Hrvatstvo u BiH pred novim izazovima

Ni Bošnjaci, a ni međunarodni čimbenici, ne žele pravedno rješenje za Hrvate, zato i ne žele onakve političko-teritorijalne promjene bez kojih nikakvo pravedno rješenje za Hrvatsku nije moguće: sva prenemaganja oko ravnopravnosti i reformi o suživotu, o prednostima multikulturalizma, imaju jasan cilj: politički nestanak Hrvata u BiH

Svako uređeno društvo, ako želi opravdati taj epitet, mora biti primjereno organizirano. To je, dakako, otkriće tople vode, ali samo na prvi pogled. Jer ta „primjerena“ organiziranost uključuje različite sofisticirane sadržaje kojih poimanje nije odmah svima dostupno i uočljivo, pogotovo kada je riječ o svrsishodnoj organizaciji prostora: jednostavnije rečeno, o organizaciji života u nekom prostoru u skladu s osobinama tog prostora i njegovom položajnosti. A tu se onda hoće prostorne kulture, što znači: razumijevanje prostornih odnosa među različitim sadržajima unutar nekoga prostora, kao i njega sama prema nekim drugim prostorima.

Imajući navedeno u vidu, moguće je pokušati definirati pojam organizacije prostora, odnosno urediti odnose tako da oni odgovaraju osobinama i osobitostima danog prostora, dakle, bez nasilja kojim bi se život „organizirao“ na način neusklađen, ili čak protivan spomenutim osobinama i osobitostima.

****

Karte izradio Radovan Pavić

Predloženi novi političko-teritorijalni ustroj Federacije BiH (prosinac 2012)

1) – Teritorij Republike Srpske, koji osim jednog posve nevažnog detalja (istočno Sarajevo) ostaje nedirnut, dakle, izvan bilo kakvih promjena, što je zajamčeno Daytonom 1995.)

2) – Međutim, i Republika Srpska također se želi uključiti u preustroj Federacije, i to putem traženja autonomije za četiri granične općine (Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč). Ponekad se smatra da bi takvu autonomiju mogli zatražiti i Bošnjaci i Hrvati, što je puka iluzija, i to iz dva razloga: prvo, na to neće pristati sama Republika Srpska (uz odlučnu međunarodnu podršku), i drugo, zbog bitno promijenjene etničke slike nastale genocidnim (č)etničkim čišćenjem u agresorskom ratu, čime se danas posve isključuju bilo kakvi zahtjevi na demografskoj osnovi, jer je stanje iz 1991. Više ne može obnoviti, što je zapravo najveća nepravda i definitivno posljedica velikosrpskog agresorskog rata, pri čemu se agresija ipak isplatila, uz asistenciju međunarodnih moćnika – strašno!

Traženje autonomije može se shvatiti i kao prvi korak u prisajedinjenju spomenutih općina Republici Srpskoj, iako ona tvrdi da to neće tražiti, jer bi to bilo kršenje Daytonskog sporazuma u geopolitičkom (dakle, maksimalno životnom smislu iznimno je važno da se spomenute četiri općine izravno dodiruju s teritorijem i Republike Srpske, ali i srpskim etnikumom u Hrvatskoj.

3) – Prostor lijevog Podrinja (2) i dijela Bosanske Posavine (1), gdje bi Bošnjaci i Hrvati također mogli zatražiti autonomiju, što je, međutim, u današnjim odnosima snaga ne samo bespredmetno, nego i smiješno.

4) – Prijedlog teritorijalnog obuhvata novih šest županija:

Unsko-sanska

Livanjsko-zapadnohercegovačka

Hercegovačko-neretvanska

Županija Srednje Bosne

Sarajevska županija

Tuzlanska županija

Na zemljovidu dobro se vidi da Tuzlanska županija nije teritorijalno kontinuirana, što je najbolji odgovor onima koji smatraju da treći hrvatski entitet nije moguć upravo iz razloga teritorijalnoga diskontinuiteta (granice političko-teritorijalnih cjelina iz prijedloga „6 umjesto 10“ pojednostavnjeni su na zemljovidu zbog lakšega praćenja, što znači da ne odgovaraju posve u slovu, ali su duhu posvema odgovarajuće).

