Hrvatski jezik najveća je svetinja hrvatskoga naroda

Veleštovani Hrvati!

Svima vama u domovini Hrvatskoj, svima vama raseljenima diljem svijeta, vašim školarcima, sveučilištarcima, profesorima i kolegama hrvatskoga jezika čestitam Dane hrvatskoga jezika!

Diljem Lijepe vaše svake godine, od 11. do 17. ožujka slavite Dane hrvatskoga jezika. Taj sudbonosni povijesno-kulturni javnokaz (manifestacija) utemeljen je odlukom Hrvatskoga sabora 1997, na spomen Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Deklaracija je objavljena u ondašnjem tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan prije u prostorijama Matice hrvatske skupina uglednih hrvatskih znanstvenih, književnih i kulturnih djelatnika: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić. Dana 13. ožujka 1967. Upravni odbor Matice hrvatske prihvatio je tekst Deklaracije i razaslao ga na potpisivanje. Već 15. ožujka povijesnu izjavu potpisalo je tadašnje Društvo književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika), a ubrzo zatim i druge hrvatske ustanove. Deklaracija je svjedočila o nepokolebljivom i nerazdvojnom etnolingvokulturnom jedinstvu Hrvata u pogibeljnim vremenima povijesnoga raspuća. Bila je to borba hrvatske etnojezične zajednice za posebnost i samostalnost hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine.

Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće

građansko, kulturno i obra-zovno prostranstvo. I služiti se njime na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj

Vrijedi također napomenuti da je u zastupničkom govoru u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski uz ostalo rekao i ovo: „Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!!« (S. Mirković, Ivan Kukuljević Sakcinski, str. 11–12, Zagreb, 1861). Od poznatoga Kukuljevićeva govora na hrvatskom jeziku do priznanja hrvatskoga kao službenoga jezika protekle su četiri godine. Hrvatski sabor je 23. listopada 1847. godine na Kukuljevićevu inicijativu umjesto latinskoga proglasio službenim hrvatski jezik. Kao uspomenu na taj važan povijesni događaj družba Braće hrvatskoga zmaja 1997. podigla je u Varaždinskim Toplicama spomenik hrvatskomu jeziku.

U proslovu knjige Počelo je u Rimu profesor Stjepan Krasić piše: „Jezik je (…) bitna odrednica i sastavnica identiteta svakom narodu, vezivno tkivo i najbolji jamac njegovu kulturnom i političkom jedinstvu. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo, nema ni naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara narod, pa čak i pojedince.“ „Jezik je grad u izgradnji kojemu svaki čovjek može pridodati poneki kamenčić.“ (Emerson, Quotation and Originality). Narod se, prije svega, poznaje i priznaje po jeziku, a nerijetko se i poistovjećuje s njime. On je „znak raspoznavanja svakoga naroda.“ (Samuel Johnson). Možda sve te pojmove najbolje izražava činjenica da je hrvatska imenica jezik u prošlosti bila sinonimni izraz za narod. Zbog toga je sasvim razumljivo da svaki narod vlastiti jezik voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću svetinju. U tom hrvatski narod nije nikakva iznimka. On je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost. „Zatreš li jezik, zatro si narod.“ (Fran Kurelac). „Takvih je pokušaja bilo dosta i ne u tako dalekoj prošlosti.“ (S. Krasić, Počelo je u Rimu, str. 13, Dubrovnik, 2009). Dodali bismo ovomu ulomku i riječi akademika Stjepana Babića koji je upozorio: „Jezik je i štit naroda kojemu pripada, a to ne mora biti vidljivo onima čiji jezik nije u pitanju.“ (Jezik, sv. 5, str. 195, Zagreb, 2008).

Ima ih i sada u Europskoj Uniji koji hrvatski jezik nazivaju „hrvatskosrpski“, „hrvatski ili srpski“, „jezik zapadnoga Balkana“ čak i „bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski“ (sliči službenomu nazivu „srpsko-hrvatsko-slovenački jezik“ u Vidovdanskom ustavu Kraljevine SHS-a iz 1921. godine) ne poštujući ni Ustav Republike Hrvatske, ni hrvatski narod. Možda koga u Europskoj Uniji i zadovoljava naziv hrvatskosrpski jezik, ali Hrvate u domovini i iseljeništvu pak ne. Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski. Čovjek koji ne poštuje svoj jezik, ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod, ne cijeni ni svoju mater. Materinski jezik Hrvata je svetinja kao i mati od koje se jezik uči. Od svojega rođenja hrvatska djeca trebaju slušati i upijati glasove i riječi materinskoga jezika.

Hrvatski književni jezik kao narodna svetinja u svojem standardnom obliku sliči istobitnomu Trojstvu. Ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko u jednom i jedinstvenom obličju koji nazivamo hrvatski jezik. Jedinstvo hrvatskoga jezika je tronarječno. Svako od triju narječja jest bit hrvatskoga jezika. Narječja su s jedne strane različita, svako ima svoje jezične posebnosti, a s druge se strane ipak nalaze u tijesnom jezičnom suodnosu. I božanske su osobe različite jer se razlikuju po svojim izvornim odnosima, ali su ipak tijesno povezane. Ne vjerujemo u tri boga nego u jednoga i jedinoga koji se iskazuje trojstveno kao: Otac, Sin i Duh Sveti. Isto tako ne učimo tri narječja nego jedan nedjeljiv književni jezik. Hrvatski književni jezik je istobit (identitet) tronarječne književnojezične baštine.

Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće građansko, kulturno i obrazovno prostranstvo. I služiti se njime na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i razvijati. Nedvojbeno je, pa i sasvim razumljivo, da ljudi oduvijek cijene, poštuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik jest i bit će na prvom mjestu sadašnjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Jer, ako umre jezik, umrijet će i njegov narod, ako pak živi jezik, živjet će i njegov narod.