Hrvatska književnost u Njemačkoj

Sa skorašnjim pridruživanjem Europskoj Uniji Hrvatska ponovno ulazi u žarište pozornosti. Otvaranje hrvatskoga štanda, kao i rasprava o Hrvatskoj pred vratima Europske Unije, istaknuti su čak u središnjem sajamskom pregledu programa za novinare

„Za nas su hrvatska i srpska književnost danas, baš kao i nekoć, jedna jedinstvena književnost“, izjavio je u kratkom intervjuu na prošlogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga književni kritičar berlinskih novina Der Tagesspiegel Gregor Dotzauer. Riječ je o jednom od rijetkih njemačkih kritičara i novinara koji je pozorno pratio nastup Hrvatske kao počasne gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. Potkraj 2007, uoči Sajma, posjetio je s organiziranom skupinom njemačkih izdavača, agenata i kritičara Zagreb i Pulu te o hrvatskoj književnoj sceni pisao tekstove koje svakako moramo ubrojiti među kompetentnije u njemačkim medijima. Što iz toga primjera možemo zaključiti? Hrvatska je kao mala zemlja relativno marginalna tema u Njemačkoj, pa se čak ni oni upućeniji ne snalaze u kompleksnim odnosima jugoistočne Europe. Stoga i u ozbiljnom njemačkom tisku možemo naići na naivnu predodžbu da su raspadom bivše države nastale ne samo nove države nego i nove književnosti.

S prošlogodišnjega Sajma knjiga u Leipzigu

To se djelomično može objasniti oskudnom recepcijom hrvatske književnosti u Njemačkoj od posljednje četvrtine 18. stoljeća. Kako objašnjava ugledni njemački slavist Reinhard Lauer u tekstu Srpskohrvatski autori u njemačkom prijevodu iz 1995: „U Njemačkoj je ostalo nezapaženo da su Hrvati u Dalmaciji, prije svega u Dubrovniku, europskoj renesansnoj i baroknoj književnosti podarili jedan od njezinih najviših vrhunaca.“ Za mnoge je Nijemce Jugoslavija polazna točka recepcije jer se s Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca te sa socijalističkom Jugoslavijom poklapa znatan porast recepcije južnoslavenskih autora u Njemačkoj. Tako je mnogima promaknulo da pojednostavnjena inozemna slika „jugoslavenske“ ili pak „srpskohrvatske književnosti“ ne odgovara notornim kulturnopovijesnim činjenicama, ali ni službenom stanju stvari u federativnoj Jugoslaviji.

Bez predodžbe o hrvatskoj književnosti

Nastup Hrvatske kao počasne gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. trebao je rasvijetliti hrvatsku poziciju na svjetskoj književnoj karti. Evo kako je to tada formulirao direktor Leipziškog sajma Oliver Zille uoči hrvatskog programa U žarištu pozornosti: „Niz je problema u posredovanju hrvatske književnosti u Njemačkoj. Jedan od tih problema je taj da na njemačkom tržištu još postoji predodžba o jugoslavenskoj književnosti, tako da čitatelji ne razlikuju pojedine zemlje bivše države. S prošlim ratom pojačani su i stereotipi o Balkanu kao nemirnoj i kriznoj regiji. Na Sajmu želimo pokazati da Hrvatska igra važnu posredničku ulogu u regiji te ukazati na kvalitetu hrvatske književnosti. Niz autora iz Hrvatske poznat je, doduše, u Njemačkoj, ali ne postoji predodžba o hrvatskoj književnosti.“

Alida Bremer uspješna je promotorica hrvatske književnosti u Njemačkoj

Kao što vidimo, ta predodžba ni danas, gotovo pet godina nakon počasnoga nastupa, nije mnogo jasnija. No ni naša očekivanja ne bi smjela biti nerealna. Alida Bremer, dobra poznavateljica njemačke književne scene i uspješna promotorica hrvatske književnosti u Njemačkoj, koja je s mađarskim književnikom Györgyem Dalosom organizirala hrvatski počasni nastup, kaže: „Recepcija postjugoslavenskih, balkanskih, jugoistočnih književnosti kao skupine prilično je rasprostranjena. Postoji vizija o zajedničkom kulturnom prostoru. No tako se doživljava i Latinska Amerika, skandinavske ili baltičke zemlje. Toga se ne treba bojati jer to, dapače, jača našu vlastitu poziciju. David Albahari i Slavenka Drakulić dižu ugled cijele regije. Na kraju su ionako u fokusu individualna književna imena, a hrvatski su pisci u odnosu na regiju solidno zastupljeni“, zaključuje Bremerova, iako je očigledno malen korak od skupine do jedinstvene književnosti, kako kaže Dotzauer.

