Polje napetosti

Prije dvije godine na 37. splitskom salonu, na temu koju smo kolega Dalibor Prančević i ja odredili oko višeznačnih relacija dva glagolska oblika izlŕgati (izreći laž) i izlágati (izložiti), Viktor Popović odgovorio je natpisom Mid-career artist. Instalacijom izvedenom fluorescentnim svjetlećim cijevima u splitskom Design Hostelu Goli & Bosi umjetnik je očitovao svoju poziciju na domaćoj likovnoj sceni. Trenutno se u Laubi održava njegova dosad najopsežnija samostalna izložba u Zagrebu. Na njoj su prikazani radovi načinjeni od 2000. do danas, čime je dan proširen uvid u njegovo stvaralaštvo.

Iz postava izložbe

Umjetnik srednjih godina – konotiraju se godine te status, očigledno su potvrđeni i uvaženi. Ovakvim izlaganjem Popović je razotkrio klimavost jedne i druge tvrdnje, koje su uostalom usko povezane. Rastezanje mladosti do tridesete ili trideset pete godine, barem na natječajima, posljednjih se godina pomaknulo ponovno na dvadeset. A, uostalom, što bi trebao biti dokaz etabliranosti? Dobivene ili nedodijeljene nagrade, postojanje adekvatnoga radnog prostora ili njegov nedostatak, šira društvena relevantnost, utemeljeni sud kritičara, izrečen ili prešutni konsenzus kolega i stručne javnosti…?

Sve su to labilne teze, a Viktor ih je svjesno ugradio u blještave natpise. U prvom, splitskom slučaju rad je izmješten iz izlagačkoga prostora na mjesto kojim prolaze privremeni stanari hostela. Mogao ih je iznenaditi, zbuniti atraktivnošću, provocirati lapidarnošću i neočekivanošću. Ti su kvalifikativi karakteristike njegova djelovanja, bez obzira za koji se medij (slikarstvo, prostorna instalacija, skulptura, grafika) odlučio ovaj autor, ponikao zapravo iz slikarstva.

Popovićevi radovi privlače pozornost vizualnom dojmljivošću, tehničkom perfekcijom i pročišćenošću. Stilskoj purifikaciji, odnosno izbrušenom minimalizmu autor kontrapunktira slojevitost simboličkog i značenjskog sadržaja, koji se rijetko odaje na prvu.

Naziv ne odaje ništa. Popović radovima redovito dodjeljuje odrednicu – Bez naziva. Pišući prvi put, baš na stranicama ovoga lista, o njegovu djelu koje je izlagao 2008. na skupnoj izložbi Paso Doble, postavljenoj u splitskom MKC-u, zaključila sam: „Kiparska instalacija Viktora Popovića, koristeći se izražajnošću optičkog efekta guste, usisavajuće crne boje i njezine refleksivnosti, upućuje na mogućnost introspektivnoga poniranja u svijet s one strane zamračena odraza.“ Radilo se o kružnom plitkom bazenu ispunjenu rabljenim motornim uljem, u koji su se spuštale stube kakvima ulazimo u bazene. Istovremena mogućnost i nemogućnost ulaska i izlaska, apsurdnost ideje, moment usisavanja odraza, pogleda, pozornosti, samo da bi ga preusmjerio prema gledatelju, čine mi se znakovitima i važnima za razumijevanje njegove autorske poetike.

Najstariji je rad na izložbi olovni zastor iz 2000, u vlasništvu Zbirke Filip Trade, a prvi put postavljen u Galeriji Juraj Plančić u Starom Gradu na Hvaru. Riječ je o prekretnici u Popovićevu stvaralaštvu, kada se svjesno otklanja od klasičnoga tretiranja medija i materijala te čini iskorak iz prostora slike. Zastor znači granicu vanjskog i unutrašnjeg, njime se ograničava pristupačnost i pogled prema eksterijeru i interijeru. Olovo sve poništava, ono je nepropusno čak i za X-zrake. No ipak činjenica da je riječ o zastoru provocira semantičko polje napetosti.

Ono je dodatno naglašeno primjenom specifičnog materijala (olovo, guma, fluorescentne cijevi), odnosno posezanjem za strategijom ready-madea. Ti materijali i postupak postali su prepoznatljiv Popovićev rukopis. Koji doživljava stalne varijacije – od ispisivanja kraćih ili duljih izjava, poput Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. pr. Kr.), 2010. u sklopu SintArt izložbe u Zbirci Richter, do stvaranja apstraktnih, geometrijskih konstrukcija. U Laubi je postavio kubus, koji je bio prethodno pokazan (s tetraedrom) na izložbi Finalisti 2012. Konstruirao je i neonsku paukovu mrežu (samostalna izložba u Galeriji umjetnina, Zadar, 2011; izložba Jedan na jedan s Igorom Eškinjom, 2011, Galerija umjetnina, Split) kojom se prilagođava prostoru, ali istodobno prostor prilagođava svom radu i prisvaja ga.

Reagiranje na prostor u kojem izlaže, na njegov fizički aspekt, ali i na povijest, također je ključno. I na ovoj izložbi Popović se koristi uporabnim predmetima vezanim uz prostor i njegove nekadašnje korisnike, referirajući se na prošlost Laubina prostora i vrijeme kada je on funkcionirao kao pogon Tekstilnoga kombinata Zagreb. Identičnim komadima gume prekriva šivaće strojeve, dijelove tkalačkih strojeva, pisaće strojevi i kase, koji su u doba TKZ-a bili u uporabi. U igri sakrivanja i otkrivanja, naziranja, ostvaruje se nova plastička i značenjska vrijednost objekta. Rekontekstualizirajući svjedočanstvo povijesti u činjenicu izloška, Popović je premostio prvobitnu i sadašnju funkciju prostora, ostavivši prostor za mogućnost širega propitkivanja sudbine industrijskih prostora u Hrvatskoj.

Baš zato što nije jednoznačna, banalna i očigledna, njegova je kritička i umjetnička oštrica uvjerljiva i autentična. Izborom i postavom radova Viktor Popović potvrdio je dosljednost autorskoga razmišljanja, njegovu fleksibilnost i spremnost da odgovori na izazove prostora i vremena.