Putanje praćenja, poziv pisanja

Iznimno zahtjevna i samozatajna, vrhunski obrazovana i književno nadahnuta, Višnja Machiedo najveći je dio svojih darova i pretežnu količinu svojega rada posvetila drugima. Dugo se vremena pred javnošću predstavljala isključivo prevoditeljskim ostvarenjima, zaklanjala iza tuđeg autorstva. Ali smijemo li smatrati ili držati poniznošću činjenicu da je svoj literarni glas posuđivala Moličreu i Baudelaireu, Gideu i Bretonu, da je zahvaljujući njoj hrvatski progovorio Sartre i Camus, Céline i Vian te mnogi, mnogi drugi? Trebalo je imati i smjelosti i uvjerenosti u vlastite snage da bi se moglo suočiti s Putovanjima nakraj noći i Likovima s krme ili uhvatiti se u koštac s preprekama Mučnine i Ljeta. Prevoditeljski saldo od tridesetak knjiga, nekoliko stotina pjesama i velike pregršti dramskih tekstova (uglavnom s francuskoga i talijanskoga) čini Višnju Machiedo izrazito kulturnom posrednicom i zaslužnom zagovornicom difuzije bitnih klasičnih i inovativnih poetika.

Snimila Višnja Serdar

Ali mnoge je svoje prijevode Višnja također preradila, adaptirala za radio, neke je od prevedenih romana dramatizirala, a većinu obrađenih tekstova popratila komentarima i objašnjenjima. Tako je postupno prešla put od pasivnoga prema aktivnom odnosu, našla se u žanrovskom međuprostoru translacije, varijacije i aproprijacije. Kako se u mladosti bavila kazalištem, glumila je amaterski u SEK-u, nije čudno da joj je prva autorski potpisana knjiga bila antologija prijevoda i vlastitih eseja posvećenih komediji dell’ arte (1987). Doista, poput scenskog improvizatora, skrivena iza konvencionalne maske, Višnja se Machiedo odala igri umnoženih odjeka, miješanju tuđih i vlastitih dionica, montaži atrakcija, kolažiranju citata i interpolacija. Na sličan način potom je sačinila i dvije druge knjige u kojima je opsežne prepjevane dionice popratila znalačkim i lucidnim esejističkim partijama.

Knjige Osamnaest izazova (1996) i Francuski nadrealizam (2002) – obje dvosveščane, silno nabijene – posebno su zadužile hrvatsku kulturu mjerodavnim suočavanjem s glavnim tekovinama radikalnih, avangardnih, ezoteričnih i hermetičkih lirskih strujanja, prema kojima je Višnja Machiedo imala poseban afinitet i pravu vokaciju. Ali da nije dogmatično stajala na pozicijama ekskluzivnosti i aktualiteta, najbolje potvrđuju rasponi od Tristana i Izolde, preko Marivauxa i Meriméea, pa sve do Segalena, De Obaldije, Mishime.

Samostalne esejističke knjige počela je okupljati i objavljivati tek u novom tisućljeću. Startala je sabranim studijama iz romanističke i kroatističke parcele (Putovima i prečacima, 2002. i Drugi život, 2005), kojima je uskoro pridodala svoje prinose iz teatrološkoga područja (Od kazališta do teksta i obrnuto, 2007). Ali puninu i težinu svoje kreativnosti potvrdila je u posljednjoj autonomnoj publikaciji, snažnoj zbirci eseja Skrovite putanje (2011). Srećom je dočekala vidjeti objavljenom tu svakako najosobniju i najcjelovitiju knjigu, koja nažalost zadobiva i testamentarno značenje.

Četiri ulančana – erudicijom, intuicijom, autopsijom i refleksijom međusobno povezana – eseja tvore duhovni portret i svojevrsnu sumu iskustva zanesene čitateljice, prevoditeljice, prijateljice i, ništa manje, zasanjane spisateljice. Motivi sna, nesanice, starenja i prijateljstva, kojim je putanjama Višnja Machiedo in extremis krenula, doveli su je do otvaranja zapretane intime i solidarnog razumijevanja čitave intelektualne baštine i sudbine humaniteta. Platonovsko-ciceronovski potaknut rukopis i montanjovsko-matoševski razigrana asocijativnost čine djelo čitkim i pitkim unatoč istančanosti i virovitosti tematike. Skrovitim putanjama Višnja je Machiedo stvorila i jedno od najzrelijih djela svojega literarnog naraštaja, dosegnula iznimno visoku razinu, pridruživši se tako idealima i uzorima što ih je zdušno na svom hrvatskom jeziku rekreirala.