5 ) – I, II, III. – Glavni prostori gdje prijedlog „6 umjesto 10“ razbija kompaktni etnikum (najviše onaj hrvatski) i na velika vrata uvodi i ustoličuje pogubno načelo multinacionalnosti, pogubno zato jer se odmah otvara pitanje prevlasti (I. Zapadna Bosna, II. Hercegovina, III. Središnja Bosna)

6) – I Distrikt Brčko u prijedlogu ostaje nedirnut kao posebnost, iako bi bilo logično da izvorno bošnjački i hrvatski prostori postanu Federaciji.

****

Organizacija prostora očito uključuje različite vidove, a jedan je od najvažnijih onaj administrativno-teritorijalni. No kako je on ponajviše izraz tehničke operative, radije ćemo govoriti o političko-teritorijalnoj organizaciji. Političkoj zato jer se u njoj žele postići neki politički ciljevi (a ti nikada nisu bezazleni), a teritorijalni zato jer se ti ciljevi žele i mogu postići posebnim manipulacijama u svezi s prostorom. Ponajprije se to odnosi na broj, teritorijalni obuhvat/oblik i važne životne sadržaje u nekom prostoru: primjerice, hoće li političko-teritorijalne jedinice biti veće ili manje, hoće li okupljati ili dijeliti/razbijati neko istovrsno pučanstvo, zatim, komu će pripasti važni gospodarski sadržaji i slično. A sve su to politički ciljevi koje treba ostvariti, a onda i iskoristiti u neku političku svrhu, i to sve putem primjerene uprave i nadležnosti.

Pritom spomenuta političnost ima još jednu važnu dimenziju – ona uključuje moć koja može jamčiti provedbu, ali i zloporabu.

Bitna je osobina organizacije prostora da se ona odnosi na cjelovitost života i zbivanja. Međutim, za razliku, političko-teritorijalna organizacija prostora ima kao sakrosanktni cilj ostvarivanje baš određenoga političkog cilja i statusa i zato su životna („obična“) organizacija prostora i ona političko-teritorijalna često u sukobu. Ona „obična“ organizacija prostora uvijek odgovara određenoj logici prostora i prostornih odnosa, dakle, izraz realnosti. Za razliku – političko-teritorijalna organizacija prostora ne vodi se logikom prostora, nego težnjom ostvarivanja političkih ciljeva, često svima i svemu usprkos.

Posljedice Daytona

Političko-teritorijalni ustroj BiH zadan je u Daytonu, a bitna je sastavnica tog ustroja upravo ona teritorijalna. Ona je ujedno i danas glavni problem: naime, nijedan politički vid ni političko rješenje ne mogu biti pravedni ako ne uključuju i određenu teritorijalizaciju, što znači da se političke zasade i ciljevi mogu ostvariti tek ako su u skladu s prostornim odnosima. Zapravo – rebus sic stantibus – teritorijalizacija je postala ključnim problemom i bez primjerenih teritorijalnih promjena nikakvo pravedno rješenje uopće nije moguće. A pravedno rješenje znači samo jedno: ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. I samim tim dolazimo do ključne teze: ni Bošnjaci, a ni međunarodni čimbenici, ne žele pravedno rješenje za Hrvate, zato i ne žele onakve političko-teritorijalne promjene bez kojih (jasno, uz odgovarajuće nadležnosti) nikakvo pravedno rješenje za Hrvatsku nije moguće: sva ta prenemaganja, kerefeke i izmotavanja oko ravnopravnosti i reformi o suživotu, o prednostima multikulturalizma (dalje nećemo jer nam je muka) imaju jasan cilj: najprije potiskivanje, a onda i politički nestanak Hrvata u BiH, što znači uređenje te države kao dvojstva: Republika Srpska i bošnjački dio kao političko-teritorijalna cjelina. A da bi se ostvarila ravnopravnost Hrvata, potreban je nov i adekvatan političko-teritorijalni ustroj, ali to se ne želi: tu smo, dakle! Kada se govori o stranim čimbenicima, onda se tu (ne samo na prvom mjestu nego i isključivo) misli na SAD: one u odnosu na BiH i Srbiju trebaju biti oprezne: treba pogodovati odnosima s Bošnjacima, jer to znači i bolje odnose s islamskim svijetom, a treba pogodovati i Srbiji, koja je danas posvema ruski igrač u regiji, ali koja se ne smije zanemariti ni zapustiti.

