S Marinkovićem na Visu

Kao što su tijekom dvadesetoga stoljeća ostaci antičkoga naselja bili izloženi teškoj devastaciji, tako se i Marinkovićevo

remek-djelo, u medijskom i internetskom izokrenuću vrijednost/nevrijednost, sve manje proučava i sve više zaboravlja

Krećući 22. veljače u četiri i trideset ujutro s predstavnicima Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i javne hrvatske pozornice Tonkom Maroevićem, Stjepanom Sučićem, Mladenom Kušecom i Milanom Bešlićem iz Zagreba prema Visu, na manifestaciju 100 godina Ranka Marinkovića, „središnju proslavu obilježavanja stote obljetnice rođenja velikog hrvatskog književnika” u organizaciji Memorijalne zbirke Ranko Marinković i voditeljice Anči Fabijanović pomišljamo je li moguće da će nas nezapamćeno snježno nevrijeme i olujni vjetar onemogućiti u spajanju kontinentalne kiklopovske i mediteranske Hrvatske iz Praha i Zagrljaja. Na trajektu koji je pričekao glumce Špiru Guberinu, Joška Ševu, Anju Šovagović Despot, Vedrana Mlikotu, Igora Mešina i Gordanu Gadžić isprepleću se slike Marinkovićeva vraćanja na rodni Vis nakon toliko desetljeća, a zatim i tužnoga sprovoda, sa slikama iz proznoga djela suvremenika mu i prijatelja Slobodana Novaka, Izgubljenoga zavičaja, Mirisa, zlata i tamjana i Izvanbrodskoga dnevnika.

Ranko Marinković, majstor dramaturgije, sva je svoja djela ispisao rukom

I prelijepi a najudaljeniji od obale hrvatski otok Vis i naselje Vis, u koje ulazimo oko podneva nakon sljubljivanja s morskim prostranstvima, traju zaustavljeni u vremenu u svojoj grobnoj tišini iz koje se svakotrenutno čuje muk Isse iz 397. prije Krista, dolazak Grka iz Sirakuze, zaustavljeni glasovi polisa, glavnoga grčkoga uporišta na Jadranu u kojem se i danas odzrcaljuje blizina morskih dodirivanja s izvorima pitke vode. Koliko li je samo u Marinkovićevu djelu mora i vode, a koliko simbolike upisano od Poniženja Sokrata do Zajedničke kupke i Pustinje, koliko pompejanskoga rata protiv Cezara, koliko Rimskoga Carstva, koliko šahovskih igara...

Glorija izbačena iz klupa

Ne krije li se u Gloriji, danas paradigmatskoj Marinkovićevoj drami, napisanoj 1955, a ne znamo zašto davno i u tišini izbačenoj iz školskih gimnazijskih programa, koju kritika najčešće tumači kao (metaforično) prepletanje prostora crkve i cirkusa, ne krije li se viška nekropola i rimsko kazalište na kojemu je poslije izgrađen franjevački samostan što danas ponosno i snažno duhovno odolijeva vremenu bestužnosti? I dok se u prethodnim slikama, u pet postaja toga „mirakla” izmjenjuju različiti prostori biskupske „kancelarije”, „biblioteke” i romaničke katedrale, ponovno na jednom otoku, alegoričnom, ali i Marinkovićevu Visu, u šestoj mirakulskoj slici konkretizira se prostor cirkusa, s pamćenjem na rimski amfiteatar, s nizom cirkuskih i viško-komiških karnevalskih garderoba, dok traje cirkuska predstava u kojoj je glavna točka Glorijin „dvostruki salto na trapezu pod kupolom, bez zaštitne mreže”. Dok publika u Spomen-domu u isto tako prelijepoj i sjetnoj Komiži s pozornice gleda Gloriju Teatra &TD smještenu u gledalište, prisjećamo se Violićeve Glorije u Dramskom kazalištu Gavella i Parove pred isusovačkim samostanom na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali i one Večekove u Gavelli, koju apostrofira i Anja Šovagović Despot na večeri razgovora Riječ Ranka Marinkovića i riječ o Ranku Marinkoviću na kojoj sudjelujemo premješteni iz te noći, kad je stao promet na moru, u topliji hotel, a koju, pod vodstvom Anele Borčić, otvara Joško Božanić Vigilijom za Ranka Marinkovića. Nakon razgovora, govora i prisjećanja o našemu profesoru i književniku akademika Tonka Maroevića, Milana Bešlića, Duška Valentića, Joška Ševe, Anje Šovagović Despot, Mladena Živkovića i autorice ovih redaka o Marinkovićevim maestralnim predavanjima, gotovo ritualnom pušenju, igrama šahovskim figurama, nadopuni Dunda Maroja, brižnom roditeljstvu (na Visu je bila nazočna Ana Marinković, kći Ranka Marinkovića, ugledna povjesničarka umjetnosti, a sin Vinko Marinković, isto tako ugledan odvjetnik, na našu veliku žalost, nije došao).

