Krleža i Marinković

Kod Krleže i Marinkovića, sjevernjaka i južnjaka, opis ambijenta igra dvije posve različite uloge

Na našim se sveučilištima ljeti drže seminari i tečajevi kojima je cilj da strance upoznaju s hrvatskom umjetnošću i kulturom. Više puta sam i sâm sudjelovao na takvim školama u ulozi nastavnika, ali sam uvijek predavao samo o starijoj našoj poeziji. A stalno mi se činilo da bi pravi izazov bio prikazati noviju prozu, pa sam i kombinirao kako bi se to moglo učiniti. Na kraju sam shvatio: dovoljno bi bilo da polaznici pročitaju romane Na rubu pameti i Kiklop, pa da im – uz minimalna dodatna objašnjenja – sve bude jasno. Ne mislim da su to baš po svakom kriteriju najbolja naša dva moderna romana, ali čvrsto sam uvjeren da su to dva najreprezentativnija djela. U njima se vidi sve što je za modernu hrvatsku prozu – za predodžbu o njoj – uopće važno. A sve to zato što su ta dva romana dijametralno različita.

U čemu se razlika sastoji, brzo će razabrati svatko tko se samo malo udubi u Krležinu i Marinkovićevu prozu. Jer, zapazit će – neće moći da ne zapazi – kako kod dvojice pisaca opis igra dvije posve različite uloge. A kad kažem opis, onda mislim najprije na opis ambijenta u kojemu se radnja zbiva, a onda i na opis same te radnje.

Kod Krleže su opisi mnogobrojni, opširni, bujni i sugestivni. On je majstor u evokaciji atmosfere: nedjelja u gradu, kiša promatrana iz samotne sobe, zvonjava crkava, mirisi, šumovi, boje i nijanse. Isto tako pažljivo on opisuje kretnje svojih junaka, njihovu gestikulaciju i boju glasa, rado prikazuje životinje i umjetničke predmete, a osobito voli naslikati kakav ritualni skup, poput mise ili vojnoga mimohoda.

Ništa od toga nije kod Marinkovića moguće naći. Čitatelj nikad ne doznaje kako njegovi junaci izgledaju, kako se odijevaju, u kakvom ambijentu žive. Kad se radi o pričama s otoka, čitatelj može samo zamišljati kako izgleda teraca ili konoba, a kad se radi o Kiklopu, mora on dobro poznavati Zagreb, pa da bi radnji dao koliko-toliko realan okvir. A o bilo kakvom opisu mirisa, šumova, promjena na nebu i u atmosferi nema kod Marinkovića ni spomena, kao da sve to i ne postoji. On je naime zaokupljen odnosima između ljudi, onim što oni jedni drugima rade, pa zato kao da nema vremena ni za što drugo.

I, tako dolazimo do onoga po čemu su ta dva velikana tipična za hrvatsku prozu: oni utjelovljuju i reprezentiraju dvije njezine komponente, sjevernu i južnu. A te su dvije komponente međusobno silno različite, dok u okviru svake od njih postoji nesumnjiva konzistencija. Ukratko: sjevernjaci su zaokupljeni osjetilnim doživljajima, dok za južnjake kao da i ne postoji ništa drugo osim intelekta. Zato se sjevernjaci bave materijalnim svijetom, a južnjaci psihološkim i društvenim odnosima između ljudi.

Jer, svi sjevernjaci, zajedno s Krležom, naveliko opisuju kuće i drveće, pokućstvo i tkanine, snijeg i kišu, čak i onda kad u središtu teksta stoji neki izrazito društveni problem, kao u slučaju romana Na rubu pameti. A južnjaci obratno: oni se, kao i Marinković, bave društvenim pitanjima, razvijaju dijalog, postavljaju filozofske enigme, a kako izgleda trabakul ili kućica u vinogradu, kako miriše u uljari, to od njih nećete doznati. Nećete to saznati čak ni onda kad se oko toga trabakula, kućice ili uljare vrti cijela priča.

A to onda svjedoči i o dvama različitim doživljajima zbilje. Očito je da sjevernjake prije svega zanima odnos između subjekta i materijalnog svijeta, jer iz toga odnosa proizlazi i odnos toga subjekta prema drugim ljudima, pa time i priča kao cjelina. Južnjaci su, nasuprot tome, zaokupljeni međuljudskim relacijama, pa čak kao da vjeruju kako o tim relacijama ovisi i naš doživljaj prirode ili životnoga ambijenta, a i sam rad naših ćutila.

Moglo bi se dakle zaključiti kako sjevernjaci drže da je ono bitno sadržano u očitome, u onome što se manifestira kao oblik, boja, miris ili zvuk i u onome što se manifestira kao ljudska akcija. Južnjaci pak misle da je ono bitno uvijek nevidljivo: iza materijalnoga svijeta krije se nešto drugo, što omogućuje da taj materijalni svijet uopće postoji, a što katkada progovara kroz odnose među ljudima i kroz ono što ljudi osjećaju. Sjevernjaci toliko opisuju zato što drže da se opisom dolazi do istine, a južnjaci usmjeravaju pažnju na duševno i duhovno, jer misle da je istina ondje pohranjena.

Pa, ako kao laik smijem nešto reći i o filozofskoj pozadini njihovih stavova, onda ću zaključiti ovo. Sjevernjaci su po svome habitusu aristotelovci, čim drže da se svijet može upoznati promatranjem, a da je njegov smisao sadržan u njegovu funkcioniranju. Južnjaci su, nasuprot tome, platoničari, jer vjeruju da je ono što oko sebe vidimo jedno od dvoga: bilo privid, bilo sporedna manifestacija nečega drugog, važnijeg, što je prava istina.

Eto, to utjelovljuju Miroslav Krleža i Ranko Marinković. A pri tome utjelovljuju još i nešto drugo, podjednako važno: to je afinitet između tih dviju vrsta proze, a samim tim i afinitet između našega sjevera i juga. Jer, to što su njih dvojica pisali tako kako su pisali, nije ni jednoga od dvojice autora spriječilo da u onome drugom prepozna vrijednost, možda baš onu vrijednost koja njemu samome nedostaje. Zato i nije čudo što je Marinković započeo kao krležijanac. Isto tako nije čudo što je Krleža spoznao vrijednost prvih Marinkovićevih priča, pa mu ih objavio u „Pečatu“. A pogotovo nije čudo što se to poštovanje održalo sve do kraja, jer svaki od njihovih dvaju načina pisanja uvijek podrazumijeva onaj drugi.

A to onda valjda objašnjava i zašto među Krležinim poštovateljima ima tako mnogo južnjaka i zašto među ljubiteljima Marinkovićeve proze ima tako mnogo sjevernjaka.