Panorama multietnicizma u Sarajevu

Pravedna podjela

Četveročlana Bosna i Hrvatska kao jedino pravo rješenje znači novi političko-teritorijalni ustroj, što je doista jednostavno: to je organizacija BiH sa četiri političko-teritorijalne cjeline: bošnjačkom, srpskom, hrvatskom (uz zajednički sarajevski distrikt). Pritom hrvatska političko-teritorijalna jedinica nikako ne mora biti prostorno kontinuirana, ali mora uključivati sve one prostore gdje su danas Hrvati apsolutna ili relativna većina. Stvar je, dakle, jasna: treba biti svoj na svome, sa svojom vlašću, na svom teritorijalno/granično jasno označenom većinskom etnikumu (što, naravno, uključuje prava manjina) i problem je riješen! Pritom, naglašavamo, ovo – danas, jer smo svjesni da se pravednost na osnovici popisa pučanstva prije rata, dakle, onoga iz 1991, više ne može ostvariti. To znači da su i u samu startu uređenjem novih odnosa Hrvati gubitnici, ali znači i to da mogu spasiti mnogo. S takvim četveročlanim ustrojem pravedna i prava politička priča i počinje i završava, ali zato počinje ona politikantska (i protuhrvatska): izmišljaju se zato ovakav ili onakav broj i oblik političko-teritorijalnih cjelina, mudruje oko prednosti multietničnosti i multikulturalizma, a sve zato da se stvori dojam kako se nešto „ozbiljno“ radi, a zapravo radi se samo jedno: treba potisnuti hrvatstvo kao bitan daytonski i politički čimbenik u BiH. Točka!

Federacija sa šest županija

Samo je jedno istinsko i pravedno rješenje za hrvatstvo u BiH, a to je treći hrvatski entitet u četveročlanom političko-teritorijalnom ustroju BiH. Prijedlog „6 umjesto 10“, kojim se želi kao rješenje problema ponuditi smanjenje broja županija to nikako ne omogućava, pogotovo ne u uvjetima u kojima se županijama smanjuju odgovarajuće ovlasti. No da bi se došlo do četveročlanog ustroja, treba jasno definirati polaznu demografsku osnovicu, a po načelu pravednosti ona je samo jedna, tj. popis pučanstva iz 1991, dakle, prije etničkih čišćenja i izbjeglištava. Ali na toj osnovi ništa više nije moguće, nego se treba osloniti na popis stanovništva iz 2013: to uključuje tešku nepravdu, ali u životu se s time treba pomiriti: to je posvema slično onomu sa čime se moraju pomiriti Palestinci u izbjeglištvu, tj. njihova država neće više nikada obuhvaćati prostor čitave Zapadne obale od prije 1967, niti će se Palestinci s potomcima moći vratiti na svoje.

* * * *

Četveročlani sastav kao jedino pravo rješenje za hrvatstvo u BiH

1a) Republika Srpska. U bilo kojem rješenju u BiH – Republika Srpska uživa najudobnije prilike: ili status quo kao državu u državi, ili samostalnost države, ili priključenje Srbiji. Iako će Republika Srpska uz apsolutnu podršku Velikog svijeta, inzistirati na svojoj teritorijalnoj nedodirljivosti – logično bi bilo da se provedu barem neke promjene granica, prvo, u korist Republike Srpske u zapadnoj Bosni, i drugo, u korist Hrvata i Bošnjaka u Bosanskoj Posavini, dok se promjena granica u lijevom Podrinju ne može ni pretpostaviti b) nekadašnja srpska „krajina“ u Hrvatskoj (shematizirano), zbog dodirnog graničnog položaja taj geopolitički opterećeni prostor valja promatrati u svezi s Republikom Srpskom.

