Izvrsna suigra ruku, čovjeka i svijeta

U prigodi označavanja velike godišnjice hrvatske književnosti i kazališta, u okviru manifestacije 100 godina Ranka Marinkovića, „središnje proslave obilježavanja stote obljetnice rođenja velikog hrvatskog književnika“ na otoku Visu od 22. do 25. veljače u organizaciji Memorijalnog centra i voditeljice Anči Fabijanović čast kazališne praizvedbe na dan Marinkovićeva rođenja, 22. veljače, pripala je Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu i predstavi Ruke po Ranku, koju tekstualno autorski potpisuje Vesna Kosec-Torjanac, u kompaktnu dramatsku i dramaturšku cjelinu spajajući motive pripovijetki Ranka Marinkovića Ruke, Mrtve duše (Genitiv singulara), Samotni život tvoj i Zagrljaj, naglasak stavljajući na značenje, simboliku, konkretizaciju i filozofiju povezanu s ljudskim rukama. Podloga za tu ideju može se pronaći, naravno, u samu Marinkovićevu djelu, u maestralnoj prozi Ruke, ali i u Marinkovićevu objašnjavanju spisateljskoga posla u knjizi Nevesele oči klauna: „Ne bih htio da se mistificira taj književni rad. Pisanje je kao i svaki drugi, rekao bih, manualni rad, sitnomanualni rad, recimo kao urarski posao. To je samački rad, rad u samoći. Ne mogu shvatiti pisce koji pišu u kavanama. Za književni rad potrebna je samoća. Osim toga to je pomalo ‘abnormalno’, ali lijepo stanje – čini mi se čak nepristojnim pred drugima biti šašav. Jer pisanje je prije svega rad ruke. Valja disciplinirati ruku. [...]. Ja pišem rukom, jednom, desnom, kemijskom olovkom.

Goran Guksić / Snimio Darko Gorenak Godar

Na primjer, ideja za noveletu Ruke naišla je jednom kad sam promatrao čovjeka ispred sebe, koji je držao ruke na leđima. Njegovi su prsti igrali, kao da sviraju, ili naprosto kao da razgovaraju. Jedna je ruka milovala drugu i zatim je odjednom tukla..., a kad sam pisao, tema se razvila, nije to više bilo ono viđeno. Mali stvarni događaj ‘išao’ je fantastičnim putem, za simbolikom te ‘minimalne’ građe.“ Redatelj Dubravko Torjanac minimalističku, a dramaturški (i dramaturgiju predstave potpisuje Vesna Kosec-Torjanac) dobro složenu književnu građu, na kojoj se temelji tkivo teksta režira u kodu ugodne sinteze i mozaika teatra apsurda, lutkarskoga kazališta, crnoga kazališta, teatra sjena i obojenoga teatra, u komornoj formi koju prati živa glasovirska svirka, tj. Ruke za klavirom Petra Eldana, ujedno skladatelja zaigrane i akterske glazbene niti predstave. Glumački trojac izmjenjuje se i kazališno razgovara s projekcijama slika, figura i lutaka na središnjem zaslonu sjećanja, metafora, figura i slika proznih zapisa (scenograf je, kostimograf i autor lutaka Ivan Duić). U scenskom je središtu zagrljaja umjetnosti i ideologije mladi glumac Goran Guksić, koji jednako dobro i s točno raspoređenom energijom i komunikacijom glumi Pisca, Svećenika, Prodavača krema za ruke (u vedrom dijalogu s publikom), Osuđenika, Dječaka, Oca i animatora projekcija. Iz njegova tijela i glave izdvaja se Lijeva ruka, ujedno animatorica projekcija, mlada glumica Katarina Arbanas, koja suptilnom, nježnom glumom, skladnim, lelujavim pokretima, otvorena lica i lijepa glasa dočarava lijevu stranu svijeta i sve njezine figuracije. Kao Desna ruka i Gatara briljira Sunčana Zelenika Konjević, maestralnim preobrazbama, čvrstinom i snažnim, ujedno mističnim glasom i glumačkim modeliranjem vidljive i nevidljive stvarnosti dočaravajući snagu dešnjaka, desne strane svijeta: „Ali ima ruku koje vole nered. Ruku destruktivnih, razbijačkih, opakih. Naprosto ne podnose nikakav oblik, raspored, red, nikakvu cjelinu, nikakvu osmišljenu i svrhovitu kombinatoriku. [...] Možda je ponekad i protest i pobuna protiv nekog racionalnog koncepta ‘odozgo’, apstraktno suhog i nemaštovitog, lišenog svake mogućnosti iznenađenja i nestašnosti igre, u čemu je neka druga ruka ropski sudjelovala tek kao prisilni izvršitelj? Možda. No čini se da je to ipak na djelu ona neka silovita i divlja, nihilistička agresivnost ruke; radost od razaranja, zadovoljstvo od uništenja.“

Izvrsnoj suigri ruku, čovjeka i svijeta pridružuje se iznimna suigra glazbe i likovne i vizualne umjetnosti, temeljito i znalački predočena i u kazališnoj knjižici urednice Vesne Kosec-Torjanac. Predstava je u Visu sjajno prihvaćena, a Marinkovićev književno-filozofski rukopis posebno je mladoj publici postao zanimljivijim, predočljivijim i tjelesno-vizualno uzbudljivijim, pa je Marinkovićeva dramaturgija riječi zaigrana lijevom i desnom rukom pretvorena u maštovitu pedesetominutnu scensku minijaturu, kazališnu čaroliju ozbiljnosti, sjećanja, snova, vedrine i igre u maniri najboljega češkoga crnoga teatra, performansa i vodvilja, ali i marinkovićevske poetike šahovske igre i čaplinovskoga komičarskog mehanizma. Premijera u varaždinskom HNK-u 1. ožujka odigrava se na Sceni Zvonimir Rogoz.