Treba li Hrvatska ljevicu i desnicu?

Danas nije važno identificirati se s lijevim idejama ili desnim idejama, nego razlučiti koji su ideje i stavovi istiniti, a koji pogrešni

Hrvatska je javnost u zadnje vrijeme bila zaokupljena pitanjem desnice i ljevice, pa smo mogli čuti površne tonove na raznim skupovima, organiziranima u okviru okruglih stolova Večernjeg lista, što bi trebale biti desnica i ljevica u Hrvatskoj. Osim kakofoničnih paušalnih opaski tzv. specijalista za to pitanje, mogle su se još jednom nažalost potvrditi okoštale sheme mentalnog jednoumlja i reduciranje dihotomije lijevo/desno u Hrvatskoj na bipolarnu podjelu partizani/ustaše, nacionalno/anacionalno, što nikako ne pridonosi napretku rasprava o toj tematici. Pitanje je da li Hrvatska uopće treba, dok u Europi raste val populizma, treće opcije, nepovjerenja prema stranačkoj demokraciji, desnicu i ljevicu.

Zamka političkog identiteta

Možda bi se prvo trebalo postaviti pitanje da li u Hrvatskoj uopće postoji desni ili lijevi politički identitet ili politička kultura? Politički identitet oblik je društvenog identiteta koji označava pripadnost određenim skupinama koje dijele iste idejne obrasce i političke kodove te se zajednički bore u svrhu postizanja specifičnog oblika političke moći. On može počivati na identifikaciji s jednom političkom strankom, ali ne nužno. Riječ je o političkoj kulturi u odnosu na specifična politička i društvena pitanja. Dakako, politički se identitet razvija s vremenom i povijesnim kontekstom, a bitno na njega utječe obiteljska sredina, odgojno-obrazovni sustav, kulturološka okolina. Ljevica i desnica snose veliku odgovornost u onemogućivanju generacijske smjene i transmisije, kao i onemogućivanju stvaranja i sazrijevanja političke kulture (lijeve i desne), te kristaliziranju zreloga političkog nacionalnog identiteta, u kojem se svi sporazumno prepoznaju, kao što je to slučaj u svim ozbiljnim državnim zajednicama. Ljevici i desnici nedostaje suvremena autoreferencijalna dimenzija, koja pretpostavlja da se ideološka struja afirmira kao zasebna idejna matrica i strategija, a ne samo kao kontrapunkt ili lajtmotiv ideoloških obračuna iz prošlosti.

Sve se danas lijeve i desne političke stranke u Europi pa i u Hrvatsku nalaze u dubokoj krizi identiteta. Pod utjecajem dezideologizacije i recentriranja političkih programa i diskursa ljevice i desnice, ostavljaju dojam da su zamjenske sistemske stranke te da ne postoje nikakve ideološke razlike između suvremene desnice i ljevice. To i objašnjava prevrtljivost i nedosljednost izbornoga tijela glasača, koji alternativno glasaju na izborima za ljevicu i desnicu kao što prebacuju televizijske programe, a onda se pitaju zašto su razočarani ili iznevjereni. Suvremena politička okolina još je manihejistički strukturirana pomoću istrošenih referencija i predložaka (partizani/ustaše, komunisti/domoljubi). Posljednji su veliki svjetski događaji generirali nove podjele i izazove za političke strukture, a pitanja poput globalizacije ili pozicioniranja u odnosu na neoliberalnu monetarističku dominaciju jedva su ili nikako dotaknule i ljevica i desnica. Dihotomija desno/lijevo proizvod je moderniteta, te nestaje postupno s modernitetom. Gubitak društvenoga povjerenja u političke stranke, demokratski izborni deficit, dekompozicija političkih stranaka, odraz su opće društvene dekompozicije i anomije, gubitka čvrstih referencija, nemogućnosti socijalne i političke transmisije i generiranja kaotične društvene klime. Institucionalna parlamentarna ljevica i desnica nisu više kadre suprotstaviti se neoliberalnoj deregulaciji, dominantnom monetarizmu i vladavini bankarsko-financijskog kapitalizma. U redovima desnice raste i jača neoliberalna struja koja ne želi lijevo socijalno skretanje jer se boji antikomunističkih refleksa tradicionalnoga konzervativnog izbornog tijela, a isprepletanje klijentelističkih veza između ljevice i desnice onemogućuje bitnu društvenu promjenu. Od ljevice i desnice željeli bismo čuti nešto o hrvatskim geopolitičkim smjernicama, o uzrocima unutarnje i vanjske financijske krize, o razornim posljedicama rata koji vode financijska tržišta protiv suverenih država, o daljoj europskoj konstrukciji, o energetskoj strategiji i samostalnosti… To su pitanja koja zanimaju glasače, a i odraz su određene političke kulture koja se poziva na određene idejne matrice.

