Neujednačen triptih

Kako bi proslavilo stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu praizvelo je triptih-predstavu U znaku vage, koju redateljski potpisuje troje mladih redatelja. Svatko je od redatelja imao svoj autorski tim, a svjetlo je svima oblikovao Deni Šesnić, dok im je jezična savjetnica bila Đurđa Škavić. Scenski je pokret za Karneval i posljednji dio radila Blaženka Kovač Carić, a u Prahu Maja Marjančić. Naravno, i drame i adaptacije proza Ranka Marinkovića igrane su na pozornici HNK s uspjehom, počev od Stupičine režije Glorije 1955, tako da je (iako možda nije tako mišljeno) posljednja obljetnička predstava i svojevrsna posveta velikim predstavama kao što je Kiklop (1976) ili Zajednička kupka (1989).

Ansambl Karnevala, prvog dijela triptiha / Snimio Damil Kalogjera

Iako prve dvije predstave na trenutke vizualno podsjećaju i na atmosferu Vrdoljakova filma (Karneval, anđeo i prah, 1990), i Helena Petković i Ivan Plazibat u zadanim su naratološkim okvirima uz pomoć dramaturga Ane Tonković-Dolenčić i Tomislava Zajeca uspjeli donijeti samosvojna redateljska rješenja koja prikazuju uzaludnost potrošenih egzistencija na Marinkoviću svojstven način. Karneval, čini to na području društveno-političkog, a Prah, na području intimnog.

U Karnevalu je ta zapretenost likova u svakodnevne fiksacije kojima opravdavaju i pronalaze smisao bivanja dosegnula kulminaciju u dvostrukoj karnevalskoj povorci. Mala otočka zajednica usredotočena je na politički i osobni sukob dvojice najutjecajnijih ljudi na otoku, bez kojih život ne bi funkcionirao. Jedan je apotekarnik i bivši gradonačelnik Budikovac (Goran Grgić), a drugi je liječnik i gradonačelnik Delongo (Siniša Popović). Zanimljiva je aktualnost i svevremenost ove novele sa živim opisima lokalnoga političkog sukoba u kojem su ekstremnosti, korupcijske igre i banalnosti ljudske gluposti dovedene do granice apsurda. U izoliranoj zajednici sve su funkcije i uloge podijeljene i, unatoč izbornim promjenama, ne bi trebalo biti tektonskih promjena. Ali ipak! Tragikomičnost sukoba, bez obzira kada je novela napisana, gledatelja može podsjetiti na svakodnevnu političku situaciju. U Karnevalu je opći interes vrlo javno zamijenjen osobnim i to na najgroteskniji mogući način. Takva usporedba samo svjedoči o jasnoći Marinkovićeva uvida i oštrini piščeva slikanja psihologije maloga čovjeka koja, u interpretacijama Gorana Grgića, Siniše Popovića, Alena Šalinovića (Holič) i Zijada Gračića (Friseur) s jedne strane te Franje Kuhara (Visko), Dušana Bućana (Mate Magran) i Luke Dragića (Nane Bardela), s druge u Karnevalu Helene Petković i Ane Tonković izvrsno dolazi do izražaja. Neka će redateljska rješenja, kao što su tipski riješene ženske uloge Barbare Vicković i Ane Begić koje dvjema glumicama nisu dale mnogo prostora, ili zasipanje scene papirima i plastičnim vrećicama, naglašeno plakatskom simbolikom gledatelju biti pomalo iritantna, no čitav je prvi dio, s limenom glazbom, solidna interpretacija novele Karneval.

Nešto drukčiji pristup odabrao je Ivan Plazibat u viđenju Marinkovićeva Praha. U suradnji s Tomislavom Zajecom napravio je predstavu punu težine i napetosti, očaja i melankolije u kojoj propuštene ljubavne prilike odzvanjaju u ideološkoj borbi onih nevjernih (Geometar Damira Markovine) s vjernicima (Lucija Ivane Boban). Dramaturški sukob osmišljen je oko preklapanja dvaju svjetova zbog krštenja djeteta iz ateističkog braka. Činjenicu da je sjena Drugoga svjetskog rata (brat glavnog lika, glumi ga Ivan Glowatzki, u njemu je nestao) danas možda i nezanimljiva, a da se razdvojenost crkve i države ili njihov latentni politički sukob danas zbiva na drugim razinama, autori predstave pokušali su riješiti nenaglašavanjem vremena radnje i prebacivanjem težišta na ljubavna pisma i odnos pomalo čudna, emotivno introvertirana sakupljača ključeva Tonka (Milan Pleština) i njegove vječne ljubavi Ane (Iva Mihalić). Motiv čekanja i rastakanja vremena i ljudske egzistencije koji se provlači Marinkovićevim novelama, gubljenja smisla postojanja i pretvaranja svega u „prah koji prolazi kroz prste“ u Plazibatovoj je režiji poetičan i melankoličan pokretač radnje koji dodatno naglašava susret živih i mrtvih (Ljubomir Kerekeš) na sceni te projekcije Denija Šesnića.

Posljednji je dio predstave, u autorskoj viziji Olje Lozica i Marka Botića, iako najsvidljiviji zbog zaumnoga jezika i scenografskog rješenja (Igor Vasiljev), ujedno i dio s najviše problema. Naime, nastao je prema motivima novela Poniženje Sokrata, Ni braća ni rođaci, Mislilac nad osam grobova, Suknja, Samotni život tvoj, od kojih u predstavi nije ostalo mnogo. Oduzevši glumcima Zvonimiru Zoričiću, Dušanu Bućanu, Dušanu Gojiću, Mirti Zečević, Katji Zubčić, Vlasti Ramljak i Lani Barić govor, redateljica je posegnula za rješenjima svojstvenima fizičkom teatru i suvremenom plesu, oslobodivši prostor i za estradno intoniranu, pomalo grotesknu plesnu koreografiju s kojom se valjda imalo naglasiti emotivno zajedništvo likova. I, koliko god taj posljednji dio djelovao vedro, opušteno, izvedbeno zanimljivo i koliko god da su glumci u njemu dobili i iskoristili prostor za promišljene i iznimne skice, stječe se dojam da je posljednji dio triptiha iz sasvim druge predstave, koja nema mnogo veze ni s tekstovnim predloškom ni s prvim dvama dijelovima. Njegova nedovršenost čini ga nalik na generalnu probu koreodrame, što je, s obzirom na obljetnicu, prevelika šteta.