Multimedijski dijalozi i monolozi u MSU-u

Svakako valja istaknuti kako je kvaliteta umjetnosti danas sve manje izvire iz samog umjetničkog djela, a sve više iz njegovih okolnih čimbenika poput postava, rasvjete ili pak usklađenosti s ambijentom, što je i misao vodilja organizatora izložbe

Približavajući se ulazu u Muzej suvremene umjetnosti, posjetitelj će sve razgovjetnije, prometnoj vrevi usprkos, razaznavati cvrčanje cvrčaka. Potom, nakon što uđe u prostrano predvorje, ugodan i istodobno autoritaran glas spikera poziva ga da malo pričeka u čekaonici. A penjući se na prvi kat zasigurno će čuti pomalo iritantne zvukove što se odnekud povremeno oglašavaju. Cvrčanje je zvučna instalacija Cvrčci Nenada Laktašića kojom umjetnik, postupkom svojevrsne dekontekstualizacije zvuka, u zimski ugođaj kontinentalnoga Zagreba duhovito ubacuje simulaciju ljeta i Mediterana; glas spikera zapravo je rad Čekaonica Božene Končić Badurina, čija se osnovna ideja sastoji u zbunjivanju posjetitelja te njegovu zadržavanju u za to nepredviđenu dijelu zgrade; što se pak buke tiče, ona potječe od interaktivne instalacije Sfere (Euklidski prostor) Hrvoja Hiršla. Ali dok se još nalazi ispred ulaza, posjetiteljevoj će pozornosti vrlo vjerojatno promaknuti dimenzijama najveći izložak. Riječ je o radu Martine Mezak Urban Organic, koji se aktivira tek kada se smrači i čiji svjetlosni učinci, ritmičkim paljenjem i gašenjem uzduž čitave zapadne fasade, jasno asociraju na proces disanja. Umjetnica kao da nam sugerira: Ukoliko od institucije Muzeja suvremene umjetnosti očekujemo i zahtijevamo trajnu životnost, onda to isto mora vrijediti i za njegovu zgradu! Ta svjetlosna intervencija, međutim, nipošto nije jedini mimikrijski izložak. Tu je i La revolution croate. Autor je rada Ante Kuštre, a pronaći ćemo ga na informativnom muzejskom displeju gdje se smjenjuje s oglasima za aktualne izložbe. Sastoji se od tri riječi: „Paternité“ (crvena slova), „Maternité“ (bijela slova) i „Natalité“ (plava slova). Asocijacije na znamenitu parolu Liberté, Egalité, Fraternité iz Francuske revolucije očigledne su, a trobojni kolorit jasno povezuje hrvatsku s francuskom državnom zastavom. Umjetnik se bavi problemima nataliteta, a rješenje – uz vidljivu dozu ironije i humora – vidi u revolucionarnim postupcima. U smislu opažanja odnosno zamjetljivosti posve je specifičan video O ulazu. Služeći se nadzornom kamerom, umjetnica Vida Guzmić posjetitelja najprije svodi na objekt promatranja, da bi ga tek naknadno, u trenutku kada ovaj dospije do projekcije s prijenosom uživo što ga proizvodi ta ista kamera, promovirala u aktivna promatrača.

Martina Grlić, Podravka

Intelektualne igre

Već iz ovih radova na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@MSU moguće je zaključiti kako suvremena umjetnost sve više prerasta u svojevrsnu intelektualnu igru, pa čak i poigravanje umjetnika posjetiteljima izložbi. Odašilju li pritom izlošci transparentno iskazane angažirane poruke ili su pak lišeni bilo kakvih društveno-političkih konotacija, u ovom je kontekstu posve irelevantno. Bitno je da umjetnici sve veću pozornost pridaju elementarnim idejama, nerijetko i dosjetkama, iz kojih potom razvijaju svoje priče. Takav pristup, dakako, radikalno revalorizira problem estetike. Ona, naime, gubi tradicionalnu ulogu primarnog nositelja umjetničkog doživljaja te sada djeluje iz drugoga plana, kao svojevrstan vanjski korektiv. Drugim riječima, estetika sve manje izvire iz sama umjetničkog djela, a sve više iz njegovih okolnih čimbenika poput postava, rasvjete ili pak usklađenosti s ambijentom, da spomenemo tek one najčešće. Umjetnost već odavno ne mora biti nužno povezana s vještinom ruke. Ne mora biti ni ugodna ili lijepa. Tko to ne želi shvatiti zastao je duboko u pretprošlom stoljeću. I što uopće znači lijepo? Jesu li to paleolitske Venere? Ili možda ipak one antičke? A znamenita glava Nefretete? Ili pak slika Gospođice iz Avignona? Slično vrijedi i za ugodu. Jesu li prikazi mučenja svetaca na renesansnim ili baroknim kompozicijama ugodni za gledanje? Splav Meduze? Estetika je nadasve klizak i promjenjiv pojam, nipošto krut, a trenutno svoju ulogu iskazuje tek na pomalo specifičan način, drukčiji nego ranije.