Akademski kipar Kruno Bošnjak u terakoti je napravio skulpturu Ranka Marinkovića / Snimila Nives Gajdobranski

Uloga pretkazivača zbivanja odnosno komentatora dosadašnjih događanja i odnosa u svijetu bez dokučene ljubavi povjerena je u Gloriji četvorici cirkuskih klauna: Toni, Bimbo, Bepp i Kock izvode klaunsko-cirkusku pantomimu Ljubav 4 Paparigasa u kojoj zapravo fungiraju kao pokretači konaca marionete – Glorije (ali istodobno i kao četiri „kapetana” što podižu Hamleta nakon njegove smrti). Na ovoj večeri riječ, u ime svih glumaca koji su bili posvećeni Marinkovićevim ulogama i klaunskim lucidnim kovrtljajima riječi, uzima Don Zane, Špiro Guberina, utemeljitelj Maloga hrvatskog teatra Kiklop, i izvodeći Držićev, svoj, Spaićev i Marinkovićev omiljeni Negromant Dugi Nos, posvećen Visu, oduševljava mladu (pažljivi učenici proučavali su mjesecima Marinkovićevo djelo) i odraslu publiku iz Zagreba, Varaždina, Splita, Brača, s Visa.

Kao što su tijekom dvadesetoga stoljeća ostaci antičkoga naselja bili izloženi uništavanju, kad netragom nestaju mnogobrojni vrijedni nalazi, tako se i Marinkovićevo remek-djelo, dramsko, prozno, esejističko i kritičarsko remek-djelo vrhunskoga hrvatskog intelektualca odrasla na viškim antičkim slojevima, jednoga od najvećih hrvatskih književnika svih vremena, i dugogodišnjega pa legendarnoga profesora dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, u medijskom i internetskom izokrenuću vrijednost/nevrijednost, sve manje proučava i sve više zaboravlja.

Viški karneval

U Drugom svjetskom ratu saveznička britanska vojska područjem antičke Isse koristi se kao parkiralištem za svoja vozila i uništava velik dio arheološkog nalazišta, npr. zidova terma, a nakon rata na samu se arheološkom lokalitetu izgrađuju razni objekti. Nastala još u okružju Drugoga svjetskoga rata i njegove grozomorne osjećajnosti, drama Glorija, koju u ulomcima izvode Vedran Mlikota i Anja Šovagović Despot u Hrvatskom domu u Visu, i simbolično najavljuje kronotop Nevladarove figuracije u hrvatskoj drami sve do danas. Dvorac se, zvao se Vis ili Komiža ili Zagreb ili Hrvatska ili Svijet, naime, u svijetu prikrivajuće stvarnosti i dirigirane društvenosti, u svijetu u kojem je ukinut dodir između stvarnog/zbiljskog života i njegova fiktivnog reproduciranja, između puka i gospodara (A. Fontana), pokazuje kao šifriran prostor. Podaništvo, dvorjaništvo oblikuje se kao pozornica, kao scena na kojoj se prohodi pred očima nekoga drugog; u takvu dvorcu, od Zagreba do Visa i Komiže, od Visa do Splita, od Splita do Zagreba i Londona u kojem se ubrzo treba izvesti Glorija u prijevodu na engleski, život postaje metafora; svakodnevne geste ucrtane i u Marinkovićevu rodnu kuću u kojoj su nas tako srdačno ugostili viški domaćini i pokazali dio intimnosti Marinkovićeve obitelji, pretvaraju se u prije utvrđen ceremonijal, jezik slijedi pravila prividnog, odnosi i ponašanja modeliraju se prema drvodjelskim pretvaranjima predmeta u život, osobe u masku. Prostor dvorca, u vrijeme stabilnosti slika svijeta, postaje sam svijet učvršćen u izvanjskosti privida, tajna koja je postala prozirna samoj sebi prikazujući samu istinu iluzije. Prikazujući prostore „prošlosnog ili suvremenog“ dvorca, Ranko Marinković pokazuje istinu viškoga karnevala, prinčeva karnevala iz vlastite obitelji i susjedstva, s viškoga Korša/Korza i obiteljskih meštara drvodjelaca, iz knjiga koje je čitao zahvaljujući izdanjima Matice hrvatske (pismo izloženo u Memorijalnom centru s raznim fotografijama, plakatima, knjigama, šahovskom garniturom i isječcima iz novina) u privid života nategnut između igre i predstave, predodžbe, čarolije i istine, ali i bolesnog i zdravog stanja.

