Vijenac 496

Likovna umjetnost

Biljana Gaurina, Majke moje generacije, Studio Moderne galerije Josip Račić, Zagreb, veljača

Majke hrabrosti

Barbara Vujanović

U svim dosadašnjim autorskim projektima fotografkinja Biljana Gaurina (Sinj, 1980) pokazala je izrazit interes za prikazivanje žene. Od 2008. do danas pet je samostalnih izložbi mlade autorice bilo posvećeno toj vječnoj temi, bilježenju vanjštine, hvatanju onoga što skriva duboko u nutrini, ljepote, posebnosti, krhkosti, snage. Zahvaljujući fotoreporterskom zanimanju i suradnji s brojnim osobama s estrade upoznata je s glamuroznim, zabavljačkim i umjetničkim krugovima. Njihovo poznavanje pretočila je u cikluse Severina (2008) i Balerine (2009).


slika

Iz ciklusa Majke moje generacije


Potom je pristupila temama koje su bliske njezinim korijenima, načinivši vrsne crno-bijele portrete svoje bake Mare, koja živi u Glavicama kod Sinja (2010), a posvetu rodnom kraju i ulozi žena u tamošnjem društvu i obitelji načinila je ciklusom Žene iz Dalmatinske zagore (2010).

Recentnom izložbom Majke moje generacije priređenom u Studiju Moderne galerije Josip Račić, Biljana Gaurina čini svjestan zaokret prema aktualnom društvenom stanju. U tek mjesec dana, ove zime, fotografkinja je diljem Hrvatske, u Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori, Zagrebu, Karlovcu, Slavoniji, na Kvarneru, snimala žene koje su zadnjih nekoliko godina, tijekom općeg raspada industrije i razornoga djelovanja recesije, izgubile posao. Danas je, zaista, u bilo kojem djelovanju, pa tako i u umjetničkom, teško uteći socijalnoj angažiranosti. Autorica ipak izbjegava izravan, manifestni angažman i ne poseže za diskursom provokacije.

U popratnim legendama saznajemo gdje su radile, od čega žive, što im je talent, kako im je i zašto narušeno zdravlje, što ih raduje i daje im nadu. I bez tih opisa fotografije su dovoljno rječite. Kompozicijskim rješenjima, u sinergiji žena i njihove okoline razaznaju se fragmenti priča, upravo tih određenih, ali i nekih drugih, koje znamo bolje, jer su se dogodile u našoj neposrednoj blizini.

Umjetnica sa svojim protagonisticama uzmiče na mjesta intime. Ulazi u vrtove, kuhinje, spavaće sobe... Snima ih u njihovim utočištima, u prostorima u kojima sabiru snagu i u kojima se putem detalja, poput knjiga, raspela i svetih slika na zidovima, zrcali osobni biljeg i karakter. Iz javnoga prostora i problema prešli smo u privatni prostor, privatne probleme i individualne sudbine. Na fotografijama u boji ništa nije uljepšano, ni poružnjeno. Sve je onako kako jest, i portretiranim ženama dopušteno je da budu onakve kakve jesu, tužne, shrvane, optimistične, spremne da uzvrate pogled kameri ili da joj ga uskrate. Svaka slika, u najboljem smislu, ove podosta otrcane fraze – pršti emocijama, cijelom njihovom skalom, od očaja do poleta ratnice svjetla, koja je raskriljenih i uzdignutih ruku na dlanu drži Sunce.

Kaže se da žena drži tri od četiri kuta kuće, ona drži obitelj, a time i društvo. No sistem joj je istrgnuo iz ruku posao, a samim time i društvo se svakim danom sve više urušava, i to ne samo u ekonomskom smislu. Nasuprot tom rasapu Biljana Gaurina nudi dostojanstven odnos žena prema vlastitoj sudbini. Smjestila ga je u odmjeren, uravnotežen, kadar, koji se svaki put iznova prilagođava pojedinoj osobi, pojedinoj priči, bez potrebe šabloniziranja.

Načinivši fini prijelaz s baka na majke, fotografkinja je postigla stilski i koncepcijski pomak. Nizanjem generacija ocrtala je prošlost, njezino pretapanje u sadašnjost, sve u ženskoj vizuri. Još jednom potvrdila se kao trenutno jedna od najzanimljivijih majstorica portretne fotografije, čija ćemo ostvarenja sa zanimanjem gledati u medijima te u izložbenim prostorima. Nakon onih zagrebačkih, izložba će 8. ožujka, na Dan žena, biti otvorena u Hrvatskom domu u Vukovaru.

Vijenac 496

496 - 7. ožujka 2013. | Arhiva

Klikni za povratak