Rijeka i njezino kazalište

Autorica ovom knjigom neće promijeniti svijet, no, što je gore, ni riječko kazalište. Ona je dijagnosticirala različite probleme i nedoumice, pojedine redateljske i glumačke uzlete i padove, no odveć pomirljivo i oprezno. Pokušavajući izbjeći sukobe s kazališnim taštinama, napravila je ključnu grešku – izdala je knjigu

Često i rado pišem po narudžbi ukoliko postoji intelektualni izazov, ona pukotina kroz koju se može propustiti novo svjetlo na poznatu – ili manje poznatu! – temu. Godine 2007. izlagao sam o književnom tragu riječkoga pisca Srećka Cuculića, na skupu u povodu njegova sedamdesetog rođendana. Baveći se njegovim najboljim romanom Harlekini (1991), zapamtio sam mračni ulomak nabijen rezignacijom i talogom gorkoga životnog iskustva. „Ovaj je grad, Meštre, premalen da bi bio spreman prihvatiti veličinu iznad neke određene, njemu primjerene, dimenzije. Ne treba mu bohem, ne treba mu nervozni, žučljivi stvaralac, ne podnosi tragaoca, ne trpi igrača koji pleše na žici, ne može prožvakati borca koji ruši sve mostove za sobom, kockara koji je i život ubacio na šarenu stazu ruleta, umjetnika koji će gonjen paklom svoje duše poništiti jednim zamahom svog kista sve naizgled veličanstveno što je stvorio. Ovaj grad, Meštre, treba ponizna i mekana činovnika.“ To je vrlo opasna poruka, upućena Meštru, slikaru Vladimiru Udatnyju, koja prijeteći visi nad svima nama, okupljenim u ovom razigranom rokoko-prostoru Filodrammatike, ispod Alegorija kazališta tršćanskog slikara Eugenija Scomparinija. Sva izlaganja sa skupa posvećena Srećku Cuculiću objavljena su kao tema broja u Književnoj Rijeci, br. 4/2007. Marinko Lazzarich dao je prikaz kompletnog opusa, dok smo se Jasna Gržinić, Mladen Urem i ja bavili nekim motivima njegovih djela. No ono što nije baš često, na djelo oca, osvrnuli su se i Dražen i Kim Cuculić.

Dražen, liječnik patolog, pjesnik i cinični motritelj života (preko svakodnevice smrti!), završio je svoj nadahnuti tekst zgodnim propitivanjem: „Za kraj, nešto o mogućoj simbolici imena Srećkovog i njegovog utjecaja na živote ostalih članova obitelji Cuculić. U vrtlogu brojnih životnih zbivanja nismo nikad dokučili, a nismo ni imali previše vremena baviti se razmišljanjem na temu: da li je bolje sreće bio Srećko koji je imao na raspolaganju takvu živopisnu obitelj da je mogao svakog pojedinog člana uklopiti u svoj beletristički opus, ili smo, pak, više sreće imali mi koji smo ušli na stranice lijepe književnosti zahvaljujući Srećkovu jedinstvenom daru da dobre trenutke vječno pamti, a loše nikad ne zaboravlja.“

Izd. DHK, Rijeka, 2012.

Kritičarka među krokodilima

Ako je sin bio emotivno zabavljen prožimanjem života i književnosti – i to gotovo bez distance! – kći se odlučila za oprezniji pristup, naslovivši izlaganje Kritička recepcija romana Srećka Cuculića. Na tu odluku vjerojatno je utjecalo njezino dugogodišnje novinarsko iskustvo i urođena sklonost promišljanju i odvagivanju suprotstavljenih činjenica. Tako je zapisala: „Iznova čitajući kritike i prikaze knjiga Srećka Cuculića, objavljenih u razdoblju od 1969. godine do danas, primjećuju se neke konstante u kritičkoj recepciji njegovih romana. Već od početka takozvana akademska kritika zauzima kritičniji stav, zamjerajući autoru suvišnu doslovnost i izbjegavanje metaforizacije, a poneki sveučilišni profesor Cuculiću će prigovoriti i trivijalnost. Većina kritičara ukazuje i na Cuculićev humor, čitljivost, sklonost tradicionalnim pripovjedačkim tehnikama i nesklonost eksperimentu.“

Svi mi živimo u krugovima koji se šire i lome oko bačenoga kamenja u moru života. Ako je Srećko Cuculić bio blisko srednjoškolski povezan s Nedjeljkom Fabriom (znatno kasnijim predsjednikom Društva hrvatskih književnika – no tek nakon što je prešao Zagreb!) te sjajnim grafičkim urednikom Ivom Marendićem (koji je uredio oko 600 svezaka knjiga i časopisa!), što je poticajno djelovalo na njegovo literarno usmjerenje, njegova djeca Dražen i Kim isti poticaj dobila su u obiteljskoj sredini. Riječ je o jednoj od malobrojnih obitelji riječkih intelektualaca koja, na ovaj ili onaj način, utječe na gradsku duhovnost desetljećima.

