U Rijeci prevladala glazba

Riječko izdanje Verdijeve Aide, zajedničke produkcije Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, spasilo je obraz projektu koji bi trebao biti središnji prilog Verdijeve godine u Hrvatskoj. Predstava je na premijeri, 22. veljače, u glazbenom dijelu bila znatno bolja. Glazba je prevladala pa su razne eskapade i bizarnosti režije Balázsa Kovalika bivale nevažne.

Kristina Kolar i Siniša Štork u prizoru iz 2. čina

Poznajući dirigenta Antonella Allemandija kao vrsnog tumača talijanskoga opernog repertoara, na zagrebačkoj premijeri održanoj mjesec dana prije riječke najviše je razočarao glazbeni dio. U suradnji s ansamblom Riječke opere Allemandi je postigao mnogo više, tečnu i muzikalnu izvedbu. Veliki ansambl-prizori nisu bili bučni, nego moćni. Zbor je u potpunosti udovoljio zahtjevima partiture zvonkim tonom, orkestar se odlikovao usklađenim odnosom između pojedinih instrumentalnih dionica. Tek su na samom završetku opere gudači popustili u intonaciji. U solističkoj podjeli zasjala su dva impresivna basovska glasa, Ivica Čikeš kao Ramfis i Siniša Štork kao Kralj. S njima je Aida dobila dva dragulja koji te dvije manje uloge čine ravnopravnima ostalim glavnim ulogama. Prekrasnim zvonkim glasom istakla se sopranistica Anamarija Knego kao Svećenica u drugoj slici, dopunjujući svojim nastupom jedan od dojmljivih prizora te predstave. Korektan Glasnik bio je tenor Sergej Kiselev.

Tenor George Oniani pouzdan je tumač Radamesa. Ali od dobro otpjevane početne arije, sve se više tijekom predstave odavao pretjeranoj glasovnoj ekspresiji u teško spojivoj kombinaciji s čudnim sotto voce pjevanjem, koje je trebalo nadomjestiti pjevanje u piano dinamici. Bariton Vitomir Marof kao Amonasro nastupio je „u svom stilu“: ritmički nepouzdano i glasovno impresivno. Mezzosopranistica Tea Demurishvili kao Amneris također je uživala u pretjeranoj glasovnoj ekspresiji, postižući ponekad, zbog ne baš pretjerane ljepote glasa, neželjeni učinak. Unatoč izrečenim zamjerkama, ti su solisti, u cjelini, dobro funkcionirali. Tea Demurishvili uspjela je utjeloviti zaokruženi lik nesretne bogataške kćeri Amneris, dok nas Aida i Radames, zahvaljujući redatelju, nikako nisu uvjerili u svoju ljubav.

Osim Tee Demurishvili, sa zagrebačke premijere ostala je ista i nositeljica naslovne uloge Kristina Kolar, prvakinja Riječke opere. Pokazala je ljepotu svoga glasa i sigurnost visokih tonova. Pjevački se, kao sopran, trudila što više udovoljiti zahtjevima uloge Aide. Riječka je publika to uvidjela i srdačno je dočekala, kao svoju miljenicu. Osim toga, u podjeli u kojoj osim troje spomenutih pjevača u manjim ulogama (Čikeš, Štork, Knego) nema idealnog tumača, aduti su na njezinoj strani.

Scenski dio ostao je, dakako, isti kao u Zagrebu: scenografija Csabe Antala, kostimi Mári Benedek i koreografija Józsefa Hámora. Neki su detalji ublaženi, promijenjen je poneki kostim, svjetlo je zatamnjeno, balet donekle upristojen. Te sitnice ipak su pridonijele boljem dojmu o predstavi, a što je važnije, pokazale su odnos riječkoga kazališta prema Verdijevoj obljetnici i želju da se zagrebačka šteta popravi.

Bez obzira na to što je redatelj Balázs Kovalik u Aidi namjeravao protumačiti na nov ili na neki svoj način, što je u tom djelu vidio i što je želio reći i poručiti, nije uspio. Velike riječi i nestandardne, osobito provokativne zamisli o djelu iziskuju veliku scensku umješnost i znanje da bi se u njih uvjerili najprije izvođači, a onda i publika. U ovoj predstavi postignuta je tek plošna, ilustrativna razina pomaka i odmaka od standarda, koji su sami sebi svrhom.