2) Republika Srpska ne samo da ima politički najpovoljniji i u svakom slučaju riješen status nego ima i bitne životne i geostrateške prednosti: prvo (1) – granična tzv. „krajina“ u Hrvatskoj, što je velika prednost ako se u Hrvatskoj (nakon zahtjeva za eventualnom autonomijom Istre) zatraži također teritorijalna autonomija za Srbe u Hrvatskoj (novi Plan Z-4). Drugo (2) Republika Srpska ima puno opravdanje da za četiri općine u zapadnoj Bosni zatraži autonomiju u Federaciji. Treće (3) – Republika Srpska kontrolira prostor Bosanskog Šamca, a to je željeznički i uopće prometni ulazak u BiH na smjeru rijeka Bosna–Neretva–Ploče. Četvrto (4) raspolaže planinom Ozren (917 m), koja je bitna geostrateška točka za kontrolu prometnica na sjeveru Srednje Bosne (dolina Bosne, odvojak za Tuzlu). Peto (5) – granični dodir sa Srbijom, uz prijelaz na lijevu obalu Drine, srpstvo je definitivno riješilo i svladalo Drinu kao psihološku prepreku, šesto (6) – Republika Srpska ima i izravni granični dodir s bošnjačkim Sandžakom (S), pri čemu dio Republike Srpske ima tamponsku ulogu i definitivno onemogućava bilo kakvu političku ili teritorijalnu povezanost Sandžaka s ostalim bošnjaštvom na zapadu. I konačno – sedmo (7) Republika Srpska blizu je hrvatskom Jadranu i uvijek može postaviti pitanje „pravedne“ participacije na moru, kao što to postavljaju Bošnjaci u odnosu na luku Ploče.

Isticanje navedenih geostrateških vidova mnogima će se učiniti pretjeranim, no odgovor je jednostavan – ti ne razumiju što je Balkan.

3-a) Treći hrvatski entitet kojem je bez novog popisa stanovništva teško odrediti granice (ali pri čemu je jasno da bi se morale korigirati današnje općinske granice) logično mora imati tri težišta: a)   dio Hercegovine, b)  Srednja Bosna i c)  dio Bosanske Posavine (na zemljovidu je hrvatska srednja Bosna prikazana vrlo pojednostavnjeno, ali se podrazumijeva da tu pripadaju još i hrvatski prostori Varoša, ali i Žepe).

3-b)    – dijelovi hrvatskog etnikuma koji najmanje mogu doći pod udar bošnjaštva

4) – Sarajevo kao posebna, četvrta politička teritorijalna jedinica u BiH zajedno sa zajedničkim funkcijama za sva tri entiteta

5) – Temeljni geopolitički položaj BiH može se promatrati i ovako: prvo, svako eventualno novo zajedništvo na Balkanskom poluotoku mora uključivati Hrvatsku, BiH i Srbiju, i drugo, BiH kao međuprostor danog etničkog sastava mora biti poveznica između Hrvatske i Srbije. Jedini je lijek od te jugobolje za Hrvatsku bijeg u Euniju, što je, dakako, uzalud, kao vapaj, jer će naša politička „elita“ zasigurno ostati privržena Balkanu.

6) – Današnji Distrikt Brčko, koji bi trebao pripasti bošnjačkoj političko-teritorijalnoj jedinici

7) – Bošnjačka političko-teritorijalna jedinica

* * * *

U kontekstu ništenja hrvatstva kao političkoga čimbenika u BiH treba promotriti i najnoviji prijedlog o ustroju Federacije sa šest županija (prijedlog „6 umjesto 10“). Raščlamba koja slijedi očito pokazuje da se pravednost na taj način ne može ostvariti, ali ona zapravo nikomu relevantnom nije ni cilj.

No navedeno nije sve: naime, ne samo da se položaj hrvatstva novim prijedlogom ne rješava, on se još i pogoršava. Pritom je jasno da se sve odnosi samo na preustroj u okviru Federacije, tako da Republika Srpska, koja je sakrosanktna daytonska sveta krava, može uvijek sa zadovoljstvom ustanoviti kako je nacionalno pitanje u Republici Srpskoj – riješeno (!), pa se ni bošnjačko ni hrvatsko pitanje tu više ne može postavljati, sa čime se slažu (a to je najgore od svega) i međunarodni čimbenici.

Rješenje, dakle, koje je jedino pravedno za Hrvate (a ne vrijeđa nikoga drugoga) jesu četiri jedinice uz onakve i onolike promjene današnjih općinskih i budućih federalnih granica, da se okupi što više etnikumskih Hrvata, a u isti mah ostalima prepusti sve ono što nije hrvatsko. Jedino četveročlano rješenje može osigurati (što se Hrvata tiče) da oni BiH doista dožive kao svoju državu, a to je ujedno i bitan prilog cjelovitosti BiH.