Izvrstan profesor

Objašnjavajući fenomene komedijskog i komičnog, Henri Bergson (Le rire), jedan od autora kojega mi je, uz Pirandella i Moličrea, prema Tinu Ujeviću nazvan naš „viški Voltaire“, profesor Marinković, spominjao kao prvoupisanoj studentici dramaturgije na Akademiji, i kod kojega sam i diplomirala dramaturgiju upravo na otočkoj, novakovskoj i marinkovićevskoj temi, uspoređuje komedioliki mehanizam sa strukturom djetetove igre: uzice u dječjoj igri pokretanja lutaka i pajaca „na koncu“ (dječjoj figurativnosti prilagođenih dvorskih luda, veseljaka, klaunova, lakrdijaša u njihovu carstvu igračaka: u dvorcu djetinjstva i cirkusu odrastanja) spisateljskim istanjenjem postaju niti poveznice situacija u komediji. Istodobno s rastom klaunova / dvorskih luda / lakrdijaša / pajaca, mediteranskih oriđinala, njihovim pretvaranjem u živa bića i dolaženjem u neodređeno stanje ljudskosti te istotrenutnim ostajanjem u stanju klaunova – Glorija ne može zakoračiti u život jer je njezina jedina egzistencija lelujanje akrobatskoga hoda u zaštićenom svijetu djetinjaste igrivosti; ne može se sljubiti s Godotom. Godotom koji je ipak došao imaginarno se utjelovivši, možda čak iz onih veličanstveno duhovitih usmenih priča, (komiških) facendi koje je Ranko Marinković znao često pripovijedati i obostrano razmjenjivati i s Joškom Božanićem; možda je jedna od njih podloga za Gloriju.

Svaki se inicijant (prema Rječniku simbola) zbog nekog aspekta svog ponašanja što izmiče uobičajenim pravilima doima ludim. Inicijacijska je mudrost civilizacijskim usporedbenim pogledom povezana s današnjim ulaskom/dolaskom čovjeka na svijet kao na pozornicu; nalik je na ludilo. Postoje, prema jednoj legendi Fulba, tri vrste luđaka: onaj koji je sve imao i sve odjednom izgubio; onaj koji ništa nije imao i sve „bez prijelaza“ stekao; luđak, duševni bolesnik. Luđak u tom smislu simbolizira onoga koji se na određen način suprotstavlja svim normama uspjeha i mišljenja. Prema evanđelju ljudska je mudrost ludost u očima Božjim, a Božja je mudrost ludost u očima ljudi. Već u 16. stoljeću dotad sveto ludilo postaje bolest. Danas proglašava se ludim svaki čovjek koji je psihijatrijski hospitaliziran. Je li to samo varka društva koje je zapravo ludo? – pita se Ramko Marinković u svojoj viškoj i univerzalnoj Pustinji.

Pustinja i Fabijan Šovagović

U Pustinji, sotiji, nastaloj nakon bodlerovskoga i viškoga broda Albatrosa, Glorije, političkodržavne ironije – Inspektorovih spletki... drami zasnovanoj na predstavama dvorskih luda u srednjem vijeku, ne zna se tko je Luda, a tko Kralj. Na kraju drame, u završnom prizoru, pokazuje se da je cijelo prikazano događanje zapravo bilo kazališna predstava, generalna proba koju gleda kazališni kritičar (Ranko Marinković bio je iznimno cijenjen kao kazališni kritičar, a njegove Geste i grimase vrhunac su kazališne kritike i esejistike); Anzelmo, Fabije, Suzana zapravo su glumci. Ali na početku drame Fabije, koji u svakom prizoru ustrojuje, djelujući iz središta, zbivanja kao Kralj, okrenut je, kao Luda, leđima prema „psihijatriji“, (suvremenoj) publici, a očima prema životnom prozoru / kazališnoj pozornici, zauzimajući isti položaj koji ima kazališni redatelj dok na kazališnom pokusu/probi sjedi u gledalištu i slušajući „glas s neba“ („odtamnjenjima“ i „zatamnjenjima“ „odozgo“ kao „fatamorgana“ nižu se slike događanja u Pustinji, kao na gromovitu, južinastu i burovitu Visu) koji će mu donijeti (stvaralačko) prokletstvo ili (životni) spas. No na glavnom pokusu glavni je glumac, ujedno i redatelj i kreator (dramatskih) zbivanja, umro pogođen gromom. Premijere, znači, ne može biti.

