Tri života jednoga glumca

Zlatka Viteza prvi put sam zapazila u Audijenciji Vaclava Havela, koju je 1980. režirao Boško Violić u DK Gavella. Gledala sam predstavu kao studentica i vidjela da je to nešto političko. Vitez je glumio disidenta, kojega su za kaznu poslali u pivovaru da radi kao fizički radnik. Direktor pivovare (Pero Kvrgić) zove ga na razgovor i traži od njega da, kad je već intelektualac, piše politička izvješća o sebi samu. Kakav je to bio glumački vatromet, s jedne strane Pero Kvrgić, a s druge Vitez! Vitez kao da je rođen za tu ulogu, naočit muškarac, ali tip intelektualca. Muškarac koji ima snagu u pameti, a ne u fizičkoj snazi. Odmah sam mu zapamtila ime.

No njegovu glumačku veličinu shvatila sam kad sam vidjela predstavu Veliki briljantni valcer (DK Gavella, 1985, red. Želimir Mesarić). Tekst Drage Jančara o zatiranju slobode igrao se po cijeloj Jugoslaviji. Tada sam već bila kritičarka Večernjeg lista i vidjela nekoliko izvedbi. U jednoj je, logično, glavni junak predstave bio Simon Weber, kojeg zatvore u ludnicu nazvanu Sloboda oslobađa, u drugoj liječnik koji vodi „preodgajanje“, zapravo nametanje druge ličnosti Simonu, ali u Gavellinoj je glavni akter predstave bio – Volodja, bolničar koji na kraju preuzme bolnicu. Volodju je glumio Zlatko Vitez. I dalje je bio naočit, ali više nije bio dobar i fin intelektualac. Njegov je lik bio opasan i imao je snagu u nekoj temeljnoj zloći, ideji kojoj sve podređuje. Vitez je bio snažno glumački unesen u taj lik. I tada sam shvatila što znači snaga glumca. On može preuzeti i pisca i redatelja. A shvatila sam i da Vitez nije samo dobar glumac nego važan za hrvatsko kazalište.

Izd. Kapitol, Zagreb, 2013.

Zlatko Vitez, čovjek

Viteza sam upoznala kada sam kao novinarka Večernjeg po službenoj dužnosti prisustvovala skupštini Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Vitez je bio predsjednik od 1984. do 1986. i pokrenuo je akciju da se s Televizijom sklopi sporazum o minimalnom glumačkom honorara koji će se isplaćivati za pojedinu ulogu. Društvo je trebao usvojiti taj sporazum kao jedna od strana potpisnica. Skupština je bila, u najmanju ruku rečeno, živopisna: glumci su se javljali za riječ i govorili o svemu i svačemu, od problema honorara koji ne stižu na vrijeme, do ravnatelja koji im ne daju primjerene uloge, od kritičara koji ih spominju samo u jednoj rečenici, do publike koja kiše i kašlje i ništa ne razumije… Svašta. Bila sam u šoku, ama što ću ja od ovog izvijestiti?

Vitez je slušao mrtav-hladan, a onda je nakon sat i pol rekao: a sad ćemo glasati. I izglasali su iznimno važan dokument za glumačku profesiju. Poslije sam shvatila da je taj sporazum najmanje trebao Vitezu jer je on već bio afirmiran glumac i sigurno je dobivao honorare iznad minimuma. Ali borio se za struku. I tad sam ga počela cijeniti kao čovjeka. Jer je to radio i poslije. Ne samo kao predsjednik hrvatske udruge glumaca nego i kao posljednji predsjednik jugoslavenske udruge glumaca (1986–1990) ili poslije kao ministar kulture (1994–1995) ili savjetnik za kulturu predsjednika Franje Tuđmana (1996–1998). Bio je ministar koji je svima davao novac, ali svojem Histrionu nije dao prostor. Dobio ga je kad je otišao iz politike i sa svih tih funkcija.