Preokret: Hrvatska u Leipzigu 2008.

Nastup Hrvatske kao počasne gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. svakako je prijeloman događaj u recepciji hrvatske književnosti u Njemačkoj, a uspjeh je uz dosljedniju hrvatsku kulturnu politiku mogao biti daleko veći. Sintagma hrvatska književnost unatoč primjeru s početka ovoga teksta, široj njemačkoj publici više ne zvuči neobično kao prije tog nastupa. Hrvatska književnost, hrvatski književnik i književna Hrvatska bile su uobičajene oznake kojima su njemački mediji popratili hrvatski nastup. Iako je riječ o vrlo marginalnoj temi u kontekstu njemačkih medija, jasan kvantitativni iskorak u odnosu na ranije godine ne može se previdjeti. U toj je godini (iako jednokratno) hrvatski jezik dospio i među najprevođenije jezike na njemačkom tržištu, što je također velik uspjeh za Hrvatsku, iako treba ostati svjestan razmjera tog uspjeha. Naime, te godine, kao i obično, dvije trećine knjiga prevedeno je s engleskog izvornika, desetina s francuskog, a preostala četvrtina iz ostatka svijeta. Ruski sa 131 prevedenom knjigom zauzima sedmo mjesto, a hrvatski je na listu dospio s 28 naslova (dakle, velik uspjeh za Hrvatsku gotovo je nevidljiv udio na njemačkom tržištu). Pojedini hrvatski autori profitirali su od pojačana interesa i znatno boljih izgleda da im knjige dobiju recenziju u njemačkim medijima. Jesu li pritom ponuđeni uistinu najbolji i Nijemcima potencijalno najzanimljiviji hrvatski autori, pitanje je koje se tiče domaće književne kritike – na njezinim bi se rezultatima trebala temeljiti organizacija svakog inozemnog predstavljanja.

Važan cilj hrvatskoga programa prije pet godina bio je demantiranje (negativnih) stereotipa. Rezultat nije spektakularan. Poznato je koliko su stereotipi tvrdokorni, ali najvažnije je da ih Hrvatska sama ne pothranjuje. Hrvatski program stoga je svjesno koncipiran vrlo otvoreno, uključivao je nacionalne manjine te mnoge pisce iz regije. Unatoč tomu, u pojedinim medijima poput konzervativnoga dnevnog lista Die Welt ili lijevog tjednika Jungle World pisali su se politički pamfleti protiv hrvatskog nastupa. Novinar Hendrik Werner, primjerice, u listu Die Welt opisuje Hrvatsku kao „zemlju mržnje“ s „bizarnom jezičnom politikom“, koja „u grču traži vlastite riječi“, „ne želi razumjeti srpski“, a svoje tvrdnje potkrepljuje primjerima poput „zrakomlat“, „dalekoumnožitelj“ ili „sluchbovladar“, što god to značilo.

