Predstava kakvu publika voli

Teatar Exit ponovno je ugostio još jedan autorski projekt Ivice Boban nastao u suradnji s mladim glumcima sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Predstava Kako misliš, mene nema?!, stvorena na jednak način, još je, nakon više od 250 izvedbi, na repertoaru kazališta. Kao dugogodišnja predavačica scenskoga pokreta na ADU-u, Ivica Boban generacijama mladih glumaca prenijela je umijeće ovladavanja ne samo scenskim pokretom nego i maskom, mimom, pantomimom kao neodvojivim dijelom glumačkog umijeća. Tehnike su to kojima glumac, stupivši na scenu, ne treba ništa drugo doli sebe sama. Svoje tijelo, lice, glas kojim će publici prezentirati materijal nastao tijekom dugih pokusa, improvizacija i tek na kraju fiksiranje određenog scenoslijeda, manje ili više zanimljiva, a nastala iz glumačkog rada na oblikovanju različitih, nerijetko i tipskih karaktera. Mladim je glumcima zacijelo takva vrsta rada inspirativna i zahtjevna jer nema dramskoga teksta na koji bi se mogli osloniti i u koji je karakter dramskog lika upisan, već ga sami moraju oblikovati, krenuti od geste, grimase i svih onih razlika koje će trivijalnu zavodnicu razlikovati od nemoćne starice ili navodnoga lokalnog frajera od smušenog studenta fizike.

Zoran Pribičević, Mirela Videk i Iskra Jirsak / Snimio Radomir Sarađen

Nedavnom je izvedbom predstave Samo bez emocija! u Teatru na Trešnjevci još jedna generacija glumaca pokazala iznimno dobro vladanje tehnikama koje Ivica Boban prakticira kao koreografkinja, redateljica i umjetnička voditeljica kazališne radionice Pozdravi još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća (1973). U Exitovoj premijeri, održanoj 2. ožujka, troje je mladih glumaca (Iskra Jirsak, Zoran Pribičević i Mirela Videk) pokazalo da nije važno koliko vremena provode na sceni, ako pritom i glumački i sadržajno imaju što ponuditi publici.

Još je jedan od tipičnih načina oblikovanje glumačkih priča koje razotkrivaju životne biografije i međusobno povezivanje tih biografija susretanjem likova na sceni, kao što se u stvarnosti različite životne priče isprepleću u gotovo čudesnim životnim situacijama. I starci s početka predstave i prodavačica na tržnici albanskoga podrijetla, nespretna i sramežljiva farmaceutkinja, student fizike zaluđen računalnim igricama, napadna sponzoruša i drugi likovi povezani su dramaturškim nitima koje do kraja dvosatne predstave daju dojam cjeline. A njihove su životne priče potresno vjerojatne i, koliko god situacije o kojima likovi počinju pripovijedati prilikom ulaska na scenu bile zabavne (ili ih živahnim pripovijedanjem nastoje takvima prikazati, svaki lik u svojem komunikacijskom registru), one su proizašle iz stvarnosti koju svakodnevno gledamo – ili ignoriramo – starica nosi iznošene cipele obućaru, starac skuplja plastične boce po smeću ne bi li uštedio novac kako bi on i njegova žena mogli ponovno otputovati na Hvar gdje su bili na bračnom putovanju, njihova unuka farmaceutkinja gubi potporu na Zavodu za zapošljavanje jer zbog razgovora za posao nije mogla doći na seminar… i tako redom… Kako troje glumaca zamjenjuje likove, tako se i perspektiva pripovijedanja mijenja, ali poruka ostaje ista. Pa otuda i naslov predstave koja ne govori samo o običnim ljudima nego i o društvu u kojem mlade ljude na pragu života ne očekuje nimalo izvjesnije sutra nego što očekuje starce na kraju životnoga puta. Brza izmjena raznih tipova i likova mladim je glumcima omogućila da se pokažu u najboljem svjetlu, a gorak okus stvarnosti u predstavi ublažen je duhovitim situacijama oblikovanima na publici zanimljiv i pristupačan način.