Zlatko Vitez, kazališna poetika

Kako Vitez doživljava kazalište, počela sam cijeniti kad sam upoznala Histrion. Kao glumac Vitez je igrao ono što su mu redatelji nudili, ali Histrionu je bio osnivač i voditelj, producent i redatelj. Pokrenuo je nešto što je volio i sve je s histrionima radio iz vlastite poetike. Utemeljeno 1975, kao putujuće kazalište djelovalo je deset godina, a 1985. na zagrebačkoj Opatovini osnovao je Vitez i Histrionsko ljeto. Večernji list, kao narodski dnevni list mogao si je dopustiti da bude pokrovitelj Histrionskog ljeta. Ja sam upravo počela raditi u Večernjem i silno mi je bilo drago da podupiremo histrione jer sam se u njihove predstave zaljubila na prvi pogled. Prepoznala sam poetiku drukčiju od ostaloga dostupnog mi kazališta. Ali smetalo mi je što su ih svi zvali pučkim kazalištem. Ne da imam nešto protiv tog epiteta, nego me smetao način na koji se njime koristilo. Oni koji histrione nisu voljeli taj su termin rabili pogrdno, u značenju: puko ulagivanje publici bez ikakvih umjetničkih kriterija. To je značilo: malo spektakla, lijepi kostimi, romantična priča ili komedija i eto ti glupe publike koliko želiš! No čak i mi koji smo ih podupirali koristili smo se tim terminom sa zadrškom. Ne kao afirmacijom neke poetike, nego kao isprikom. Eto, mi smo novine okrenute publici, puku, pa je normalno da se bavimo pučkim kazalištem i podupiremo ga. Kad već histrione publika voli, i mi ćemo ih pratiti!

No ja sam od početka znala da je to mnogo više od „ulagivanja publici“, a sad je prošlo i dovoljno vremena da se histrionska poetika jasno vidi. Od putujućega kazališta koje je igralo političke farse (Škrabe–Mujičić–Senker, Domagojada, Glumijada, Histo/e/rijada, Šešelj, Krnjeval ili Brešan, Arheološka iskapanja i Hamlet) i izgledalo kao „trenutačna pobuna mladih“, preko Zagrebačkoga ljeta, koje je igralo povijesne spektakle (Zagorka, Grička vještica i Kći Lotrščaka, Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofija, Brezovački, Diogeneš) i izgledalo kao „romantično ulagivanje publici“ oni su bili, kako ih je nazvao Nikola Batušić, pokret. Pokret je nešto što ima energiju, ali ne mora imati i suvislo osmišljen program, a ni trajnost. No dobivši 2007. stalan prostor u Zagrebu (Histrionski dom) postali su pravo kazalište. I postalo je očigledno da nije riječ o trenutačnom hiru, nego o vlastitoj poetici. Histrionska poetika supostojala je s postojećom, dominantnom estetikom, ona je bila istovremeno i borba za drukčije kazalište i subverzivna postojećoj estetici (ali i politici).

U drugoj polovini 20. stoljeća dogodila se promjena paradigme i u glavnoj struji kazališta zaokrenulo se prema postdramskom, uglavnom redateljskom kazalištu. To je značilo kazalište koje se temelji na redateljskoj viziji, a ne dramskom tekstu. Iz predstave su bili prognani zanimljiva (ili naprosto razumljiva) priča, logične motivacije junaka, prepoznatljivi likovi, bilo kakva pozitivna emocija, a time i sama katarza. Posljedica je bila odlazak publike. No histrioni su sve te elemente kazališta očuvali, i to tako da su njegovali dramski tekst, dok domaću dramsku riječ, kajkavski dijalekt i glumca kao važna nositelja predstave, dok je redatelj bio dio tima, a ne onaj koji upravlja svima. Upravljao je Vitez.

Kad se sve to zbroji, dolazi se do toga da to kazalište jest pučko jer je okrenuto publici, ali ga publika voli ne zato jer joj podilazi, nego zato jer joj pruža ono što joj u suvremenom kazalištu nedostaje. No histrionska poetika ima i još jedan važan aspekt, naime ona je osim te drukčije slike teatra nudila i drukčiju sliku stvarnosti od one službene. Dok se u kazalištu „nosila“ kritika društva, oni su igrali afirmaciju stvarnosti (drame u kojima pobjeđuju temeljne ljudske vrijednosti), ali su istovremeno bili subverzivni prema svakom političkom sustavu u kojem su živjeli. Bilo da su igrali političke farse (sedamdesetih) ili kabarete (danas), bilo da su igrali zapostavljene (i gotovo zabranjene) stare ili nove hrvatske tekstove, bilo da su afirmirali ideju hrvatske države i hrvatske samosvojnosti, bilo da prikazuju Domovinski rat ili poratno vrijeme drukčije od nekih in kazališta. Tako da se kod njih i danas mogu igrati neki tekstovi koji su nepoželjni za one in scene (Bukvić, Jelačić Bužimski, Međimorec). Histrion zadržava svoju drukčijost i kritičnost prema postojećem sistemu, bez obzira koji bio. Jer sistemi se mijenjaju, Vitez ostaje postojan.

