Život između stvarnosti i teatra

Redatelj Ferenčina učinio je najbolje što je dobar redatelj mogao učiniti, sve je ostavio kako je napisano i tako ne samo sačuvao pisca nego i pokazao da bi svaka suvišna intervencija bila rušenje ideje komada koji je napisan da bi metaforu o jednom vremenu učinio koliko životnom toliko i fantastičnom

Je li život kazalište ili je kazalište život, ideja je kojom se bavi komedija Kokoš ruskoga dramatičara Nikolaja Vladimiroviča Koljade, koja je u režiji Dražena Ferenčine i uz izvrstan prijem publike premijerno izvedena 18. veljače u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar.

Koljada je Kokoš napisao 1989, u vrijeme sovjetske perestrojke, kada počinju veliki društveni procesi u okviru kojih dolazi do promjena unutar komunističkoga modela života u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Ruši se ili postaje predmet propitivanja sve što je dotad bilo kanon, pa tako dolazi i do lomova unutar kulturnih institucija poput kazališta u provincijskom malograđanskom mjestu, gdje se godinama ništa ne događa, ali se zna što se radi, tko je glavna glumica, tko glavni redatelj, kakav će biti repertoar. Živi se bez iznenađenja, koje je ipak u svakom trenutku moguće.

Vrlo uspjela glumačka predstava / Snimio Željko Karavida

Komedija je strukturirana kao predstava u predstavi u kojoj pisac varira stvarnost i fikciju, balansira po rubu s kojega u svakom trenutku može završiti u provaliji neuvjerljivosti, što se dakako ne dogodi jer je persiflaža najbolji način da je izbjegne. Tomu pridonose i nevidljivi gledatelji, nevidljivi stanari susjednoga stana, koji reagiraju kad god zaprijeti opasnost da stvarnost postane drama. Riječ je o komediji u kojoj se smiješno pretočilo u životnu zbilju koja se svakog trenutka naslućuje i nudi kao drama koja lako postaje komedija.

Dražen Ferenčina

Nikolaj Koljada

Četvero glumaca i jedan redatelj u ruskoj provinciji zahvaćenoj perestrojkom svoje banalne živote prepletene ljubavnim zavrzlamama pretvaraju u jeftine igrokaze, nalik vodviljima, koje često igraju na sceni svojega malog kazališta koje im je više od kazališta jer im je smisao života i način preživljavanja. U prepletanju životnoga i teatarskoga oni govore rečenice za koje nisu sigurni jesu li njihove ili su rečenice njihovih uloga. O čemu god govorili, malotko bi povjerovao da se imalo razlikuju njihovi stvarni i kazališni životi.

Ukratko, među takve „umjetnike“ došla je mlada glumica Nonna i sve zakomplicirala; u nju se zaljubljuju glavni računovođa kazališta Vasja i glavni redatelj Fjodor, čije su žene također glumice, samo već u godinama i s viškom kila. Sve međutim pokvari Vasja jer vlastitoj ženi, najboljoj glumici Alli, prizna da se zaljubio u Nonnu. Čuvši to Alla, koja s Vasjom ima i „dvije djevojčice, dvije mrvice, dvije kapljičice krvi“, u pet sati ujutro upada u stan mlade glumice i već s vrata govori joj da je kokoš te da odmah ustane jer mora napustiti teatar i otputovati. Na to se Nonna okrene na drugu stranu i nastavi spavati. Alla povuče pokrivač i ima što vidjeti: ispod leži glavni redatelj Fjodor, koji je s mladom glumicom u vezi nekoliko dana i najavljuje svadbu. U sve to uplete se i bivša žena glavnoga redatelja Dijana. Shvativši situaciju u kojoj se nalazi, Nonna izjuri van prijeteći da će se utopiti u rijeci, a za njom pojure i ostali. Ali Nonna se ne utopi, nego ispliva na drugoj obali.

Tada svatko od aktera počne shvaćati da život nije idila, da se dotadašnji način života mora promijeniti ako se želi živjeti. Redatelj shvati da je nemoralan, da je licemjer. U jednom trenutku kaže: „Kad bih kojim slučajem odjednom ugledao na pozornici sve što nam se danas dogodilo, propao bih u zemlju od srama, pljuvao bih prema glumcima, kidao bih zastor u krpe…“ Da bi časno okončao život, odluči se objesiti. Ali objesiti se želi i Vasja, kada Nonna odbije otputovati s njim… Natežu se tko će prvi, a onda se obojica objese o klin, koji popusti pod njihovom težinom.

Nonni je dosta te farse i kolegicama kaže da su one „kokoši kuhane, da su vješalice, da stalno glume djevojčice i da zato muževi žele pobjeći od njih“. Nakon toga otputuje, a ostali ostanu i dalje živjeti svoj konformizam, svoju učmalost i lijenost, svoje besperspektivno trajanje. Život je kao dječja košuljica, kratak i usran, kako to kaže Fjodor. Njima je i dalje sve što im se događa „samo pokus pravoga života“.

Osrednji komediograf tu bi završio komediju, no dobar pisac, kakav je Koljada, u tom trenutku ruši sustanarski zid, iza kojega se pojave sustanari, zapravo publika, koja oduševljeno plješće glumcima za odlično odigran igrokaz. Tako se još jednom umnožavaju život i kazališna iluzija.

Redatelj Ferenčina učinio je najbolje što je dobar redatelj mogao učiniti, sve je ostavio kako je napisano i tako ne samo sačuvao pisca nego i pokazao da bi svaka suvišna intervencija bila rušenje ideje komada koji je napisan da bi metaforu o jednom vremenu učinio koliko životnom toliko i fantastičnom. Koljada je to tako vješto uobličio, a Ferenčina redateljski proveo, da bi svako drukčije redateljsko pojašnjavanje komediju osiromašilo.

Riječ je o vrlo uspjeloj glumačkoj predstavi u kojoj su svi glumci ponudili uvjerljive glumačke uloge, bogate u izrazu i karakterizaciji. Jasna Ančić (Alla) u svakom trenutku nudila je lik koji je svojom grotesknošću komediji davao smiješnost, a svojom dramskom nijansom opet otvarao prostore drame. Ivica Jončić (Fjodor) bio je uvjerljiv u svojoj svijesti o uzaludno potrošenu životu. Žana Bambur (Nonna) nudila je jedan novi život u učmaloj provinciji, Mirko Šatalić (Vasja) kreirao je lik slabića kojega ljubav ohrabri, Tamara Šoletić (Dijana) bila je žena koja se stalno traži. Uspjehu su itekako pridonijeli izvrsna scenografija Darka Petkovića, kreativni kostimi Marije Šarić Ban i izbor glazbe Nebojše Lakića.