A kada je već riječ o cjelovitosti, onda problem može biti samo Republika Srpska, koja uvijek ima na raspolaganju najudobniju opciju: ujedinjenje sa Srbijom. No protiv prijetnji koje u tom smislu povremeno dolaze iz Republike Srpske međunarodni moćnici ne dižu odlučni glas, a znamo i zašto: Republika Srpska oduvijek je bila (i ostala) favorit Velikog svijeta, koja je u ratu vojno spašena od poraza (pred Banjom Lukom) i kojoj je na osnovici 31% udjela u pučanstvu BiH dodijeljeno 49% teritorija, i kojoj je – horribile dictu – priznato (č)etničko čišćenje i apsolutno i relativno većinskih bošnjačkih i hrvatskih prostora. A istodobno jasno je kakva bi se dreka digla oko nekakve nove Herceg-Bosne i hrvatskog „separatizma“, pri čemu se posve nepošteno zaboravlja da je glavna (i odlučujuća) brana protiv „separatizma“ nekadašnje Herceg-Bosne upravo današnje hrvatstvo u BiH (kojemu nikakav separatizam ne pada na pamet), a isto tako upravo i Republika Hrvatska.

Jedino četveročlana podjela BiH može – što se Hrvata tiče – osigurati da oni BiH doista dožive kao svoju državu, a to je ujedno i bitan prilog cjelovitosti BiH

Loše rješenje

Pri tom, prijedlog novoga političko-teritorijalnog ustroja Federacije – „6 umjesto 10“ – nije nikakvo rješenje. Prilikom svakog razmatranja novoga mogućeg političko-teritorijalnog sastava BiH (govorimo o sastavu, jer je podjela posve nešto drugo), treba odmah isključiti jednu krajnju naivnost, tj. da bi novi političko-teritorijalni ustroj zahvatio čitavu BiH – to po Daytonu (i ne samo po Daytonu, što je još važnije) jednostavno nije moguće. Promjene se, dakle, mogu odnositi samo na Federaciju. To se odnosi i na Pravni institut BiH, koji kao dugoročno rješenje vidi multietničku regionalizaciju čitave BiH (dakle uključivo i Republiku Srpsku, koja bi se time ukinula), ili na neke hrvatske bivše političare koji fantaziraju i tlape o 12 županija-kantona, dakle i opet bez Republike Srpske, što nije moguće, i jasno pokazuje svaki izostanak realnoga političkog pristupa.

Prijedlog „6 umjesto 10“ uključuje sastav Federacije od samo 6 političko-teritorijalnih cjelina (regija/kantona/županija). To su:

Unsko-sanska županija: ona ujedinjuje bošnjačku Bihaćko-cazinsku krajinu i općine Bosanski Petrovac i Drvar (sa srpskom većinom), županija, dakle, postaje multinacionalna, a to je izraz multi-kulti idealizma (za potpisanog to je izraz gluposti), a sve to uz općinu Ključ sa srpskom relativnom većinom i Sanski Most, s muslimanskom relativnom većinom, što sve naglašava multietničnost. Jasno je, dakle, da se ništi bošnjački etnikum Bihaćko-cazinske krajine, i stvara izrazito multinacionalni prostor. Nastavlja se, dakle, nelogičnost iz Federacije da su u istoj jedinici s Bošnjacima i općine Bosanski Petrovac i Drvar. Takva multietničnost nekima zvuči poželjno, ali samo u idealističkom i naivnom smislu. Osim toga, prostor Bosanskog Petrovca i Drvara je onaj za koji će Republika Srpska tražiti autonomiju.

Unsko-sanska županija ostaje, dakle, kao bošnjačko-srpski konglomerat, u čemu je ugrađena trajna borba za prevlast sa svim posljedicama koje iz toga slijede.

Livanjsko-zapadnohercegovačka žu­pa­nija. Zbog Bosanskog Grahova i Glamoča razbija se kompaktni hrvatski etnikum, pri čemu je i opet ideal multinacionalizam. Izraziti hrvatski većinski etnikum u dijelu Hercegovine prestaje to biti zbog udjela srpskog etnikuma, koji će, osim toga, tražiti i autonomiju, a tu je i Kupres s jakom srpskom i muslimanskom sastavnicom.

Hercegovačko-neretvanska županija teritorijalno je uređena tako da se neki najizrazitiji dijelovi hrvatskog etnikuma odjeljuju od onih drugih i nalaze se u sklopu s muslimanskim etnikumom.

