Rastanak s majstorom jazza

U subotu 16. veljače u osamdeset drugoj godini u rodnom Zagrebu umro je istaknuti jazz-pijanist i skladatelj Dražen Boić.

Glasovir je počeo učiti svirati već s pet godina da bi maturirao u klasi prof. Šabana na klavirskom odjelu Srednje glazbene škole Lisinski. S jazzom se kao i većina tadašnjih glazbenika i ljubitelja jazza upoznaje putem programa američkih radijskih postaja AFN i tada u nas još rijetkih gramofonskih jazz-ploča. Prvi mu uzori nisu bili, što bi bilo očekivano, neki od američkih pijanista jazza, već orkestar Woodyja Hermana i njihova interpretacija skladbe Caledonia. Uskoro će, vrlo nadaren i već zavidne tehnike instrumenta, u Zagrebu početi djelovati kao jazz-pijanist, i to kao vođa malih sastava, klavirskoga jazz-trija i seksteta, s kojima će 1953. ostvariti i prve snimke za program Radija Zagreb.

Dražen Boić (1932–2013)

U triju osnovanu ubrzo nakon identičnoga sastava zagrebačkoga jazz-pijanista Mihajla Schwarza, svirali su tada vodeći zagrebački džezisti, kontrabasist Rajko Milosavljević Mrvica te bubnjari Petar Spasov i Željko Posarić, a u sekstetu je radio s tada vrlo popularnim trubačem Stankom Brichtom. Bio je i član kvarteta alt-saksofonista Borisa Jojića, s kojim će i poslije nastupati u Saveznoj Republici Njemačkoj. Snimio je i prve singlice s evergrinima, a uza sve to studirao je medicinu, koju će s braćom Nikicom i Stipicom Kalogjerom diplomirati 1962, svrstavši se tako u nemalu skupinu zagrebačkih liječnika-glazbenika. Tako se još pamte njegovi nastupi s triom na jazz-festivalima na Bledu 1961. te 1962, kad je nastupio u kvintetu Ladislava Fidrija. U svim tadašnjim osobnim dilemama oko izbora životne profesije glazba će u potpunosti prevagnuti, i Boić joj se u potpunosti posvećuje. Godine 1954. postaje članom Plesnog orkestra Radija Zagreb, u kojem će provesti četiri godine, a bio je jedan od prvih naših džezista koji se otisnuo na angažmane u američke klubove u zemlje zapadne Europe, nastupajući tamo s legendarnim Mošom Marjanovićem, Borisom Jojićem i još nekim drugim našim glazbenicima jazz-provenijencije. Tamo će također imati prilike zasvirati i s nekim istaknutim imenima američke jazz-scene, što je tada bilo i pitanje prestiža, a tu valja potražiti i prve Boićeve doticaje s komercijalnom glazbom, s kojom će koketirati do kraja svoje glazbene karijere.

Boića sam kao istinskog džezista unatoč njegovu očiglednom angažmanu i na području komercijalne glazbe oduvijek smatrao jednim od naših najboljih i najvažnijih interpreta jazza. Potvrdit će to niz njegovih uspješnih i jazzom uvijek bogatih nastupa, njegove brojne melodijski i harmonijski inventivne interpretacije, impozantna nepresušna memorija i uvijek nanovo impresivna tehnika instrumenta u izvedbama svih mogućih tonaliteta.

Pokazivao je to uvijek, primjerice 1972, kad je sa skupinom B. P. Convention pratio poznatu beogradsku jazz-pjevačicu Nadu Knežević, zatim u TV-emisiji o povijesti jazza u Hrvatskoj režisera Aleksandra Bubanovića, kad je back to back svirao s drugim jazz-pijanistom Tomicom Simovićem, pa kao član seksteta Miljenka Prohaske War Jazz Stars, osnovana početkom Domovinskog rata, te u nizu drugih prigoda. Tako je nastupio i u sklopu Zagrebačkih dana jazza u Lisinskom na koncertu organiziranu u povodu njegova 75. rođendana, kada mu je bila posvećena i prva od ovih rubrika, te dva puta u sklopu programa Varaždinskog festivala tradicionalnog jazza.

Svoj je zadnji nastup Dražen Boić imao na zagrebačkom Jelačićevu trgu na Staru godinu 2012, kad još nitko od nas, njegovih kolega, dugogodišnjih prijatelja i znanaca nije mogao očekivati tako skori rastanak.