Kazališni život Rijeke sveo se na sjajnu fasadu zgrade HNK-a

Kim Cuculić piše i objavljuje dosta, no uvijek to čini prilično oprezno. Upravo zbog toga neobično je da je njezina prva knjiga posvećena kazališnoj kritici, krajnje rizičnoj disciplini. Problem je u tome što su svi umjetnici, u najširem smislu, prilično tašti, no to se uopće ne može mjeriti s taštinom kazališnih glumaca. Postoji jednostavno objašnjenje – glumac stvara uloge svojom taštinom i samim time vrlo osobno čita i prihvaća kritiku. I tako se oprezna Kim našla na blatnjavoj obali muljevite rijeke prepune krokodila! Znam da je imala različitih problema s nizom svojih kritika tiskanih na stranicama Novog lista, koje meni zvuče vrlo pomirljivo, pa čak i posve dobronamjerno u ukazivanju na određene probleme predstave, bilo režijske, bilo glumačke. Tu se, pak, pojavljuje još jedna neugodan problem s kazališnom kritikom – često je ona sve što ostaje kao trag za nekim glumcem. I upravo zbog toga svaka riječ dobiva težinu pod kojom se lome provincijski (ali i nacionalni) glumci.

Operete, operete amo!

Kazalište ili volite – ili ne volite. Kim ga obožava i to se osjeća iz cijele knjige. Ja, pak, od riječkog kazališta najviše volim stropne slike Gustava Klimta, o kojima je upravo objavila sjajan tekst Irena Kraševac. No, moram spustiti pogled na pozornicu i pokušati uhvatiti čaroliju glumljenoga života na daskama podno velike slike Ernsta Klimta iznad same scene, Alegorije kazališta.

U knjizi najviše mi se sviđa uvodni sintetski tekst Scena u Rijeci (1987–2007): od nacionalnih budnica do iskoraka u kazališni eksperiment. U tom eseju, naime, Kim se odmiče od dnevnih, novinarskih istina i teži povijesnom promišljanju odnosa, dominantnih pojava, odnosa Rijeke prema svom kazalištu. U Rijeci to je specifičan problem – naime, već sam citirajući Srećka Cuculića ukazao na potrebu grada za umjetnicima činovnicima. Istovremeno Rijeka najviše želi vidjeti svoj odraz na pozornici! Upravo je to razlog fantastičnog uspjeha Fabriova Vježbanja života ili Karoline Riječke Drage Gervaisa – u različitim pojavnim oblicima! Riječani vole kazalište, da, ali – lagane, lepršave predstave u kojima je drama tek privid i posve prolazno stanje. Odlično je ako se istovremeno mnogo toga događa na pozornici, ako se pjeva i ako se pojavljuju svima znani motivi te ako su stanke duge tako da se događanja s pozornice mogu razliti i hodnicima. Da, mi Riječani volimo operetni repertoar: red dopadljivih slika, red pjevanja te poneki hitac u zrak – kao iluziju jakih emocija.

Tajči i Severina junakinje su kazališta, ili zborovi, masa Riječana koja kliče ovoj ili onoj zastavi, ovom ili onom velikanu pritom pjevajući ove ili one pjesme. Zanimljivo je da Miro Gavran, daleko najuspješniji hrvatski pisac za pozornicu – ali i izvan nje! – vrlo teško (ili nikako!) biva pripušten riječkoj pozornici! Također je zanimljivo da Riječani nikad nisu voljeli eksperimente. U vrijeme D’Annunzija postavljena je avangardna predstava u kojoj su glumci, nakon dizanja zastora, nepomično stajali ili sjedili. Publika je vrlo brzo izgubila strpljenje i glasnim neodobravanjem i bacanjem različitih predmeta rekla što misli o tom futurističkom projektu! Operete, operete amo! Upravo zbog toga Kim Cuculić mora napisati: „Novi zaokret za HNK Ivana pl. Zajca nastaje 2003. dolaskom na njegovo čelo Mani Gotovac, poznate teatrologinje, koju su riječke vlasti prepoznale kao slamku spasa što će riječko kazalište spasiti od financijskog i repertoarnog potonuća. Svoj mandat Gotovac je otvorila mjuziklom Karolina Riječka prema predlošku Drage Gervaisa, kojim se Rijeka ponovno vratila u fazu traženja vlastitog identiteta i lokalnih mitova s kojima bi se mogla identificirati. Ta predstava trebala je označiti i povratak Laryja Zappije u riječki HNK, a kao siguran mamac za publiku izvučena je estradna zvijezda Severina Vučković koja je dobila ulogu riječke heroine Karoline Belinić.“

