Hajči, Smiljček, hajči, picek moj

U Hrastovačkom nokturnu ima jedan glagol koji ćete uzalud tražiti u rječnicima hrvatskoga jezika. Glagola hajčiti nema u njima ni od korova

U jednom nedavnom razgovoru bio je, usput, spomenut i A. G. Matoš. U kontekstu sve slabijega poznavanja domaćega pjesništva, općenito svih umjetnosti. Sjećam se da sam se prije više od deset godina neugodno iznenadila kad sam, sasvim slučajno, otkrila da ni studenti kroatistike ne znaju više od dvije Matoševe pjesme (napamet ni jednu). Toliko ih je valjda u nastavnom planu i programu (tu ne pomaže puno ni ako se to sada zove kurikul(um), jer mi se sve to i inače čini da je pod geslom IŠUP i IŠUPIN: jedno je iz šupljeg u prazno, a drugo je iz šupljeg u prazno i natrag). Matoš je današnjima sve manje istinski pjesnik, a sve više „ona grozna tlaka zvana hrvatski jezik – s posebno mrskim dijelom, lektirom“. Ono što se „mora“. Što ti vrijedi, dragi Gustl, nekoć rabbi tolikima, što si u svoju novelu Nekad bilo – sad se spominjalo uvrstio jednu dražesnu minijaturu – u obliku soneta, dakako – na kajkavskom i time otvorio put kajkavskoj umjetničkoj lirici, što ti vrijedi stotinjak tvojih pjesama, od toga sigurno više od desetak antologijskih, kad su ovi današnji tako nehajni, tako zabrinjavajuće nezainteresirani ne samo za tvoju poeziju (a koliki su je onomad htjeli nasljedovati!) nego i za cjelokupnu hrvatsku minulost na svim područjima?! Isto vrijedi i za „hrvatskog Andersena“, Ivanu Brlić-Mažuranić: da je danas djeca (i, općenito, mladi) proglašavaju dosadnom i nerazumljivom, da papagajski naučeno hvale njezin jezik, a ne razumiju ga niti ga se trude razumjeti – a ona je nekoć pisala upravo za takve: za djecu i mladež. Što samo znači da su negdašnja djeca baratala mnogo većim fondom riječi nego što barataju današnja, ali i to da su im stariji, uza samo čitanje priča, bili voljni i sposobni protumačiti manje poznate riječi, što su se mnogi trudili oko djece, što su se djecom bavili (i dok nije bilo dječjih vrtića ili možda baš zato).

Čitanje i/ili pripovijedanje priča djeci prije spavanja pojava je koja po svoj prilici nestaje. Oni malobrojni koji od toga još nisu odustali usadit će u tu sretnu djecu ne samo zanimljive sadržaje nego, još više, svoje vrijeme koje su joj posvetili, onaj dragi mir i opuštenost prije spavanja kojega će se, kao najveće dragocjenosti, ta djeca sjećati cijeli život. Jer će shvatiti da prema njima, u odrasloj dobi, više nitko nije niti će biti tako blagonaklon kao što su to bili ti pjevači, čitači, uspavljivači. Mame, bake, tetke – svejedno.

U Matoševoj pjesmi Hrastovački nokturno (objavljenoj 1900) ima jedan glagol koji ćete uzalud tražiti u rječnicima hrvatskoga jezika, premda ga svi (još) razumijemo. Završni stih te pjesme glasi: Hajči, Smiljček, hajči, picek moj. Glagola hajčiti (spavati) nema u hrvatskim rječnicima ni od korova. Pogledala sam kakvo je stanje u drugim jezicima. Bolje. U slovenskim rječnicima nalazim: ajati, ajčkati, što je u dječjem jeziku spavati (ima u jednoj hrvatskoj božićnoj pjesmi dražestan glagol spavkati – u pjesmi, velim, no ne i u rječnicima). Bilježe i najčešći refren dječjih uspavanki: aja-tutaja, aja-aja, što je milozvučna onomatopejska riječ primjerena uspavljivanju djeteta bliskim mu, dječjim, govorom. U češkom imaju hajati, hajinkati, što također pripada dječjem govoru. U ruskom onomatopejski glagol bajukatü znači uspavljivati, prema čestom refrenu ruskih uspavanki baj, baju-baj, bajuški-baju. U talijanskom ninna nanna znači uspavanka, nije joj teško pogoditi onomatopejsko podrijetlo; fraza fare la ninna nanna znači ljuljati, zibati, uspavljivati ljuljajući (sve u dječjem govoru, koji se i odlikuje čestom reduplikacijom – baba, tata, mama, tete, dede i sl.). Odatle smo i mi preuzeli ninati za ljuljati i nanati za spavati (još uvijek govorim o djeci). I u latinskom nalazimo eia popeia, što odgovara nabrojenim refrenima (aja-

-tutaja i sl.). I naše buji paji u toj je skupini riječi (pajiti ima i smrtno ozbiljan Šonjin rječnik za spavati, uz oznaku familijarno). Pajkiti, kao umanjeno značenje, više nema. Na internetu sam našla i jednu strahotu (među mnogima), koja bi dijete valjda prije razdramila (i riječima i ritnom) nego uspavala: Buji, paji, moje malo prase. Što li će to postati kad odraste?! No ima i gorih, npr. đubre moje malo!

