Uigrana simfonija užasa

U tjednu od utorka 26. veljače do petka 1. ožujka u kinu Europa Zagrebačka filharmonija predstavljala je novi filmski ciklus, koji je u prvoj sezoni donio tek jedan od prethodno najavljena tri naslova.

S projekcije filma u kinu Europa / Snimio Tomislav Čuveljak

Nitko od organizatora nije očekivao da će živa izvedba izvorne glazbe uz projekciju kultnoga njemačkog nijemog filma Nosferatu izazvati tako veliko zanimanje mahom mlađe publike, koja se inače ne može vidjeti na „klasičnim“ Filharmonijinim koncertima u Lisinskom. Svojevrsni pilot-projekt, koji je rezultirao rasprodanim ulaznicama na sve projekcije i dodanom drugom projekcijom posljednjega dana (1. ožujka), bio je filmizirana priča o grofu Drakuli. Općenito je među mladima u ovo digitalno informatičko doba dominantan svojevrsni retrotrend, kako u modi i gadgetima, tako i u mediju glazbe i filma. Izvrstan je tajming uprave Zagrebačke filharmonije da baš u ovom času omogući svojevrsno putovanje vremenom te pruži uvid u doba prije izuma zvučnoga filma, kada su se projekcije pokretnih slika pratile živim glazbenim interpretacijama. No to je bilo aktualno tek u velikim kulturnim centrima poput New Yorka, Berlina i Londona koji su raspolagali kinematografskim simfonijskim orkestrima, dok su zagrebačka kina do izuma zvučnoga filma imala tek pijaniste-improvizatore, tako da je to općenito bila praizvedba tog „spoja“ na ovim prostorima. Nosferatu je klasik njemačkog ekspresionističkog horor-filma iz 1922. redatelja Friedricha Wilhelma Murnaua prema poznatoj priči o grofu Drakuli. Kako nije uspio dobiti prava za tu prvu filmiziranu inačicu inače najekraniziranijeg romana na svijetu (Drakula irskoga pisca Brama Stokera), redatelj je doslovno ukrao priču, izmijenio njezin kraj i promijenio imena. Grof Drakula je postao grof Orlok, a sinonim za vampira je Nosferatu, po čemu je film i dobio ime. Zagrebačka filharmonija svojem je prvom projektu te vrste nadjenula i podnaslov Simfonija užasa, a izvedbu živopisne romantične partiture temeljene na operetnim uzorima prethodnoga stoljeća koju je napisao njemački filmski skladatelj Hans Erdmann povjerila dirigentu Ivi Lipanoviću.

Premda je nastajala u doba ekspresionizma čiji bi karakter s današnjega gledišta najviše odgovarao hororu, glazba nimalo ne odražava suvremene tendencije s početka 20. stoljeća i sama otkriva pomalo romantiziran koncept zvučne dimenzije novog umjetničkog žanra. Orkestar je zvučao skladno i uigrano te u prostoru Kina Europa naišao na idealan odjek, kako u akustici prostora, tako i kod oduševljene publike koja s nestrpljenjem iščekuje nove naslove u ovom ciklusu, koje bi trebale doći na red tek iduće sezone: Nibelunzi i Kabinet doktora Caligarija.