih i srednjih, mora biti u funkciji diversifikacije, a time i povišenja kvalitativne razine cjelokupne hrvatske maritimne turističke ponude, koja može bitno obilježiti ukupna hrvatska turistička promaknuća i znatnije pridonositi napretku zemlje.