Gangsteri i patnici

Ovogodišnji ZagrebDox prikazao je filmove koji na se zreo, artikuliran, izvedbeno promišljen i nerijetko artistički dojmljiv način bave uznemirujućim intimnim i šire društvenim temama nerijetko miješajući rodove igranog i dokumentarnog filma

U svom devetom izdanju Međunarodni festival dokumentarnoga filma ZagrebDox ponudio je možda najbolji i kakvoćom najujednačeniji program dosad. Manifestacija održana od 24. veljače do 3. ožujka u Cineplexxu Centra Kaptol ljubiteljima ambicioznijih i(li) nekonvencionalnijih dokumentaraca predstavila je očekivano mnogo angažiranih, provokativnih i intrigantnih naslova koji se na mahom zreo, artikuliran, izvedbeno promišljen i nerijetko artistički dojmljiv način bave nelagodnim intimnim i šire društvenim temama, redovito usredotočujući se na tragične pojedinačne sudbine i obiteljske priče.

Kadar iz filma Cvetanka

Veliki pečat za najbolji film iz Međunarodne konkurencije dijelom je nezasluženo pripao neosporno uspjelu i zanimljivu, ali u jakoj konkurenciji svakako ne i najboljem naslovu Kudzu loza Amerikanca Josha Gibsona. Posrijedi je eksperimentalno-dokumentarni film s utjecajem igranog filma (na odjavnoj špici navedeno je ime žene koja tumači, čini se, izmišljenu strastvenu ljubiteljicu i poznavateljicu navodno čudesne loze iz naslova), ostvarenje čije su najveće vrline sjajna crno-bijela fotografija posvijetljena na način koji sugerira da je film snimljen početkom prošloga stoljeća te kako trajanje odmiče sve veći otklon prema eksperimentalnom, od umetanja ubrzanih segmenata do poigravanja „oštećenom“ slikom u završnici. Sugestivnom vizualnom postupku pridružen je pripadni zvučni, jer je tonska podloga sastavljena od niza arhivskih radijskih snimaka u kojima farmeri iz države Georgije na nerijetko liričan i vrlo emotivan način o kudzu-lozi govore kao o živom biću koje osjeća, pati i misli. Zbog odabrane izvedbene strategije i spomenutih utjecaja igranog i eksperimentalnog filma teško je razlučiti dokumentarno od lažnog, jer primjerice dotična fiktivna žena detaljno opisuje gotovo religijski zanos koji osjeća prema biljci koja posjeduje praktički nadnaravne osobine. Ona tako ne samo što navodno znatno poboljšava kakvoću mlijeka krava koje se njome hrane, već je i vrlo ukusna i pogodna za jelo, baš kao i za izradu kojekakvih ukrasnih predmeta, a jedan starac u offu tvrdi da se baš zahvaljujući njezinoj ljekovitosti osjeća besmrtno, kao dvadesetogodišnji mladić. Po svemu sudeći film Kudzu loza lažni je dokumentarac ironično-satiričnog usmjerenja, djelo u kojem se stvarne činjenice izvrću i prešućuju, a one izmišljene i fiktivne na humorno-eksperimentalan način predstavljaju kao istinite, što dovodi u pitanje ne samo smislenost i opravdanost dodijeljene mu nagrade nego i njegovu pripadnost rodu dokumentarnoga filma uopće.