Županija Središnje Bosne. Logično je da u geopolitičkom smislu najteži udar na hrvatstvo mora biti upravo u središnjoj Bosni, jer a) središte države logično mora biti bošnjačko, i b) središnja je Bosna veza dvaju najvažnijih žarišta/težišta bošnjaštva, tj. tuzlanskog i sarajevskog prostora. Za Hrvate to je u svakom slučaju najosjetljiviji prostor, jer ima u BiH uvelike središnju lokaciju, kojom prirodno mora („mora“) ovladati najmnogobrojnija nacija.

Sarajevska županija (distrikt). I u ovom slučaju, da bi se postiglo razbijanje hrvatskog etnikuma i svođenje Hrvata na manjinu u središnjoj Bosni, treba odcijepiti pojedine hrvatske općine (Kreševo, Kiseljak) i pridružiti ih Sarajevskoj županiji/distriktu. I konačno,

Tuzlanska županija također uključuje i hrvatske većinske općine Orašje i Odžak (dok su hrvatske općine Bosanski Brod i Bosanski Šamac – „logično“– u Republici Srpskoj.

I konačno – preostaje i Distrikt Brčko, kao posebnost.

Pri svemu tome jasno je koliko je Pravni institut BiH pristran i ne krije da su njegovi prijedlozi u skladu s međunarodnim intencijama, što se dobro vidi i po tome jer i dalje postoji baš Distrikt Brčko: on, istina, svojevremeno nije darovan Republici Srpskoj (što bi doista bilo drastično uvredljivo rješenje), ali unatoč svojoj demografskoj bošnjačkoj i hrvatskoj većini nikako nije mogao pripasti Federaciji, kojoj istinski i pripada.

Idealiziranje multinacionalnosti

Iz svega navedenog, svaka normalna i zdrava pamet jasno uočava i izvodi određene zaključke, kojih se silovitost nameće sama po sebi: slijedi to iz raščlambe sama problema, ali isto tako i iz onoga što iznose predlagači. Zato ističemo:

Prvo, uz svako rješenje novoga po­li­tič­kog, teritorijalnog preustroja BiH mora biti ugrađen teritorijalni vid, koji ima apsolutno ravnopravno zna­če­nje sa sva­kom političnošću, od­nos­no čak i više od toga: jer tek se te­ri­to­rija­li­za­cijom postižu određeni po­litič­ki ciljevi, svejedno da li oni po­zi­tiv­ni ili negativni.

Drugo, glavna je teza Pravnog instituta BiH (kao predlagača) posve jasna: to je afirmacija multinacionalnosti (u ovom slučaju, dakle, i multikultural­no­sti), i to bez obzira na svjetska iskustva, koja jasno govore da takva multi-kulti „zmešancija“ ne uspijeva. Multinacionalnost u uvjetima postojanja većine i manjine nužno vodi do borbe za prevlast, i to mogućnošću nadglasavanja. Tko to ne vidi, ili ne želi vidjeti, ili je idealist bez pokrića, ili ima skrivene namjere negativnoga predznaka.

Treće, teza o multietničnosti uperena je dijelom i protiv Bošnjaka, ali je osobito, osobito uperena protiv Hrvata. Pritom su problemi za Bošnjake manji zbog njihove brojnosti, a za Hrvate su daleko teži, jer su izrazita manjina (svega oko 450.000 u današnjoj BiH).

Četvrto – predlagači ne kriju svoju usklađenost s interesima međunarodnih moćnika, a tu onda može biti svašta, počevši od advokatiranja posebnih i isključivo vlastitih interesa, pa do temeljita nerazumijevanja prilika među tamo nekakvim balkanskim plemenima. Kod toga treba odmah, i to bez pardona, ukazati na ono glavno: to je idealiziranje multinacionalnosti koja u svijetu uglavnom ne uspijeva, ali čemu treba odmah dodati: pred silinom političke moći činjenice moraju ustupiti (barem privremeno).

