Impresije o Ranku

Polazište, oslonac i nadgradnja – sve je to književnik Ranko Marinković u očima više od dvadesetero sudionika skupa posvećena bardu hrvatskoga književnog pera. Skup je održan 22. veljače u vili Arko na gotovo pustom Gornjem gradu koji je svojim ambijentom pridonio književno-znanstvenom, ali i nadasve intimističko-impresionističkom doživljaju manifestacije. Hrvatsko društvo pisaca obilježilo je stogodišnjicu rođenja viškoga Voltairea očima mladih i nepoznatih te iskusnih i afirmiranih zaljubljenika i stručnjaka za Marinkovićev nevelik, ali neprocjenjiv opus kojim je obogatio hrvatsku književnost i kulturu.

Ruke su najbolja novelistička knjiga u hrvatskoj književnosti, rekao je na početku leksikograf i književni kritičar Velimir Visković, kazavši kako je Marinkovićev opus opsegom nevelik, ali iznimno bitan za povijest hrvatske književnosti. Marinkoviću je vrata u književni svijet otvorio Miroslav Krleža u časopisu Pečat pa je poznanstvo s Marinkovićem Viskovića obogatilo saznanjima i o Krležinu životu, kojega će Marinković uvijek iznimno cijeniti i smatrati epohalnom ličnošću hrvatske književnosti. Prisjećajući se druženja s Marinkovićem osobno, ali i s njegovim djelima, Visković ne zaboravlja Marinkovićev osjećaj razgaljenosti humorom, ironijom i lakoćom poniranja u likove, što ga je kao mladića privuklo njegovu djelu. „Briljantan je spoj lokalnoga i univerzalnoga, boemskoga Zagreba i mediteranskoga ambijenta, napose književnih ideja koje su sudjelovale u univerzalnom ozračju europske književnosti 20. stoljeća, što Marinkovića ne čini samo klasikom hrvatskoga modernizma, već iznimnom poetikom, i anticipatorom postmodernizma.“

Na opus Ranka Marinkovića osvrnuo se i predsjednik Hrvatskoga društva pisaca Nikola Petković, humoristično dobacivši kako je njegovim prijateljima i njemu nekoć u kafićima bila velika čast glumiti Kiklopa uz uvjet da ga ne pročitaju, nastavivši kako je posebno danas potrebna nova dekonstrukcija „čuda“ koju je Marinković iznio u Gloriji kritizirajući totalitarnost te dogmatsku okoštalost. Na tom je tragu novoga viđenja Marinkovićeva teatra progovorila Mani Gotovac istaknuvši kako je Glorija prvorazredna drama kojom se lako može probiti na europsku kazališnu scenu, ali i kako se teatar danas bojažljivo otvara novim tumačenjima Marinkovićeva dramskoga opusa. Marinkovićeve šale, svemirska snaga gluposti, likovi koji ugroženi civilizacijskim dobrom bježe od kolektiviteta, prema riječima ministrice kulture Andree Zlatar Violić podsjećaju na svakodnevicu u kojoj ljudi bježe od odgovornosti, intelektualnih ciljeva i društvenih angažmana lako birajući parolaški način života nakon kojega se nije teško vratiti u svoje anonimno postojanje. Zato snaga Marinkovićevih riječi, nadodala je Morana Čale, proizlazi i iz neprestana međusobnoga prožimanja života i umjetnosti u kojem je kiklopovska jednookost ili zaslijepljenost za pojedinca uvijek nečija tuđa zaslijepljenost, ne i vlastita. Ranko Marinković izbjegavao je „bapsku radoznalost“ kojom su mnogi željeli povezivati likove njegovih djela s osobama iz stvarnoga života, već je težio univerzalnim likovima i idejama poput nestalne ljepote čovjekova tijela, istaknuo je akademski slikar Dimitrije Popović surađujući s Marinkovićem na mapi Traktat o ruci. Ruci koju je Marinković smatrao bićem za sebe, koja će pod sobom ostaviti „krvave otiske na pločniku“, koja će razarati, ali koja će i stvarati. „Kada je Bog Adama na znamenitoj Michelangelovoj slici stvarao“, nastavlja Popović, „prikazao ga je u trenutku spajanja njihovih ruku“, na što mu je Marinković u svom stilu nadodao kako je pritom stvorio i malu, nemisaonu glavu.

Veliko je teatrološko, književno i kulturno značenje ostavila pojava Ranka Marinkovića, koji je svojim djelom obilježio književnost 20. stoljeća, ali i našu kulturu u cjelini. Skup se dotaknuo Marinkovića na više razina. Na profesionalnoj, u kojoj je mnogima i dalje velik književni uzor, na osobnoj, privatnoj, u kojoj je kao nadahnuće i blizak prijatelj ostavio duboke impresije, i na općeljudskoj – razini na kojoj se širinom i važnošću tematike ubrojio među najvažnije promicatelje humanizma te postao neizostavna ličnost hrvatske kulturne svijesti.