Zlatko Vitez, knjiga

Upravo ta njegova postojanost najbolje se vidi u knjizi Između glumišta i politike, koja se čita u dahu. Vitez kako misli, tako i radi; kako radi, tako i govori, a kako govori, tako i piše. Emotivno, zanimljivo i razložno – jasno izložene ideje. Zato se u knjizi pronalazi Vitez na svakoj od 400 stranica i u svakom od stotinu tekstova. Tekstovi su objavljeni u nizu novina te monografijama glumaca. Neki su izgovoreni u prigodama obljetnica ili tužnog sjećanja, a neki su napisani za ovu prigodu da zaokruže knjigu. Naime, Bože Čović, kao urednik, odlučio se za drukčiju monografiju, odlučio je Viteza predstaviti njegovim riječima i trima osnovnim osobinama – pučkim kazalištem, domoljubljem i filantropijom. O njima Čović piše u točnom uvodu („Sveto trojstvo Vitezove osobnosti“), ali one se vide i u tekstovima koji su podijeljeni u poglavlja što točno pokrivaju paletu Vitezova interesa i djelovanja: od politike, hrvatskoga glumišta, Krleže, kazališnih pojedinaca do Zagreba i nogometa.

Za one koji Viteza ne znaju ili površno po/znaju knjiga je odličan način da ga upoznaju, ali i oni koji ga znaju pronaći će vrlo zanimljivih stvari. I sama sam otkrila neke aspekte njegova života. Znala sam da se Vitez uvijek borio za ono u što je vjerovao bez obzira bilo to oportuno ili ne. Knjiga zorno pokazuje kako se nije odricao svojih ideala, vjerovao je u Hrvatsku i kad je to bilo nepodobno, ali nije se odrekao hrvatske ideje ni kad su je počeli zlorabiti oni koji su se dokopali vlasti. Nije se odricao ljudi koje je poštivao, kao pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana (ili generala Praljka) ni kad su ga se odrekli oni koji su od njega najviše profitirali. Ali u knjizi sam otkrila i neke osobne aspekte Vitezova života (njegovu najdražu životnu ulogu – djeda!), zatim da se osim za glumce skrbio za one koji su prognani u društvu, za disidente. Pomagao im je u vrijeme kad im je pomoć trebala, ali nije iskoristio trenutak njihove moći nego se tad s njima razilazio ako se nije slagao s njihovim mišljenjem. I mislim da je u tome tajna zašto se Vitezu opraštaju i oni manje idealni aspekti njegova karaktera, ono kad viče na ljude!

Svi mi imamo nacionalnu, vjersku, moralnu i estetsku dominantu. I ona se vidi čak i kod onih koji je skrivaju. Oni koji tvrde da se to ne smije vidjeti u umjetnosti uglavnom imaju negatorsku poetiku i ona trenutačno dominira in/modernim/europskim scenama. Zato ne vidim razloga zašto se i taj drugi, afirmativni životni i poetski nazor, ne bi smio vidjeti. A to je upravo Vitezova životna priča.

Uza sve pohvale knjizi, moram istaknuti nedostatke. Uz tekstove nekad nedostaju autori, nadnaslovi i naslovi nekih tekstova, datacije nisu uvijek potpune, a nedostaje i indeks imena. Sve bi to knjizi dalo dodatnu dimenziju točnosti i cjelovitosti. (Osobno, dodala bih i biografiju s kronologijom događanja da se zaokruži Vitezov portret.) U ovoj knjizi neke stvari sigurno nedostaju jer se nisu mogle rekonstruirati, i zato upućujem veliku molbu svim umjetnicima. Dragi kazališni umjetnici, u ime kritičara, teatrologa, urednika i izdavača, a u korist vas samih, molim vas da kad izrezujete i arhivirate tekstove iz novina svakako zapišete i ime autora teksta, datum objave, časopis ili novine u kojima je tekst objavljen. To su osnovni podaci koji su nužni za ozbiljno prikazivanje prošlosti. To je čas posla kad izrezujete, a ponekad gotovo nemoguće rekonstruirati nakon deset godina!