Zašto građani ne vjeruju medijima?

Danas su u Hrvatskoj glasni mediji u kojima rade urednici koji se prema većini informacija odnose kao prema robi, što su mnogo puta i sami posvjedočili. A kada informacija postane roba, ona više nije javno dobro. Budući da košta, više si je ne mogu svi priuštiti. Tako su umijeće pakiranja i estetika ponuđeni u zamjenu za vjerodostojnost, nekad temeljni kriterij novinarstva

Prije šest godina, na konferenciji Kriza profesije, zajedno s nekoliko kolega govorio sam kako se novinarstvo suočava s najvećom krizom identiteta te kako profesiju čekaju teški dani. Tada su neki predstavnici vlasnika medija rekli da širim paniku. Iz današnje perspektive bilo je to neko drugo vrijeme; novine su imale pristojne naklade (i male remitende), pokretali su se novi projekti, bilo je manje nezaposlenih, plaće su bile veće, a stranice pune oglasa. Glavni su urednici bez problema postajali i dečki u tridesetima. Silovito se tiskalo. No otkrivajući afere novinari su nažalost postajali i žrtve verbalnih i fizičkih napada. Te je godine bilo lakše pregovarati s političarima i zamoliti ih da uoči parlamentarnih izbora smanje PDV na novine s 22% na 10%, kako bi navodno potaknuli zapošljavanje. Promijenila se jedino cijena novina, sa šest na sedam kuna. Iako su ostvarili dodatni profit, većina medija nije uspjela zaposliti veći broj ljudi te su nastavili ulagati u tzv. niše (specijalizirana izdanja). Malo je tko mogao prognozirati da će u idućih šest godina nastati ili nestati izdanja poput Metro Expressa, Vjesnika, Nacionala, Arene, Mile, SportPlusa, Foruma i mnogih drugih. Dok su tiskare počele smanjivati broj zaposlenih, internet je doživio pravi procvat. Tehnologija je najviše osnažila mlade, koji su većim dijelom napustili tradicionalne medije i okrenuli se prema mrežama, iako su one s vremenom zagađene anonimnim komentatorima koji se nemaju snage predstaviti da bi zadobili vjerodostojnost.

Što reći na mišljenje 78% građana da treba zabraniti medij koji objavi neistinite informacije?

Novi koncepti

Već 2009. (zahvaljujući opsežnom istraživanju Povjerenje u medije) mogli smo pouzdano reći da sve više građana prepoznaje internet i radio kao medije od povjerenja. U međuvremenu smo izgubili brojne vrsne novinare, redaktore i lektore, pa su i građani sve češće počeli zapažati pogreške u medijima. Ubrzo su i građani poželjeli biti i novinari, iako nisu imali stručno obrazovanje za taj odgovoran javni posao. Otprilike istodobno redakcije uvode koncept tzv. totalnih novina, kojemu je svrha približiti odjele promocije s novinarima i urednicima. Oglašivači su objeručke prihvatili nove platforme, a novine su sve teže mogle živjeti od publike pa su se integrirale. Zahvaljujući atraktivnim prijelomima i inovativnim pristupima uređenja i dizajna medija, s vremenom je postalo teško razlikovati dobar od lošega sadržaja, vjerodostojan od nevjerodostojna. Strukovne organizacije nisu bile dovoljno snažne da potaknu promjene. A država se formalno ni tada nije odveć upletala u rad medija i nije dosljedno provodila medijske zakone. Najbolji je primjer slaba zaštita dječjih prava u medijima. Znam da su zbog toga brojni roditelji teško mogli dobiti bilo kakvu zadovoljštinu za novinarske profesionalne propuste, pa su i mnoge obitelji proživljavale osobne kalvarije.

