Zbilja kao plastelin za manipulaciju

Viktor Pelevin, uz Vladimira Sorokina, najvažniji je suvremeni ruski književnik čija su brojna djela, ovjenčana ruskim i međunarodnim nagradama, prevedena na tridesetak svjetskih jezika. Sedam na hrvatski prevedenih knjiga otkriva kako je odnos privida i zbilje, odnosno različiti načini manipuliranja istinom radi stvaranja nove, virtualne, u korist političkih oligarhija i drugih interesnih grupacija prilagođene stvarnosti, trajna tematska preokupacija toga pedesetogodišnjeg autora. Tako se primjerice u prvome na hrvatski prevedenom romanu Generacija P (izd. DiVič, Zagreb, 2001, prev. Irena Lukšić), a koji ga je učinio planetarno važnim piscem Pelevin bavio analizom odnosa u kapitalističkom društvu u koje je Rusija tada netom zakoračila, i to kako onim međuljudskim, tako i suodnosima pojedinca i društvene zajednice, dok je na drugoj razini problematizirao odnos privida i zbilje, virtualne i prave stvarnosti, svijeta iz mašte i onoga realnog. To je činio na dva načina – posredovanjem radnika jedne marketinške tvrtke u ulozi glavnoga junaka Pelevin je analizirao manipuliranje stvarnošću i stvaranje lažne, artificijelne realnosti putem različitih medija koji šalju reklamne poruke, ali je s istom svrhom opisivao i halucinantne svjetove glavnoga lika stvorene i izazvane raznim stimulansima – od alkohola do droge – koji čovjeka također dovode u nadrealna stanja i izmaštanu, virtualnu realnost.

Prev. Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2012.

U romanu Omon Ra (izd. DiVič, Zagreb, 2003, prev. Irena Lukšić) Pelevin se također bavio manipulacijama istinom beletrizirajući hipotezu po kojoj je sovjetski svemirski program zapravo bio prijevara, opisavši pritom lansiranje sovjetske rakete u svemir kao filmski set u moskovskoj podzemnoj željeznici. Također, na istome tragu njegovo je poigravanje vlastitim identitetom. Naime Viktor Pelevin vrlo pomno dozira podatke koje o sebi čini dostupnima medijima; on izbjegava davati intervjue, a potrudio se broj svojih fotografija dostupnih javnosti svesti na najmanju mjeru, slijedom čega je nedavno, kako u pogovornoj bilješci pojašnjava prevoditeljica Irena Lukšić, u jednoj popularnoj ruskoj TV-emisiji iznesena teza kako se „iza njegova imena zapravo kriju dvojica vještih manipulatora koji stalno rovare protiv Rusije“.

Iako nova na hrvatski prevedena Pelevinova knjiga u izvorniku ne nosi taj naziv, prevoditeljica i urednica Irena Lukšić mudro ju je preimenovala u Sindrom WikiLeaks. Taj pojam naime u svojoj biti također pretpostavlja problematizaciju manipuliranja istinom, u ovome slučaju prešućivanja iste, odnosno prikrivanja kontroverznih podataka, a koji su, nakon što su posredovanjem istoimene internetske stranice postali dostupni javnosti, promijenili sliku koju su ljudi o određenim pojavama, mahom onima političkim postupcima uvjetovanima, dotad imali. Time se zapravo njihova slika stvarnosti promijenila, što za posljedicu može imati i njihovo drukčije ponašanje, barem u onome trenutku kad se nađu pred biračkom kutijom.

Knjiga se sastoji od dviju duljih pripovjedaka / kraćih romana, u kojima se autor ponovno bavi svojom opsesivnom temom. Prva od njih nazvana Operacija Burning Bush donosi fikcionalizaciju operacije tajne ruske službe kojom je, različitim duhovito opisanim postupcima, u zub predsjednika SAD-a Georgea W. Busha ugrađen prijemnik s pomoću kojega su ruski obavještajci, predstavljajući se kao sam Bog, navodili Busha što mu je činiti (npr. rat u Iraku i sl.) da bi se na kraju ispostavilo kako su Amerikanci posredovanjem Sotone desetljećima manipulirali sovjetskim poglavarima. I u ovome slučaju riječ je o komadu iznimno višeslojne proze u kojoj, osim što ismijava rusku i američku političku scenu i obavještajne zakulisne igre, te ponovno problematizira različite načine političkih i medijskih manipulacija, Pelevin se poigrava i samom koncepcijom Boga te propituje različite religijske postavke, istodobno analizirajući i odnos/sukob između religije i znanosti.

U drugome tekstu naslovljenu Protuavionski kodeksi Al-Efesbia autor se također bavi tajnim špijunskim operacijama, pišući o ruskom obavještajcu koji je, infiltriravši se u redove afganistanskih talibana, organizirao operaciju rušenja američkih bespilotnih letjelica, što je činio posredovanjem nadripjesničkog stihovlja koje je razaralo osjetljive računalne mehanizme letjelica. Ponovno ismijavajući špijunsku zajednicu u tome se tekstu Pelevin usredotočava na parodizaciju znanstvenoga diskursa, ali se dotiče i vjerskoga fanatizma, stalne opasnosti od prevlasti tehnologije nad čovjekom te neizbježne tematike različitih vrsta manipulacija (istaknimo tek hipotezu o namjernom urušavanju sovjetskoga gospodarstva poradi izazivanja sveopće nesreće naroda SSSR-a, a kako bi se ljudi na Zapadu, uspoređujući svoje živote s egzistencijama ljudi iza tzv. Željezne zavjese, osjećali sretnima).

Viktor Pelevin pravi je postmodernist, njegove proze obilato su garnirane različitim referencijama, citatima, popkulturnim, političkim i multidisciplinarnim asocijacijama. Riječ je o autoru iznimno sklonu različitim eksperimentima, kako na planu forme, tako i na razini jezika; njegovi tekstovi prepuni su neologizama, miješanja različitih diskursa te verbalnih igrarija, a obilje svega toga, posebno asocijacija vezanih uz rusku književnost, politiku i kulturu neruskome čitatelju umnogome otežava razumijevanje svih značenjskih slojeva njegovih tekstova. To je primjerice razlog što je sam autor, pripremajući s prevoditeljem na engleski američko izdanje svog romana Generacija P, rukopis „očistio“ od mnogih, američkoj publici manje poznatih imena, asocijacija i detalja vezanih za rusku povijest, kulturu, politiku i književnost, kako bi tekst učinio što prihvatljivijim tamošnjem čitateljstvu.

Pelevinove proze uvelike su nalik snovima; kao što u snovima različiti nevjerojatni, fantazmagorični događaji imaju snagu uvjerljivosti, tako se i njegove apsurdima i groteskom te iščašenim humorom ispunjene fabule doimaju autentičnima i stvarnima. Pritom je redovito riječ o distopijskim, pesimizmom obilježenim negativnim projekcijama, koje svoje utemeljenje imaju u stvarnim pojavnostima. Jer, nisu li u daljoj i bližoj prošlosti brojne, zdravu razumu neprispodobive zamisli, redovito doživljavale svoja ostvarenja (od inkvizicijskih mučenja i spaljivanja „vještica“ preko nacističkih koncentracijskih logora pa sve do sibirskih gulaga i golootočkih kazamata)? Nažalost, svako, pa čak i ono najteže zamislivo zlo, čovjek je kadar počiniti, ali i različitim manipulacijama pridobiti vjerno sljedbeništvo u zločinstvu...