A onda sam, i opet slučajno (što i opet nije slučajno), čula (u više izvedaba) pjesmu Aba Heidschi Bumbeitschi Bum Bum. Naslov je bio dovoljno intrigantan da se malo bolje upoznam i s tom pjesmom i s njezinim nastankom. Pitala sam za nju gospođu koja je rekla da joj je to pjevala baka (folksdojčerica, naziv za Njemicu rođenu u nekoj zemlji izvan Njemačke), a da je ona sada pjeva svojem unuku, no dalje od toga nisam od nje uspjela saznati. Ipak, pjesma je tako poznata (izvode je i takvi raznovrsni pjevači kakvi su npr. Placido Domingo i Esther Ofarim) da se o njoj ipak nešto može i naći. Potječe iz južne Češke, dijela koji je nekoć pripadao Austriji, i pisana je u jednom od austrijskih dijalekata. Pripada rodu uspavanki, premda je negdje postala i njemačka božićna tradicija. No kao tužna (jer pjeva o sinčiću kojega je majka napustila) ne bi se baš uklapala u radosnu ideju o Božiću. Premda fraza heidschi bumbeitschi ne znači ništa više od besmislene fraze upućene djeci prije spavanja, neki su u njoj ipak pronašli i neki „viši“ smisao, i to ni više ni manje nego kao poveznicu s turskim ratovima. Kako? Navodno je Heidschi Bumbeitschi bio predvodnik (po svoj prilici to mu je bio nadimak) turskih trupa koje su hvatale dječake od 6 do 10 godina i odvodile ih u Tursku u janjičare. Ako je tako, u tom bi se slučaju majka iz pjesmice odmah „popravila“, ne bi bila ona koja je sina napustila, nego bi bila „uzvišena žrtva“ koja tuži za otetim djetetom i upućuje mu svoj večernji pozdrav ma gdje bio. Jednako nježno kao što mu je pjevala dok ga je kao djetence uspavljivala. Naravno, u tom nježnom vremenu povezanosti majke i djeteta nije smjelo biti pukotina, sve se prikazivalo idiličnim, majka nije ni mogla ni smjela biti takva da odstupa od vrlo čvrste široko prihvaćene slike utjelovljenja roditeljske ljubavi i skrbi za dijete, što lijepo potvrđuje i dio uspavanke Otona Župančiča:

Kaj bo sinku sen prineslo?

Niti krilo, niti veslo,

niti kita rožmarina,

le popevka materina,

aja tuta, nana, nina!

(Hvala ti, Nina, na „slovenskoj“ pomoći.)

Ne znam zašto, ali djeci su se prije spavanja znale pjevati i žalosne pjesmice, čitale su im se i takve bajke iz kojih je doslovno strujio užasnuti strah od napuštanja, kakav sam osjetila pri svakom čitanju Ivice i Marice u ponašanju povodljiva oca prema djeci koje se on pošto-poto želi riješiti; zastrašivao me i rastuživao i grub odnos sina prema starici majci u Šumi Striborovoj; sin slabić, naravno, ni za što nije kriv, on je pod utjecajem svoje žene-guje, on nema ni svoje mišljenje ni svoje ja itd. Sve su to bili sadržaji koji su mogli djecu ne samo navečer, prije spavanja, nego i u pola bijelog dana spravljati u pravu stravu. Sjećam se i jedne pjesmice koja bi me redovito rasplakala:

Zaspalo je siroče ispred tuđih dvora

ručicama doziva preko sinjeg mora.

Dođi, dođi, oče moj, mrkla noć se sprema,

naše mile majčice još nam doma nema.

Sinoć su je odveli neki crni ljudi

tiho su joj pjevali da se ne probudi.

Zaspalo je siroče ispod jorgovana

njega će probuditi zora sudnjeg dana.

Oca nema u blizini, majku su, mrtvu, odnijeli neki crni ljudi, dijete je zanavijek zaspalo ispred tuđih vrata – pa kako da se dječje srce ne snuždi? Literarnih je užasa bilo još, no u djetinjoj dobi oni mi nisu bili „literatura“, doživljavala sam ih kao stvarne, bojala se za svoje mile i drage da će koga od njih, ali i mene, snaći ista sudbina. I tako s Frau Sorge drugujem od najranijih dana. Kad sam kasnije, mnogo kasnije, u nekim gotovo beznadnim situacijama i poželjela pitati: Kaj da počnem, moja draga mati?, pitanje je, kao i Matoševo, ostajalo retoričko. Nisam ga više imala komu postaviti. Pa je, kao i tolika druga, ostalo bez odgovora.

Buji paji mala Febo

Na tebe se smiješi nebo.