Peto – Republika Srpska ostaje i dalje nedodirljiva, bilo u političkom, bilo u teritorijalnom vidu, a to znači: međunarodni moćnici definitivno su uspostavili nepravdu u odnosu i na Bošnjake i Hrvate, i to takvu koju više nije moguće ispraviti, iz jednostavna razloga: Republika Srpska mnogim je Bošnjacima i Hrvatima oduzela pravo na zavičaj i na domovinu, a na to su pristali i međunarodni moćnici. Zato nikakva ozbiljna povratka prognanih i izbjeglih neće i ne može biti. Stoga je bošnjaštvo i hrvatstvo u Republici Srpskoj moguće obnavljati samo putem prirodnoga prirasta, a taj je izvor ne samo donekle iscrpljen nego uvjetovan mnogim drugim nepovoljnim okolnostima.

Republika Srpska je, dakle, očito favorizirana. A isto tako favorizirani su i Bošnjaci, jer međunarodni čimbenici ne žele rješenje hrvatskoga pitanja na jedini pravedan, djelotvoran i uopće jedini mogući način, a to je putem trećega hrvatskog entiteta, što sve vodi Bosnu i Hercegovinu prema političkom dvojstvu: bošnjačka Federacija i srpska Republika Srpska, dok Hrvatima ostaje nesigurni status (ne)priznate manjine.

Profesionalna diskriminacija

No o slučaju međunarodnih čimbenika u BiH treba prozboriti još koju. Naime, ti su se međunarodni čimbenici ponijeli iznimno ružno i bahato, oni priznaju Republiku Srpsku (makar i kao nepravdu), a uskraćivanjem prava Hrvatima na vlastiti entitet daju ujedno slobodne ruke Bošnjacima za potiskivanje hrvatstva. I to sve čini onaj „demokratski“ Veliki svijet, koji ne želi vidjeti pokušaj zatora jednoga malog naroda u BiH, pri čemu u Republici Srpskoj više nije riječ o pokušaju, nego i o dovršetku tog zatora. A vjerojatnim ulaskom Republike Hrvatske u Euniju taj će se zator intenzivirati iseljavanjem, zbog korištenja dvojnoga državljanstva dijela Hrvata u BiH (a kad smo već kod međunarodnih čimbenika, treba ne samo podsjetiti nego i time mahati: što se Hrvatske tiče, taj međunarodni čimbenik ne vidi da Srbija drži pod okupacijom teritorije koji su međunarodno priznati kao dijelovi Republike Hrvatske, što znači da je Hrvatska u Europi jedina država koja je pod djelomičnom stranom/tuđom okupacijom (sic!). A što pritom misle gospoda iz NATO-a? Pa Srbija se smije jer drži pod okupacijom dio teritorija NATO-a! I? Nema tu nikakav „i“ – osim onog jednog: i nikomu ništa! A zašto? E pa zato jer se zna tko je (ipak) glavni igrač u „regionu“. A u isto vrijeme naša politička elita slini oko što boljih odnosa sa Srbijom (istina, proces je malo u zastoju, ali i to će Hrvatska već riješiti, bez brige!). Isto tako, Hrvatska stalno ponavlja otrcanu mantru da je u hrvatskom interesu što brži ulazak Srbije u Europu. Ma po čemu je to u hrvatskom interesu, moliću lepo! Zar je hrvatski interes da se Srbiji otvaraju vrata, da iz političkih razloga počne kupovati nekretnine u Hrvatskoj? A osobito na Hrvatskom jugu, od Ploča do Prevlake, i pogotovo oko „srpske Atine“.

I najzad, šesto, važno je uočiti i tehnologiju kojom se sve to želi postići, tj. koja osigurava Hrvatima manjinski status, čime se oni politički zapravo izbacuju iz igre. U politologiji ta je tehnologija (kao izraziti oblik zloporabe) poznata kao gerrymander, što znači: treba stvoriti takve političko-teritorijalne jedinice koje raspodjeljuju stanovništvo na način da se određenoj skupini pučanstva ništi njezin većinski status, dodjeljuje status manjine, dok se drugoj skupini osigurava brojčano većinski status. Jasno je da se hrvatski politički korpus BiH treba teritorijalno tako razbiti da Hrvati svagdje budu manjina, a onda su na izborima – rezultati poznati: jer je gerrymander zapravo uperen protiv većinskoga teritorijalno kontinuirana rasporeda stanovništva. I u prijedlogu „6 umjesto 10“ ta je tehnologija primijenjena, što znači: prijedlog nije zabuna, i nije sve tako ispalo jer su to radili nevježe, nego su sve odradili znalci, koje je vodio jasan cilj, i koji su sve uspješno i temeljito dovršili.