Tomislav Brajnović, Sveti Martin

Bilo kako bilo, danas je sve važniji idejno-sadržajni aspekt, dok njegova uvjerljivost, vjerodostojnost, a samim time i kvaliteta, uvelike ovise o medijskoj osviještenosti autora. U tom smislu iznimno su važne i znakovite konstatacije Eveline Turković, koja je u katalogu izložbe T-HTnagrada@MSU između ostaloga zapisala: „Nerijetko se samim djelom promišljaju i uvjeti njegova nastanka, mogućnosti konkretnog medija ili uvjetovanosti medijem, mogućnosti reprezentacije ili percepcije koje se njime ostvaruju.“

Medijska šarolikost

Ali vratimo se samoj izložbi. Zastupljeni su gotovo svi umjetnički mediji i discipline. Fotografije na prvi pogled nisu osobito atraktivne, ali sve su to inteligentno osmišljeni i vizualno kultivirani radovi. Primjerice, fotografija Sveti Martin Tomislava Brajnovića na dojmljiv način kontrastira staro i novo; srednjovjekovna crkvica i telekomunikacijski odašiljač s radarom nalaze se, naime, jedno pored drugoga, dok oba objekta nadzire kamera. U tom naoko posve običnu prizoru krije se obilje za razmišljanje itekako poticajnih asocijacija. Nadasve je zanimljiva i fotografija Nemanje Cvijanovića Do not fuck with social democracy!, kojom autor relativizira značenje čina predaje na način da mu pridaje revolucionarni karakter. I ovdje sve vrvi skrivenim i slojevitim značenjima. Od dokumentiranih performansa, svakako valja izdvojiti onaj Marka Markovića pod naslovom Oštrenje. Oštreći dva noža jedan o drugi usred Wall Streeta – prethodno je za to morao isposlovati dozvolu – umjetnik unosi nelagodu i strah u to središte svjetske financijske moći, istodobno problematizirajući kontroverzni američki zakon o posjedovanju i nošenju oružja. Uzimajući u obzir propozicije natječaja za izložbu T-HTnagrada@MSU, zastupljenost interaktivnih radova nimalo ne iznenađuje. Ne slijediti bijelog zeca potpisuju Oko & Goldo, a riječ je o radu koji, reagirajući na okolnu buku, upozorava na važnost postojanja unutarnjeg i intimnog prostora tišine. Kao svojevrsni simbol plahosti, ali i nesputane maštovitosti, u ovom se radu javlja lik bijeloga zeca s jasnom aluzijom na Lewisa Carrolla i njegovu Alicu. Na izložbi ćemo naići i na dva posve suprotno koncipirana ambijenta: rad 2012 Alema Korkuta sa svojim prijeteći zategnutim praćkama u posjetitelja izaziva nesigurnost i nelagodu, dok Bijela soba Valentine Stepan, naprotiv, ostavlja dojam topline i prisnosti. Videoinstalacija Ive Kovač i Elvisa Krstulovića (Fokus grupa) Prijedlog spomenika novom (inter)nacionalizmu polazi od nadasve zanimljivih premisa, ali se pomalo i razvodnjuje u svojoj složenosti. Tome radu, nazivu grupe usprkos, kao da nedostaje usredotočenosti te bi zasigurno mnogo bolji dojam ostavljao na samostalnoj izložbi u nekom manjem prostoru. Za razliku od njega, video Tanje Deman Prebivalište praznine lucidno je sažet i nadasve uvjerljiv u sofisticiranoj jednostavnosti. Ima i nekoliko slikara. Ovom prigodom izdvajam darovitu Martinu Grlić i njezin ciklus slika objedinjen naslovom Tvornica, kojim autorica na poetski dojmljiv način evocira i propituje idoliziranje pojma rada na primjeru nekih od najpoznatijih tvornica iz vremena socijalizma. Za kraj ostavio bih dva osobna favorita. U zagovaranju prvoga – Dalibor Martinis i njegovo remek-djelo Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom – već sam pomalo i dosadan, dok drugoga predstavlja mlada Lea Vidaković sa svojim radom Sestre. Riječ je o ganutljivo melankoličnoj priči, koju pak umjetnica iznosi na posve eksperimentalan način, a to znači bez linearne strukture i uz težnju za uspostavom dijaloga između promatrača i promatranih segmenata sama rada.

Spomenuo sam manje od polovice izlagača, ali svakako valja istaknuti kako je izložba poprilično ujednačena. Je li bolja od prethodnih izdanja, teško je reći. Slabija, zasigurno nije. Pozitivna je novost svakako solidan katalog s vrlo dobrim popratnim tekstom Eveline Turković te objašnjenjima za svaki pojedini izložak. Na taj će način publici izložba biti znatno pristupačnija, samim time i zanimljivija.