No većina medija pristupila je hrvatskom nastupu otvoreno, a dojam koji je prevladao jest da je riječ o vrlo živahnoj književnoj sceni. Takav dojam stvoren je zahvaljujući prijevodima četrdesetak naslova na njemački jezik uoči Sajma te mnoštvu gostujućih autora i događanja. U tom mnoštvu teško je bilo razaznati najvažnije i najbolje hrvatske autore, prigovorili su neki njemački promatrači. Osim toga, u Hrvatskoj je tržišna orijentacija njemačkih izdavača odveć jednostavno shvaćena. Njemački izdavač objavit će samo onu knjigu koja se može i prodati, no nitko ne očekuje od hrvatskoga naslova da dospije na listu uspješnica. Šansu na njemačkom tržištu nemaju samo mladi i atraktivni autori koji po mogućnosti pišu o ratu ili u skladu s određenim stereotipima. Hrvatski naslov može i kvalitetom privući pozornost takozvane ozbiljne čitateljske publike, koja u Njemačkoj i nije tako mala. U sklopu uspješnoga mađarskog modela, kako mi je prije nekoliko godina objasnio kritičar Gregor Dotzauer, u prvi je plan postavljeno nekoliko velikih književnika koji su pobudili interes te otvorili vrata i mlađim autorima. Hrvatska nije uspjela nekoga svog klasika uzdići u kanon srednjoeuropske književnosti. Miroslav Krleža je u Njemačkoj, nažalost, nedovoljno poznat. I urednica Ulrike Ostermeier iz naklade Ullstein Verlag smatra da je na njemačkom tržištu lakše iznova otkriti nekoga nepoznatog klasika 20. stoljeća nego progurati nekog mladog, a kamoli eksperimentalnog pisca. U tom je smislu hrvatski program u Leipzigu 2008. nedovoljno učinio. U prvom su planu bili suvremenici mlađe i srednje generacije. Sinergijski učinak mogao se vjerojatno polučiti uključivanjem najjačih intelektualaca; primjerice, erudit Stanko Lasić mogao je predstaviti Miroslava Krležu. Kritičari poput Ine Hartwig (koja u dnevnom listu Frankfurter Rundschau potpisuje kvalitetne analize vezane uz hrvatski nastup) znali bi to cijeniti, no vjerojatno je želja da se izbjegne slika konzervativne, a posreduje slika mlade i moderne Hrvatske bila prejaka, što je rezultiralo podcjenjivanjem klasične literature. Da je na hrvatskoj književnoj sceni bilo više konstruktivne rasprave, a manje zakulisnih podmetanja koja su izbornicima nedvojbeno znatno otežavala posao, i program bi bio (još) bolje profiliran.

Postoji li promišljena politika prema knjizi?

Sajam knjiga u Leipzigu njeguje poseban interes za (inače ne osobito popularne) književnosti srednje i istočne Europe i šteta je što je potpora tako važne institucije bila samo djelomično iskorištena. Unatoč rezultatima, koji iz njemačke perspektive možda nisu osobito veliki, ali iz hrvatske znače znatan napredak, Hrvatska se povukla iz programa u kojem je tri godine, dakle do 2010, trebala biti u žarištu te imenovala novog organizatora hrvatskoga nastupa. Uistinu nerazuman potez jer nastupi na inozemnim sajmovima pripadaju takozvanoj mekoj politici, a činjenica da se Hrvatska spominjala u njemačkim medijima ne u kontekstu politike i rata, kao što je bilo uobičajeno u posljednja dva desetljeća, nego u kontekstu kulture velik je dobitak za imidž cijele zemlje. No da bi se na imidž znatnije utjecalo, treba se dugoročno angažirati. Osim toga, oko njemačkoga se tržišta valja temeljito potruditi. Drugi primjeri, poput mađarskog i poljskog, pokazali su da upravo njemačko, kao najveće prijevodno tržište na svijetu, pruža autorima veliku priliku za prodor na američko ili francusko tržište.

Sa skorašnjim pridruživanjem Europskoj Uniji, Hrvatska ponovno ulazi u žarište. Otvaranje hrvatskoga štanda, kao i rasprava o Hrvatskoj pred vratima Europske Unije, istaknuti su čak u središnjem sajamskom pregledu programa za novinare. Ministarstvo kulture očito je zaigralo na najsigurniju kartu, pa je organizaciju programa ponovno povjerilo najuspješnijoj promotorici hrvatske književnosti u Njemačkoj Alidi Bremer. No najavljivani javni natječaj raspisan je tek početkom veljače, i to ne za Leipzig, nego za ostale nacionalne nastupe na inozemnim sajmovima knjiga u ovoj godini. Hoće li to konačno donijeti dugo priželjkivan zaokret u pristupu kojim bi takvi nastupi postali dio promišljene politike prema knjizi, s jasnom vizijom i ciljevima zbog kojih bi naši izdavači i pisci trebali putovati na sajmove?