Metafora duha

Jednom davno problem ove prpošne komedije vrlo precizno ocrtao je Vatroslav Cihlar, zaboravljeni hrvatski književnik i zaljubljenik u kazalište. Cihlar je te 1952. godine bio zaposlenik kazališta koji se bavio poviješću, pokušavajući (neuspješno!) oformiti Kazališni muzej. S druge strane Drago Gervais bio je direktor drame, koji će ubrzo postati intendant. Nezavisno o tome što je ušao u žestoku polemiku sa svojim pretpostavljenim, Cihlar – koji je prijateljevao i s Thomasom Mannom i bio redoviti posjetitelj berlinskih kazališta tridesetih godina 20. stoljeća – nije zaustavljao svoje oštro pero.

„Ova kazališna Karolina nije samo običan teatarski neuspjeh, što se događa i većim dramskim piscima, već i kulturna nezgoda, ako smatramo da kazalište nije samo zabavište već i kulturno-umjetnička ustanova od eminentne narodne važnosti baš u Rijeci…

Drago Gervais, duhoviti kozer i pisac onih lijepih stihova o istarskim mićim kućicama belim pod Učkom, dragim svakom narodnom srcu, pretvorio je u svojoj Karolini jedan izrazito plemenit i romantički sadržaj u scensku zmešariju, što se obično događa kad se želi umjetnost transformirati u zanat. Da je ostao kod svojih mićih kućica… mi bismo pisali o Gervaisu kao o dobrom liriku, a ne kao o lošem komediografu. Jer od pjesnikovih nonića, nonica i kućica do napoleonskih komediografija velika je udaljenost.

Zbilja šteta! Odlaskom Gervaisa iz poezije u komediografiju hrvatska lirika, u ovom slučaju čakavska, mnogo je izgubila, a hrvatska drama uistinu je vrlo malo dobila.“

Jasno, vrijeme je pokazalo da je Gervais mnogo bolje poznavao Rijeku od Vatroslava Cihlara, koji je o njoj ostavio brojne eseje. Karolina Riječka, čak i više od Vježbanja života, metafora je duhovnoga stanja i grada i njegova kazališta. A Vatroslav Cihlar bio je incident – pobjednik u polemici, no gubitnik u životu. Jer moram to još jednom podvući: ovaj grad treba meke i ponizne činovnike. Kim Cuculić napravila je važnu knjigu, okolini usprkos. Njezina knjiga pokušava sačuvati dragocjene trenutke kazališne čarolije, koja zaista tek povremeno oživljava na daskama riječkog teatra. Moglo bi se raspravljati o strukturi knjige, no ona je pitanje koncepta urednice Dijane Rosandić i same autorice. Naime, Kim Cuculić grupira redateljske poetike: Paolo Magelli, Eduard Miller, Damir Zlatar Frey, Vito Taufer, Tomaž Pandur, Jagoš Marković, Tomi Janežić, Oliver Frljić, ali ne daje i jedan sintetski tekst koji bi ukazao na to zašto su baš ovi autori dominirali pozornicom Hrvatskoga narodnog kazališta u Rijeci pa se još i više nameće pitanje: zašto nema Mire Gavrana?

U Redateljskom čitanju klasika dominiraju poigravanja Shakespeareom i Krležom, koja više vode do nesporazuma s publikom no do ozbiljnih predstava. Idu i blokovi Međunarodni festival malih scena, Riječka nezavisna scena, Lutkarsko kazalište, Kazalište Ulysses te, pred kraj, Hrvatski autori na riječkoj pozornici – Drago Gervais, Ranko Marinković, Ivo Brešan, Slobodan Novak, Mate Matišić, J. P. Kamov, Damir Karakaš i Dubravka Ugrešić. Na samu kraju niz je razgovora s redateljima i glumcima.

Autorica ovom knjigom neće promijeniti svijet, no, što je gore, ni riječko kazalište. Ona je dijagnosticirala različite probleme i nedoumice, pojedine redateljske i glumačke uzlete (kao i brojne padove!), no odveć pomirljivo i oprezno. Pokušavajući izbjeći sukobe s kazališnim taštinama, napravila je ključnu grešku – izdala je knjigu. Ova knjiga svjedočanstvo je lutanja/traženja jednog kazališta koje pokušava odraziti grad – koji je odavno sišao sa svjetske povijesne pozornice! Ostaje tek iluzija sjajne ljušture kazališne zgrade arhitekata Fellnera i Helmera (sa slikama Gustava i Ernsta Klimta te Franza von Matscha), ali i jedna praznina bez Kazališnog muzeja te aktualne monografije kazališta.

Kim Cuculić napravila je velik posao, no prava važnost knjige vidjet će se tek po tome koliko će njezinih zapažanja ući u neke buduće knjige, odnosno koliko će te kazališne čarolije ostati za buduća vremena.