Kajkavski konkretizam

Nenad Piskač (1962, Zagreb), pjesnik, urednik književnih časopisa, feljtonist i politički analitičar, nedvojbeno je danas jedan od najpoznatijih pjesnika na kajkavskome narječju. Živimo u vrijeme kada se dijalektalno stvaralaštvo više ne zabacuje kao ranijih godina, jer se, konačno, došlo do spoznaje da su sva tri naša narječja integralni dijelovi jezika Hrvata. Međutim, kada je riječ o književnome stvaralaštvu, javljaju se neke dvojbe. Dio pisaca kojima je dijalekt gradivni materijal oslanja se na književnu tradiciju ili narodnu poeziju, što njihova književna djela čini „dijelom škole“, pa čak i subliterarnim stvaralaštvom. Vrijednost im je u činjenici što su nastala na dijalektu i što pomažu njegovoj revitalizaciji. No, pored sve blagonaklonosti, mora se kazati da pjevanje u duhu Dragutina Domjanića i Frana Galovića pripada prošlosti, a vrijeme nam nalaže krenuti novim literarnim putovima. To znači na jeziku narječja moći kazivati sve one sadržaje koji se kazuju i na književnome standardu. Put za takav razvoj kajkavskoga narječja trasirao je na najbolji mogući način Miroslav Krleža. Možemo biti pristalice ili protivnici njegovih političkih i ideoloških nazora, ali onkraj tih dvojbi Balade Petrice Kerempuha veličanstveno su djelo i jedan od stožera suvremene hrvatske književnosti. Drugi autor kojega želim spomenuti ovom prigodom gradišćanski je Hrvat Mate Meršić Miloradić. On je svojim jačkama utemeljio književni jezik gradišćanskih Hrvata, a pojedini dijelovi njegova pjesničkog opusa ravni su Baladama.

Među suvremenim hrvatskim pjesnicima koji pišu na kajkavskome narječju, bez želje da se ikoga prešuti ili povrijedi, vrijedi kao primjere istaknuti Ivana Kalinskog, Božicu Jelušić, Božicu Pažur, Božicu Brkan, Ernesta Fišera i Nenada Piskača.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2012.

Nenad Piskač je, možda, otišao najdalje u razvoju poetskoga diskursa na kajkavskom narječju. On je u svojim pjesmama, a poglavito u posljednjoj zbirci Bu do kaj, pokazao kako se na dijalektu može pisati u svim oblicima postmodernističkoga diskursa uključujući žanr zorne poezije i polisemije. Uz to, na predmetno tematskoj razini njegova je poezija prožeta visinama religiozne i filozofske misli s primjerenom estetikom koja korespondira s najboljim ostvarenjima suvremenoga pjesništva na književnome standardu. To potvrđuje i poznati hrvatski znanstvenik kroatist i istraživač književne baštine na kajkavskome narječju Alojz Jembrih. U pogovoru zbirci koji je naslovio Na tragu poetske dosljednosti Jembrih ističe: „Slobodno se može reći da Piskačeva zbirka dobrano pruža sliku konkretne poezije. Postavi li se pitanje što je to konkretno u vezi s konkretnom poezijom, onda treba reći da je to neposrednost znakova koje pjesnik pretvara u mišljeno, smisleno-logičkoidejno pri čemu taj proces nikada ne dolazi do kraja nego je kao pojava bivanja stvari, istovremeno i sadašnjost transcendentnih formi mišljenja. Piskačeve pjesme u ovoj zbirci, nisu pjesme trenutka, one sebi ‘prisvajaju’ oko (vizualnost), uho (zvuk), um (misao), stoga su one već po tome određene za glasno čitanje poneke i krikom. U tom se kontekstu Piskač približava baladama Petrice Kerempuha M. Krleže.“

Kao ilustraciju navedenoga navodim pjesmu Kaj bu ve bu kaj.

ve bu kaj bu

bu kaj bu

bu kaj

u

kaj bu

gda bu, če bu

ak bu bu

tu i tu

vebukajbu

če

buvekajbu

naj

bukajvebu

Iz navedenoga je primjera vidljivo koliku Piskač pozornost posvećuje zvukovnoj dimenziji pojedinih leksema, pri čemu se koristi kratkim jednosložnim riječima polisemičnoga značaja kojima postiže iznimne zvučne i estetske efekte. Jembrih u pogovoru s pravom upozorava: „Nekome će se od čitatelja ove zbirke možda pričiniti da je pjesnikov sinkronijski i dijakronijski strukturno-sadržajni slijed pjesama omeđen jezikom destrukcije i redukcije. Moguć je i tako razmišljanje, to više što svaka, pa i ova zbirka pjesama ima sudbinu u glavi čitatelja. Te je činjenice, produžuje Jembrih, vjerujem svjestan i svaki pjesnik koji se time ne da smesti pišući svoju poeziju. Kad je riječ o redukciji u poetskom smislu, onda treba reći da ona u ovom primjeru, u zbirci, znači semantičko sažimanje sadržaja kroz puninu jezičnoga djela, cjelokupnost značenja pojedine riječi u slijedu ritma riječi, pa je tako lako dokučiti poruku i značenje dotične pjesme. Sve pjesme u ovoj zbirci imaju svoj semantičko-glasovni i ritmički efekt i izražajnu vrijednost, prije svega, u glasnom čitanju.“

Pjesnička zbirka Bu do kaj podijeljena je u četiri ciklusa: Rieči goreče rieči, Bu do kaj, Teštamentum i Zdihavanje.

Nenad Piskač dosad je objavio dvanaest knjiga. Poezija i putopisi uvršteni su mu u više antologija. Njegova najnovija zbirka koju smo predstavili vrlo je vrijedan prinos pjesništvu na kajkavskome narječju, a time i cjelokupnome hrvatskome pjesništvu.