Ideologija oligarhije

Institucionalna ljevica i desnica alergične su na ideje i na intelektualne rasprave, jer je poznato da ideje dijele, a tijekom izbora stranke nastoje okupiti i ujediniti pa bolje onda ostati površan i izvan idejnih shema. Obje podliježu fenomenu oligarhizacije, a ideologija tržišta ujedno je par excellence ideologija oligarhije. Nažalost, suvremena sistemska ljevica i desnica u Europi, pa i u Hrvatskoj, nisu spremne razmišljati ni djelovati u perspektivi radikalnoga prekida s ekstremizmom centra i s dominantnom ideologijom tržišta, a to je i razlog zašto populizam raste, zašto postotak građana koji ne izlaze na izbore raste, jer obični puk već je odavno razumio da izbori omogućuju samo režiranu smjenu vladajućih lijevih i desnih stranaka, a ne istinsku promjenu i alternativu. U Europi, pa i u SAD-u, ideološka je podjela na desno/lijevo potpuno povijesno istrošena, jer su obje struje prigrlile pravila tržišne neoliberalne demokracije, kao model koji isključuje i negativno stigmatizira svaki pokušaj političke alternative izvan dominantnoga tržišnog okvira. Stoga, ključna su pitanja da li desnica mora biti nužno konzervativna, a ne revolucionarna? U tom smjeru zanimljiva je izjava populista Beppa Grilla, koji je na zadnjim talijanskim izborima dobio 25 posto glasova, koji je na upit novinara odgovorio da je on politički konzervativni revolucionar. Mora li pak ljevica biti internacionalistička, anacionalna, a zašto ne suverenistička? Mora li desnica biti na gospodarskom planu liberalna, a zašto ne bi bila za državni intervencionizam? Također se treba zapitati zašto se desnica mora nužno poistovjetiti s reganizmom ili Bushovim kršćanskim fundamentalističkim neokonzervativizmom? To su uvjetovani refleksi i zadane sheme, etikete koje se temelje na neznanju i predrasudama.

Umjetna podjela

Danas nije važno identificirati se s lijevim idejama ili desnim idejama, nego razlučiti koji su ideje i stavovi istiniti, a koji pogrešni. Ilustracija tih predrasuda jest poistovjećivanje nacionalizma ili domoljublja s desnicom, a kada sagledavamo povijest političkih ideja, onda ustanovljujemo da je nacionalizam kao ideologija nastao u lijevim krugovima za vrijeme Francuske revolucije, koja je prva pristupala naciji kao suverenom političkom entitetu. Socijalizam, kao i samoupravljanje, nisu idejni monopol ljevice, a prvi nacionalistički moderni pokreti u Europi bili su pod utjecajem revolucionarnoga sindikalizma i korporativizma, kao i katoličke socijalne doktrine. Ideologiju napretka, koju je ponajprije osudila kontrarevolucionarna desnica, danas oštro kritizira ekološka ljevica. Valja razmisliti i o budućnosti izvanparlamentarne suverenističke, nacionalpopulističke ljevice i desnice, koje možda bolje znaju artikulirati istinski lijevu i desnu društvenu kritiku, ali su pod medijskim embargom i cenzurom. Bojim se, na kraju, da će današnja ljevica i desnica i sama umjetna dihotomija desno/lijevo bez unutarnje generacijske obnove, idejnoga preispitivanja i redefiniranja specifičnoga političkog identiteta i kontrakulture, ostati, kako reče sociolog Regis Debray, „odraz iste mentalne hemiplegije“.