Trenuci od kojih je satkan život

Dvije fotografske izložbe slične poetike i s ličnošću Stanka Abadžića, iznimno plodna fotografa, koja ih spaja otvorene su u Zagrebu potkraj veljače i traju do sredine ožujka. Prva je skupna izložba grupe fotografa Kadar 36. Riječ je o fotografima s iskustvom koji se prvi put zajedno predstavljaju u Galeriji Vladimir Bužančić u Zagrebu. Zajedničko im je snimanje analognih fotografija, kao i teme, koje su gotovo uvijek segmenti urbanih sredina. Na njihovim fotografijama uglavnom nema mnoštva, kao ni prepoznatljivih veduta. Riječ je o snimkama starih kuća, zidova u predgrađu, osamljenih prolaznika ili djece u igri, a sa svake fotografije bliješti jaka svjetlost koja igrom osvijetljenih i zasjenjenih područja često nosi kompozicije tih djela. Grupu Kadar 36 čine Stanko Abadžić, Max Juhasz (idejni začetnik grupe), Krešimir Kopčić, Ivan Kovač, Mario Rozić i Matko Vučica, a naziv grupe odnosi se na trideset i šest filmova koje najčešće ima Leica-format. Kadar 36 posljednja je fotografija na filmu, a članovi grupe svjesni su da su među posljednjim autorima koji fotografiraju analogno, kako kaže Abadžić: „Digitalizacija je uništila studije za crno-bijelu fotografiju. Svatko tko kupi aparat misli da je fotograf, što devalvira fotografiju. Sve se manje govori o elementima slike: kadriranju, kompoziciji, odnosu svjetla i sjene, grafičkoj opremljenosti fotografije. Slike radi onaj tko stoji iza aparata, ne sam aparat, bez obzira na njegove tehničke odlike.“

Stanko Abadžić, iz ciklusa Istanbul

Stvaralaštvo navedenih umjetnika odlikuju visokoestetizirane i katkad začudne fotografije koje odišu sjetom i osamljenošću, vrstom „ispunjavajuće praznine“ koja ponekada obuzima stanovnike gradova u besposlena ljetna podneva. Na ovoj je izložbi tek jedna fotografija s užasima zime. U ulovljenim trenucima dokolice Matka Vučice – promatranju mora, osamljenom biciklistu na bazenu ili igri ploha snimanoj kroz prozor vlaka osjećamo njegov interes za detalj, trenutačnost i dojam koji djeluje nevažno, ali posjeduje unutarnju ljepotu. To su banalni trenuci od kojih je satkan život, a u kojima fotograf vidi značenje veće od njih samih.

Juhasz je najdojmljiviji u prikazu djece. Fotografija djevojčice na Gornjem gradu kraj lutke s cilindrom ili dječaka na biciklu uokvirena svjetlom koje prodire između konstrukcija podvožnjaka zaustavljaju protagoniste slika u područja jakog svjetla. U njima stoje djeca, a karakteri tih svjetlosnih okvira pridonose tektonici prizora – u slučaju dječaka sugerira se gibanje i energičnost, u slučaju djevojčice bajkovitost i raspršenost svijeta igre. Fotografija Brz i brzi tematizira sam medij – u zaustavljenoj stvarnosti dojam pokreta imaju i stvarni biciklist i stilizirana skulptura trkača na Savi Marije Ujević. Krešimir Kopčić bavi se najuspješnije plohama. Slikana iz gornjeg rakursa scena popločanoga predvorja dobiva začudnost, dojam poništenja prostora i beskraja u kojemu se nalazi čistačica. Naslov Noćna smjena govori o dugim i praznim satima koje treba ispuniti radnik u to doba i time sudjeluje u stvaranju dojma. Ivan Kovač vodi gledatelja od Mediterana do europskog sjevera, a na slici iz Zagreba pokazuje koliko se bogatstvo može postići u radu minimalističke inscenacije – djevojčica, biciklist i ruševna kuća obrasla bršljanom u sebi sadrže sveukupnu poruku životne punine i jednostavna užitka. Gradske segmente hvata i Mario Rožić, birajući neobične scenografije i dajući ironične nazive (Punkt’s not dead fotografija je starca i natpisa Punkt – imena dućana). Stanko Abadžić po svojim je gradskim fotografijama iznimno poznat u nas, a na ovoj izložbi predstavlja njihov izbor. Djevojčica koja crta (odnosno stvara) sunce, ili djevojčica s balonom nalaze se u nedefiniranim okolinama. Jedino čemu su one usmjerene jest njihova igra, svijet koji stvaraju same za sebe i čega su fotografije diskretni prenositelji – one daju kratke uvide u te svjetove i dopuštaju našoj mašti dalje udubljivanje i spekulacije o njima, zapravo su poziv na igru kakva je i pokazana na fotografijama. Uz te lagane, autor ne bježi ni od nekih gorkih socijalnih tema pokazujući jednako ljepotu i mučninu života.

Osoba Stanka Abadžića povezuje dvije izložbe. U Matici hrvatskoj izložen je njegov ciklus Istanbul, fotografije koje je snimio u turskoj prijestolnici. Ljubitelji povijesnih sapunica bit će razočarani, jer osim rijetkog istočnjačkog kostimografskog ili scenografskog detalja (poneke feredže ili minareta) fotografije ne nude orijentalni sjaj. Riječ je o svakodnevnom životu ljudi u gradskom i prigradskom području ne odveć različitom od života na zapadu – gradske dame sjede uz velike prozore kafića, djeca po zaselcima mediteranske atmosfere prenose perad po dvorištu. Živost grada uhvaćena je u prizorima ispunjenim jakim kontrastom svjetla i sjene: dvorišta puna rublja što se suši po kojima se naganjaju djeca i prepuni štandovi obrtnika sugeriraju tu svakodnevicu. Ali, s druge strane, kao i na svim Abadžićevim fotografijama, i portreti grada na Bosporu odišu osamljenošću, koja u njegovoj interpretaciji ne znači tjeskobu, nego misaonost i smirenje. Svi su poslovi koji se obavljaju u gradovima koje Stanko Abadžić tematizira lagani, profinjeni, kao prirodni procesi. On ne poznaje silovitost, osim u igri, niti ekspresiju, osim one prirodnoga osvjetljenja. Prazne klupe uz obalu i pojedinci koji prolaze osunčanim prostorima na ovim fotografijama nagone na zaustavljanje naših života – kao što su i fotografije zaustavljeni trenuci u vremenu – i utapanje u čistoj ljepoti koju nam umjetnik nudi. To je ljepota koja obuhvaća sveukupnost života, grabi širokim zamasima, ali nikada ne rasipa svoju (i gledateljevu) pozornost na kaotičnost zbivanja, nego koncentrira težnje u poetični segment – zaustavljen pokret ili prolaznika vječno zamrznuta u prostoru i vremenu. To je način kojim nam se fotograf obraća – jednostavan, ali bremenit čistom ljepotom.