Vrijedan celuloidni dokument

Prilikom gostovanja na Festivalu etnografskoga filma prošle godine u Etnografskom muzeju Istre, profesor emeritus vizualne antropologije Jay Ruby sa Sveučilišta Temple u Philadelphiji u jednom je intervjuu ustvrdio da se etnografskim filmovima mogu nazvati isključivo oni filmovi koje su realizirali profesionalni etnografi. Prema njegovu mišljenju isto vrijedi za sve uz što se vezuje pridjev etnografski, iz razloga što se s jedne strane danas etnografija često brka s etnologijom i antropologijom, a s druge što se pridjev etnografski olako lijepi djelima koja s etnografijom povezuju tek određene etičke i humanističke vrijednosti. Prema Rubyju, na takav se način pokušajima da im se prida lažni sjaj mogu dezavuirati i svakako vrijedna i neosporno dobronamjerna ostvarenja, zbog čega kao i zbog poštovanja struke valja biti vrlo oprezan u baratanju terminima.

Kadar iz etnološkog dokumentarca Durmitor

U ukratko opisanu kontekstu ni dokumentarni film Durmitor, nedavno prikazan u programu Kratki utorak pri Filmskim programima u kinu Tuškanac, ne može se strogo gledano nazvati etnografskim filmom. Riječ je o djelu koje su davne 1930. uz pomoć bečkog snimatelja Karla Koraneka realizirali zagrebački liječnik i prirodoslovac Branimir Gušić te njegova supruga, etnologinja Marijana Gušić-Heneberg. Premda je posrijedi vrijedno ostvarenje koje se još donedavno smatralo izgubljenim, a koje je zahvaljujući trudu svoje prijateljice u arhivi Jugoslavenske kinoteke u Beogradu pronašao povjesničar filma Dejan Kosanović, Durmitor se s obzirom na profesije svojih autora prije može smatrati etnološkim dokumentarcem. Kao strastveni planinari, supružnici Gušić su tijekom 20-ih i 30-ih godina bili članovi planinarskog društva Sljeme, u sastavu kojeg je djelovala i kinoamaterska sekcija, pa su u sklopu Branimirovih povijesnih, etnoloških i antropogeografskih istraživanja intenzivno obilazili Dinaride. Pored sezonskih migracija i etnogeneze, Gušića je osobito intrigirao život ljudi u kraškim planinskim područjima u kojima je stočarstvo bila glavna grana gospodarstva. O razmjerima zaljubljenosti u planine znanstvenika zahvaljujući kojem su Velika Paklenica, zapadni dio otoka Mljeta te Rožanski i Hajdučki kuk na Velebitu proglašeni nacionalnim parkovima, govori i detalj da je obilazeći gorske vrhove sačinio bogatu zbirku fotografija Dinarida, o svom hobiju napisao velik broj tekstova i održao mnoga predavanja te napokon sa suprugom i Karlom Koranekom snimio dokumentarac Durmitor.

O toj zaljubljenosti svjedoči praktički svaki kadar filma koji je nakon Gušićeva povratka u Zagreb poslan na laboratorijsku obradu u Beč te koji se poslije ozvučen glazbom s gramofonskih ploča prikazivao i u europskim kinima. Iskrena djetinja zadivljenost svim krajevima i predjelima kojima se kretala mala planinarska skupina, baš kao i djetinjasta znatiželja kojom je najprikladnije nazvati način na koji oko Koranekove kamere škrto opisuje stanovništvo koje zatječe, njihove dnevne navike i tradicijske običaje te nastambe u kojima žive, podjednako kao i planinske vrhove i jezera, s jedne su strane najzabavniji i najšarmantniji dio filma. U tekstualnim međuopisima koji su najčešće jednostavni i ponekad trivijalni prvi dojmovi jednog ili oboje autora, sve vrvi od „marljivih i grubih ljudi“, „poput očiju bistrih gorskih jezera“, „snježnobijelih vrhova koji se prijeteći nadvijaju“, „radosne djece koja veselo trčkara za ovcama“ i sličnih pučkoškolskih opisa. Dakako, najvažniji i najuspjeliji su filmski zapisi, koji su nerijetko uistinu vrlo dojmljivi, zacijelo zahvaljujući profesionalcu Koraneku, koji je posjedovao znanje i senzibilitet za bilježenje bitnih i slikovitih detalja.

No dok Gušiće i njihovu pratnju slijedi od Zagreba preko Sarajeva i crnogorskih prašuma do vrha Durmitora, današnjega gledatelja može u određenoj mjeri zasmetati u doba nastanka filma kolonijalni duh prilično zamjetan u čitavom filmu. U spomenutim tekstualnim međuopisima, u kojima iznose dojmove o viđenom odnosno snimljenom, oboje autora ili pak samo jedno od njih, o prizorima pred kamerom govore s pretpostavljivo podsvjesnim osjećajem kulturne i civilizacijske superiornosti. Isto vrijedi i za filmske segmente, dok u urednim hlačama i snježnobijelim košuljama stupaju pred durmitorske gorštake i njihove supruge, koje sa smiješkom nelagode i stida skreću poglede, dok u bližem planu hvataju pomalo gruba lica triju djevojaka koje u tradicionalnim nošnjama sjede pred kućom i kojima je istodobno i neugodno i zabavno, ili dok prikazuju veliko stado ovaca koje uz pomoć psa tjera pastir. U svim tim rečenicama i kadrovima snažno prožetima ugođajem kolonijalnog odnosa neizbježno se nameće dojam da autori sugeriraju vlastitu, a posredno i gledateljevu civilizacijsku i kulturnu nadmoć. Dodamo li da je film uokviren prizorima urbanoga Zagreba onog vremena, koji se u kontrastu s u međuvremenu viđenim i opisanim doima još razvijenijim, naprednijim i urbanijim, dojmovi o osjećajima kulturne i civilizacijske supremacije dodatno su podcrtani.

No ako to zanemarimo, ostaju vrlo vrijedni, zanimljivi, zabavni i šarmantni dokumentarni filmski zapisi za koje se valja nadati da bi što prije mogli pronaći put ako ne do Prvog, a ono barem do Trećega programa Hrvatske televizije.