Studiozan rad s glumcima

Otuđenost, dehumanizacija, emocionalna hladnoća, odsutnost međuljudske solidarnosti i sućuti － fenomeni su s kojima zapadni svijet (prvi svijet, za razliku od trećega) živi već više od stotinu godina. Zahvaljujući najprije nacionalnim, a potom sve više globalnim korporacijama, njih su zamijenili sveopća kompetitivnost i mit o uspjehu (što podrazumijeva i osobno ispunjenje, zadovoljstvo i sreću koje taj žuđeni uspjeh sa sobom donosi, navodno, ili in spe, dakako). Različitim aspektima života unutar korporacije, od otprilike 1900. do danas, posvećene su nebrojene književne, dramske, esejističke i filmske refleksije. Kafka je tako dojmljivo fiksirao razmjerno rano doba fenomena, Buzzati (i Fruttero-Lucentini) ono srednje, malograđansko, istodobno smiješno i jezivo, dok je ulogu kroničara korporativne današnjice na sebe preuzeo i Schimmelpfennig. Push Up 1–3, tako, na dramaturški nekonvencionalan način ilustrira „nepodnošljivu hladnoću“ i strogo određene sheme i mehanizme koji upravljaju životima onih koji su sebe stavili u službu i žrvanj korporacije.

Ansambl predstave u korporativnom svijetu bez emocija

Drukčiji je to komad od poznatije i fantastične Arapske noći, iako je napisan istodobno (2001). Push Up 1–3 razmjerno je realističan, što je, znajući autorovu poetiku, relativan pojam, te se sastoji od triju dijaloga-sukoba uredskih lavova i lavica, a svima im je zajednička želja za „prodorom gore“, brzim usponom, karijernim uspjehom, pri čemu se ne biraju sredstva, a na kakvu etičnost ne valja ni pomišljati: ambition rules. Angelika otpušta Sabinu, optužujući je za ljubavnu vezu s njezinim suprugom, Sabininim izravno pretpostavljenim － Üto Sabine i potvr­uje, premda nije istinito. Robert i Patrizia zaista stoje u erotskoj (pretjerano bi bilo reµi: ljubavnoj) vezi, pa ipak su u poslovnoj sferi nemilosrdni suparnici. KonaÞno, Hans i Frank svim sredstvima bore se za mjesto upravitelja ispostave u Delhiju, pri Þemu na kraju gubi stariji Hans. Tu poneÜto rigidnu trodijelnu strukturu komada koji je, da tako ka×emo, sav u tekstu, te ga karakterizira odsutnost dramske radnje, dramaturg Dubravko Mihanović i redatelj Dario Harjaček uspješno su i scenski produktivno razbili u nekoliko izmjeničnih kraćih prizora, dinamiziravši cjelinu koliko je to uopće bilo moguće. Unatoč već spomenutom realističnom ugođaju, zadržana je poetska začudnost, pa i stanovita hermetičnost dijaloga － Üto su bitna obilje×ja poetike Schimmelpfenniga kao autora.

Ni scenografija (Iva-Matija Bitanga i Leo Vukeliµ) ni kostimografija (Sara Lovriµ Caparin) nisu posebice inventivni ni atraktivni elementi ove predstave; glazbena kulisa slabo se i do×ivljava (Pavao Miholjeviµ i Jura Ferina). Zato komplimente valja uputiti mladom redatelju Dariju HarjaÞeku za studiozan rad s glumcima, Þime je postignuta kvalitativna ujednaÞenost ansambla, i to na visokoj razini (Barbara Nola, Antonija StaniÜiµ èperanda, Amar Bukviµ, Bojana Gregoriµ Vejzoviµ, Zoran Gogiµ, Sven èestak, Ivana BolanÞa i Jakov Biliµ), pri Þemu bi bilo nepravedno bilo koga posebno isticati.

Push Up 1–3 Rolanda Schimmelpfenniga nije komad koji bi u našoj sredini mogao odveć privlačiti publiku ili postati hit. Riječ je o djelu koje zahtijeva intenzivnu pozornost i stanovito predznanje te intelektualnu participaciju gledatelja － koje pak takva gledatelja nagra­uje Þak i odre­enom zabavnoܵu, groteskno-komiÞnim, iako diskretnim elementima, koje je HarjaÞek, opet s pravom, naglasio. Tako­er ne treba smetnuti s uma ni Þinjenicu da je rijeÞ o egzemplaru vrhunske europske dramaturgije, u konkretnom sluÞaju, germanske (njemaÞke) Ükole. Upravo u misiju Gavelle pripada prezentacija (i) takvih djela.