Boito i Wagner za popravni

Pod vodstvom Tončija Bilića veliki su pothvat za Majstorski ciklus, vjerojatno najvažniji u sezoni, najavili i pokušali pripremiti ansambli HRT-a, odnosno Zbor i Simfonijski orkestar s mnogim uzalud utrošenim vokalnim solistima, ako se ne broje zacijelo jadni honorari. Samo nabrajanje podugačak je popis: Ivica Čikeš kao Mefistofele, Martin Muehle s poznavanjem stilova u dvostrukoj ulozi, teško zamjenjiva savjesnost Luciana Batinića, Božo Župić kao novo otkriće, Ozren Bilušić i Stjepan Franetović kao stara pouzdana otkrića, Miroslav Živković te preostale žene – Adela Golac Rilović i Martina Gojčeta Silić uz kratke priloge sposobne osmorice članova Zbora HRT-a. Na kraju je ostalo pitanje koliko je Bilićeva ambiciozna zamisao istinski uspjela u očito kratku i prekratku razdoblju za pripremu. Jer riječ je bila o velikoj obljetnici: obilježavanju dvjestogodišnjice rođenja Richarda Wagnera i 145. obljetnici praizvedbe njegovih Majstora pjevača pa je koncertni zadatak bio i Završni prizor opere.

Maestro Tonči Bilić s izvođačima

/ Snimio Dario Njavro

Inteligentno sročena programska poveznica u kasnoromatičkom europskom opernom stvaralaštvu bio je prvi dio večeri, koji je pripao Prologu i Epilogu opere Mefistofele prema Goetheovu djelu Wagnerova talijanskog suvremenika i sjajnog libretista Arriga Boita, početak i kraj iz opere koja je praizvedena u milanskoj Scali koji mjesec prije od Wagnerovih Majstora pjevača. Može li se ponovno upitati da li je Europa nova ili tek birokratski najnovija za finu i više nego finu naknadu zastupnika u parlamentu ma kako pretučeni engleski (pretpostavljeni esperanto) govorili? Ivica Čikeš ovaj je put nastupio prekomjerno silovito valjda nastojeći predočiti karakter Mefistofelea uz neko pjevačko nadmetanje s Faustom gosta Martina Muehlea. Osim gotovo istovremena nastanka Wagnerovih Majstora pjevača i Arrigova Mefistofelea, malo što u zamisli povezuje ta dva djela osim čujnog utjecaja Wagnerove zamašne glazbeničke misli na pametnog i prijemčivoga Boita, koji je svoj slog zaodjenuo u navodno lakše talijansko ruho.

S druge strane, Završni prizor u današnje vrijeme medijske Blitz-okupacije iz dugočasnih Wagnerovnih Majstora pjevača pruža malo prilike za iskazivanje mnogobrojnih solističkih istupa u kojima su kao majstori pjevači sudjelovali i članovi Zbora, dok je najveći zadatak kao Hansu Sachsu pripao meko zaobljenu, reklo bi se na talijanski način, i promišljenu tumačenju Luciana Batinića. Ponešto herojskog, ponegdje i uzaludna, naboja dodao je Martin Muehle kao Walter von Stolzing, a najveći ženski prilog pripao je Evi Adele Golac Rilović. Zbor HRT-a nadopunjen članovima Zbora HNK, koji je pripremila Nina Cossetto, u oba je dijela večeri imao velike zadatke, koje je bez prevelike vike predano obavio. Profesionalci priučeni na Wagnera bili su svi na mjestu, ali unatoč očiglednom trudu bilo je jasno da cijeli prizori još nisu, kako se to obično kaže – sjeli. Pažnja brojnih izvođača bila je usmjerena na točno čitanje, dok je izostala plastičnost izvedbe i dramaturška uvjerljivost, koju je teško postići bez scenskoga prikaza, izvođača koji su se gubili u bespućima ravnomjernih dinamika. Bilo je dobro na razini prvih čitanja, ali ne i dovoljno dobro za ambiciozni pothvat koji se nije pretvorio u pretpostavljeni događaj kojem se moglo radovati. Uza sav trud zastalo se na pola puta. Majstori pjevači, a i Mefistofele, zaslužili su popravak. Pouka je standardna: ne očekivati previše premda su najavljeni izvođači to očekivanje zaslužili. Dovršenije ostvarenje ostaje za neki drugi put.