Tko je u „probnom“ životu odigrao Ludu, tko Kralja? Ranko Marinković jednako je profesor kao i Anzelmo. Možda Pustinja pokazuje i da Marinkovićev ironičan pogled na svijet prezire „doktore za suze“, teoretičare (tragedije); a da je ime Fabije svojevrsna kratica imena Fabijan (Šovagović) – upravo je Fabijan Šovagović glumio glavnu ulogu na premijeri (i reprizama) Pustinje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Carićevoj režiji (a poslije, igrom sudbine, i Kralja Leara u Dramskom kazalištu Gavella u Spaićevoj režiji).

Marinkovićeva Pustinja ustrojena je, jednako kao njezina srednjovjekovna imenjakinja – kao međuigra i predigra. Dok se poslije srednjovjekovne sotije prikazivala „glavna“, „uzvišena“ predstava u kojoj nisu mogle sudjelovati dvorske lude, nakon Marinkovićeve sotije „glavna“ je predstava, premijera, izostala. Ako glavnu predstavu ne smiju prikazivati lude, znači da je u našoj suvremenosti ne može prikazati nitko; jer svi smo mi lude/luđaci. A kako je svijet ostao bez Princa luda, nijedno društvo veseljaka, lakrdijaša, klauna, luda, glumaca, oriđinala više ne može prikazati Pustinju. Početak našega tisućljeća, točno stotinu godina od Marinkovićeva rođenja, od godine 1913, u koju Miroslav Krleža stavlja radnju svoje drame Gospoda Glembajevi, „poguran“ davnom Erazmovom Pohvalom ludosti, Brod luda, zvao se otok ili trajekt, Vis ili Komiža, Hrvatska ili Svijet, preobražava u (cijeli) Svijet kao teatar i ludnicu. „Što je život, što kazalište, tko je igrao ulogu, tko živio glumca, tko igrao ili živio osobu? Nakon cijele životne igre (čovjek je, osim svega, i homo ludens) ipak dolazi gola tragika ljudske egzistencije (pustinjski pijesak egzistencije), sve više shizofrene (podvojene) koju ne možemo oživjeti pljeskom.“

Bogat program na Visu

S Artemidom i antičkim viškim novcem u civilizacijskoj i intimnoj memoriji odlazimo s Visa, nakon što smo, od 22. do 25. veljače, u Visu i Komiži, gledali varaždinsku premijeru Ruke po Ranku, višku predstavu Prah, učeničku Gloriju, ekranizaciju Albatrosa, slušali javno čitanje Kiklopa, Pustinje, Glorije i grobljanske proze, bili na mnogobrojnim razgovorima i predavanjima, susretima i događajima, gledali zagrebačku Maestrovu smrt u organizaciji Udruge Fijaker, slušali koncerte, pa i onaj klape simbolična imena Tragos, nakon što smo se ušli u Marinkovićevu kuću i poklonili se grobu u blizini groba Ivice Vidovića, njegova, uz Kvrgića i Guberinu, egzemplarna glumca, viškom i komiškom domu, poljuljani osjećajem sreće, tuge i zaljuljani velikim (mislili smo: nepremostivim) valovima. Jesmo li mi pustinja, živimo li ili ostavljamo pustinju?

„Svaki otok nađe se u tami, baš kao i svaki čovjek, treba pomoć prijatelja”, zapisuje Albatrosom nagrađena Margarita Ivčević, učenica 7. razreda iz Osnovne škole Komiža.

Ranko Marinković, književni mislilac uvijek na granici ironije i groteske, stvorio je nenadmašan i poseban svijet likova i dramskih osoba vezanih uz zavičaj (najčešće viški otočki zavičaj), koji u njegovim djelima dobiva univerzalne karakteristike. Ljudski duh poprima univerzalne, svemirske dimenzije. Možemo ga samo obasjati radošću i smijehom, zimskim meditacijama, sretni što je, sad sto godina s nama, Ranko Marinković hrvatski književnik i što ćemo se i ljeti vratiti Visu i Komiži, punima ljudi i smijeha.

„....a smijeh ukoliko je i gorak ipak je vedar, jer smijeh nikad nije toliko gorak da ne bi bio i sladak. Smijeh je u svakom slučaju izraz života, ali samo jednog oblika života, a to je ljudski oblik, jer se samo čovjek smije.“ (Ranko Marinković,

Nevesele oči klauna)