Ostarjeli akcijski junaci

Zamalo istodobna dostupnost novih ostvarenja dviju prestižnih zvijezda akcijskoga filma, Arnolda Schwarzeneggera i Brucea Willisa, otponac je kratkom sagledavanju američkih filmova Posljednja bitka i Umri muški: Dobar dan za umiranje. Pritom ne treba zaboraviti da su i Schwarzenegger i Willis navedeni status dosegnuli još tijekom 1980-ih u razdoblju vrhunaca akcijsko-pustolovnoga žanra tzv. blockbuster-predznaka. Kontekstualnosti je filmova toga razdoblja pogodovao i politički svjetonazor neokonzervativizma predsjednika Ronalda Reagana izražen ponajviše u segmentu američkoga straha od stranaca, koji je u žanru tek ponešto jenjao nakon završetka hladnoga rata. Karijere su obaju glumaca uspješno nastavljene i u dvama kasnijim desetljećima, no odražavale su i razne žanrovske težnje izmicanja iz čisto akcijskih okvira.

Punih deset godina od posljednje glavne uloge u Terminatoru 3: Pobuna strojeva (Jonathan Mostow, 2003), Arnold Scwarzenegger tumači središnji lik u filmu Posljednja bitka južnokorejskoga redatelja Jee-Woon Kima. Kao ostarjeli šerif u arizonskoj zabiti, sa svojim se pomoćnicima i privrženicima mora suočiti s odbjeglim zločincem i njegovim pobočnicima. Konzervativno sagledavanje akcijskoga filma percipiramo i u činjenici da je antagonist Meksikanac, dakle stranac, kao i u činjenici da su predstavnici državne zakonske institucije neučinkoviti, odnosno individualizam se pokaže učinkovitijim od kolektivnoga. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi uradak arhetipske strukture i karakterizacije likova, koji rijetko prelazi granice standarda akcijskoga nadžanra. No razvidno je da se ipak i ne spušta ispod navedenih standarda, upravo zbog činjenice da je jasna percepcija žanrovske i kontekstualne dvojnosti. Jer opreke svojevrsne rekonstrukcije vesterna i akcijskoga trilera uočljiva su manifestacija tradicionalnoga i modernoga, pa se interpretacije navedenih modela čine zanimljivim i u sagledavanju imigrantskoga predznaka već odavno društveno ukorijenjena glavnoga glumca, ali i pridošlice redatelja. Tako i primjena posve akcijskih klišeja ipak ne postaje zalihosna, odnosno ne šteti percepciji gledateljstva, već se usklađuje sa žanrovskim nasljeđem, kojega Posljednja bitka i nije jako važna stavka. Mogli bismo reći da je upravo dašak samoironije čimbenik kojim se taj uradak, ali i Schwarzeneggerova gluma, izdižu iz pukih stereotipa. Kako taj film ne nastoji dosegnuti spektakularnost ni razinu nekih ranijih ostvarenja glumačke zvijezde, vrlo je lako ustanoviti da je posrijedi tek svojevrsna priprema u obnovi karijere Arnolda Schwarzeneggera, ali i priprema u nastavku američkoga dijela karijere Jee-Woon Kima. Kritika uočava prigušenost Kimova stila u odnosu na južnokorejski segment opusa, odnosno nešto snažniji producentski nadzor posve sukladan američkome filmskom okruženju, no čini se da je žanrovsko variranje i sastavnicom zasebnoga stila toga redatelja.

Daleko od nekadašnje kvalitete: Arnold Schwarzenegger i Bruce Willis

Faktografski podatak da je peti naslov filmskoga serijala Umri muški nastao točno četvrt stoljeća od glasovitoga prvijenca (John McTiernan, 1988) svjedoči ne samo o dugovječnosti franšize nego i o dugovječnosti glumačkoga statusa Brucea Willisa, koji je upravo u navedenome akcijskome remek-djelu dosegnuo prestižan status filmske zvijezde. Pritom ne treba zaboraviti činjenicu da je svaki sljedeći uradak serijala kvalitativno niže razine. No ako u drugom i trećem filmu (Renny Harlin, 1990; John McTiernan, 1995) odstupanja nisu bila znatna, u Umri muški 4.0 (Len Wiseman, 2007) uočavamo niz stilskih manirizama pa i znatnija kvalitativna poniranja. Nažalost, nije upitno da u Dobru danu za umiranje u redateljskoj izvedbi Johna Moorea opažamo posvemašnji sunovrat i narušavanje stvaralačkih temelja Umri muški. Izražene su sadržajne i izvedbene suprotnosti McTiernanova i Mooreova uratka. U Dobru danu za umiranje prvi put svjedočimo radnji smještenoj izvan teritorija SAD, dapače u prostore Rusije i Ukrajine, a zaplet seže do političkih intriga i osvrće se spram interpretacije černobilske katastrofe. No prisjetimo li se da je McTiernanovo ostvarenje obilježavala precizna prostorna, vremenska, ali i dramaturška strukturalnost, Mooreov pokušaj može se učiniti nemuštim variranjem niza postulata akcijskoga filma. Vidi se to već u sekvenci jurnjave moskovskim ulicama, ispunjenoj nizom redateljskih pogrešaka u jasnoj i razvidnoj strukturi sekvence, nesvrhovitim montažerskim postupcima koji uzrokuju nedostatak pravilnoga filmskoga ritma, a ne zaboravljamo ni predugo trajanje. Ni ostatak filma ne prolazi bolje, likovi su plošni i svedeni na klišeje koji su zamalo i karikature. Scenarist i redatelj više se posvećuju željenoj spektakularnosti, no teško je ustvrditi da za to imaju dara. Tako ni središnji lik ne postaje više od dalekoga odslika početne karakterizacije, pa je odnos sa sinom tek puki pokušaj uslojavanja građe stvaralački neuspjela, ali tržišno vrlo isplativa filma.

Nova su ostvarenja Arnolda Schwarzeneggera i Brucea Willisa daleko od vrhunaca njihovih glumačkih dosega, a mogli bismo ustvrditi da je Dobar dan za umiranje pri samu dnu Willisova glumačkoga opusa, dok je Posljednja bitka negdje u drugoj polovici Schwarzeneggerova. Ostarjeli junaci akcijskoga filma nisu postali više no filmski veterani zvjezdanoga statusa, a krivci su tomu ipak ponajviše loše postavljeni postulati zadanih filmskih ostvarenja, u kojima ti glumci nisu mogli pokazati više od rutine.