Kadar iz filma Uljez

Dokumentarno i igrano

U Međunarodnoj konkurenciji posebna priznanja pripala su igrano-dokumentarnom psihološkom trileru Uljez Britanca Barta Laytona i psihološkoj egzistencijalnoj melodrami Elena suscenaristice i redateljice Petre Costa. Hvaljen i nagrađivan Uljez, prethodno ovjenčan i nagradom BAFTA za najbolji britanski kinoprvijenac, iznimno je zanimljivo i uistinu trilerski uzbudljivo djelo u kojem se igrano i dokumentarno isprepleću na vrlo spretan i sugestivan način. U središtu je priče zagonetni mladić koji engleski govori s izraženim francuskim naglaskom, i koji nam pripovijeda kako je na određeno vrijeme postao članom nesrećom obilježene obitelji danas sredovječne Beverly Dollarhide i njezine kćeri Carey Gibson iz grada Austina u Teksasu. Naime, 1994. iz obiteljskog doma u Austinu nestao je trinaestogodišnji Nicholas Barclay, problematičan i pomalo buntovan plavokosi dječak koji je i prije znao na nekoliko dana otići od kuće. Članovi njegove obitelji, majka Beverly, sestra Carey i majčin tada novi dečko, narkoman Jason, tvrde da su se smjesta dali u intenzivnu potragu za Nicholasom, no ništa nije urodilo plodom sve dok im se tri godine i četiri mjeseca poslije nije iz španjolskoga grada Linaresa javio predstavnik tamošnje policije s tvrdnjom da je jedne kišne noći u telefonskoj govornici na trgu pronađen mladić koji tvrdi da je njihov nestali sin i brat. Dok se Beverly, Carey i njezin tada dečko, a danas suprug Bryan prisjećaju burnih osjećaja i dvojbi s kojima su se suočili doznavši za pronalazak Nicholasa, zagonetni mladić otkriva nam kako je 1997. kao 23-godišnjak uspio ama baš svakoga, od španjolske policije, socijalne službe i sudaca koji su odlučivali o njegovoj sudbini, do Beverly, Casey i Bryana, uvjeriti da je on njihov sin, brat i šurjak. Njegova priča pritom zvuči sasvim apsurdno i neuvjerljivo te obiluje šupljinama i nelogičnostima. Neke od tih nelogičnosti postat će nešto jasnije dok se klupko čitavoga slučaja bude postupno odmotavalo, i dok redatelj Layton bude demonstrirao veliku sigurnost i spretnost u konstruiranju ritmične, sugestivne te u skladu sa svim pravilima žanra trilera dramaturški i narativno oblikovane cjeline. I na samu kraju, kad se otkrije da je navodni Nicholas zapravo varalica i kriminalac Frédéric Bourdin koji je u životu promijenio toliko lažnih identiteta da se pravoga zacijelo više i ne sjeća, te kad privatni istražitelj posumnja da je Nicholasa te 1994. ubio netko iz njegove obitelji, na mnoga pitanja odgovore ne dobivamo. No to nimalo ne umanjuje zanimljivost i intrigantnost filma, dapače.

Životne traume

Također Posebnim priznanjem u Međunarodnoj konkurenciji nagrađenu izvrsnu psihološku egzistencijalnu melodramu Elena Brazilke Petre Costa potpisnik ovih redaka smješta u sam kvalitativni vrh programa ovogodišnjega ZagrebDoxa. Riječ je o autoričinu iskrenom, neposrednom, emotivnom i katarzičnom suočavanju s istinom o preranoj smrti njezine trinaest godina starije sestre koja je 1990. kao dvadesetogodišnja darovita plesačica i kazališna glumica iz rodnoga Săo Paula otputovala u New York sa svrhom ostvarenja snova o filmskoj glumačkoj karijeri. Autorica je u djetinjstvu bila nerazdvojna od starije sestre, svoga uzora, koja je intenzivno videokamerom snimala detalje iz obiteljskog života, u središtu kojih je često bila Petra, te koja je mlađoj sestri pri odlasku ostavila kameru. Stigavši u New York, Elena je upisala studij glume, da bi tijekom drugoga semestra prve godine zbog naslućivanog niza razloga, od osjećaja iskorijenjenosti i nesnalaženja u novoj sredini, preko neuspješnih prijavljivanja na audicije do frustriranosti zbog nerealiziranja vlastitih potencijala i besperspektivnosti, počinila samoubojstvo. Dva desetljeća poslije njezinim tragom kreće odrasla i zrela Petra, koju vodi želja ne samo za razumijevanjem sestrinih duševnih stanja i uzroka koji su je nagnali na suicid, nego i za filmskim dočaravanjem njezinih uspomena i pjesnički rečeno sjena. A te su sjene iznimno poetične i sućutne, izvedbom neopisivo suptilne, vizualno i likovno dojmljive te uobličene u elegičan kaleidoskop vizualiziranih misli i osjećaja o gubitku i čežnji, o traganju u izvanjskom i unutarnjem svijetu, o nošenju s tragedijom i njezinu prevladavanju sviješću o ostavštini dobrote, plemenitosti i ljepote, kako se na preneseni način i nakon njezine smrti može živjeti s pokojnicom.

O neprijateljima Partije

U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat za najbolji film zasluženo je pripao sjajnom biografskom dokumentarcu Cvetanka bugarskog autora Youliana Tabakova. Posrijedi je opet vrlo poetična, intimistička, neposredna, vizualno impresivna, naglašeno emotivna, osebujnim filmskim jezikom ispripovijedana i u cjelini začudno optimistična storija o životu redateljeve bake Cvetanke Goševe, hrabre žene koja se stoički suočavala sa svim tegobnim i mračnim životnim dramama, od odlaska u zatvor roditelja, koji su proglašeni neprijateljima partije, preko posljedične očeve smrti i života pod stalnom opresijom totalitarnog sustava, do muževe pogibije u prometnoj nesreći. Unatoč svemu, Cvetanka je do posljednjega trena ostala duhovita i autoironična osoba neslomljiva duha.

U programu festivala prikazan je i velik broj uspjelih hrvatskih filmova, među njima i Nagradom publike ovjenčan Gangster te voli Nebojše Slijepčevića te posebnim priznanjima nagrađeni Kak´ je doma? Kaje Šišmanović i Presuda Đure Gavrana, no o njima će više riječi biti u vrijeme Dana hrvatskog filma.