Vjesnik je jedno od mnogih izdanja koja su nestala u proteklih pet godina

Posljednjih godina mnogi su priželjkivali da država uzme stvar u svoje ruke i definira pravila igre u medijima. Ali iz mjerodavnih ministarstava dolazile su drukčije poruke. Dužnosnici su govorili kako bi se svaka nova promjena (a možda su mislili i na primjenu) zakona mogla tumačiti kao pritisak na medije, pa čak i kada je riječ o financiranju sadržaja javnih medija. Ali svejedno su ti isti dužnosnici nastojali ispuniti kriterije koje od nas traže oni kojima sve brže i bliže pristupamo, pa smo postali poznati po tome da često mijenjamo zakone. U osamnaest godina Zakon o HRT-u mijenjan je osam puta. Temeljni sektorski Zakon o medijima pisan je tri puta. A još nas je Marie Ebner-Eschenbach učila da bismo bolje živjeli kada ne bismo toliko energije ulagali u izmišljanje novih propisa i zakona, nego se više zauzimali za poštivanje postojećih. Očito je bilo lakše promijeniti zakon nego ga provoditi. Zapravo ih i dalje u ozbiljnom dijelu ne provodimo, ali ih opet želimo mijenjati. I ovom prigodom ponavljam pitanja koja sam nedavno postavio u jednom intervjuu. Kako je moguće da se svakodnevno krši pravo na privatnost djece? Kako je moguće da se objavljuju lažne i varljive reklame unutar novinarskih tekstova? Kako je moguće da oni koji kupuju dnevne novine ne mogu saznati i kolike su naklade tih istih dnevnih novina? Kako je moguće da ne možemo saznati tko su stvarni vlasnici medija u Hrvatskoj?

Promjena paradigme

Naši medijski zakoni nisu omogućili pravu tržišnu utakmicu na medijskom tržištu pa su se medijski nakladnici mogli sami dogovoriti oko cijena novina i zajednički ih podignuti, pustili smo da se medijska industrija kotrlja. Ne bi u tome bilo ništa sporno da usporedno s novim ciklusima nismo počeli gubiti javne medije, nacionalne i lokalne, a one koji rade kvalitetno i odgovorno nismo isticali niti nagrađivali. Ne mislim ovdje ponajprije na vlasničku određenost, već na platformu za javni dijalog. Postali su glasni neki mediji u kojima rade neki urednici koji se prema većini informacija odnose kao prema robi, kao što su mnogo puta i sami posvjedočili. A znamo što znači roba u ekonomiji. Kada informacija postane roba, ona više nije javno dobro. Budući da košta, više si je ne mogu svi priuštiti, odnosno nekima će postati nedostupna. A i lako se kvari. S vremenom su umijeće pakiranja i estetika nametnuti su kao prikladna zamjena za vjerodostojnost, nekad temeljni kriterij novinarstva.

Tko su stvarni vlasnici medija u Hrvatskoj?

Claude Jean Bertrand napisao je 2007. da se zabavno novinarstvo temelji na estetskom i moralnom mediokritetstvu, intelektualnoj praznini i izolacionizmu. Sve je lakše te trendove prepoznati i u informativnim žanrovima, u komercijaliziranim nacionalnim i lokalnim medijima. Zakoni i kodeksi kažu jedno, a u tabloidiziranim medijima kaos; manipulacije opremom, vijesti pune stajališta, nejasni kriteriji selekcije, prikriveno i prijevarno oglašavanje, plagijati i krađa agencijskih vijesti, lažni intervjui, manipulacija izvorima, jednostranost u prikazu događaja, etiketiranje, ucjene i osobni obračuni. Svega je bilo u ovih šest godina. Pozadina je, po mišljenju profesora Wolfganga Donsbacha, autora knjige Entzauberung eines Berufs, zapravo primjena nove strategije uređivanja komercijalnih medija koja se temelji na personalizaciji, dramatizaciji i emocionalizaciji. Pogledajte uostalom lice takvih medija i sigurno ćete prepoznati naličje putem jednoga od triju navedenih pristupa.

Nova uređivačka politika ne samo u tiskovinama nego i u drugim medijima s vremenom je stvorila prilagođeni sadržaj, na što se publika počela navikavati. Tek što su naučili pakirati, dogodila se recesija. Industrija je pala na koljena jer su se oglašivači počeli povlačiti. A budući da su takvi mediji bili oslonjeni na oglašivače, logična je bila posljedica da će se smanjiti i prihodi. Građani su zbog smanjenih prihoda počeli sve manje ulagati u medije. Poskupjela je distribucija, papir, resursi, tzv. troškovi hladnoga pogona, novine su povećale cijene, a građani su postali zahtjevni, pa nisu htjeli plaćati sadržaj za koji se ispostavilo da može biti i lažan. Jednostavno, ima građana koji nisu htjeli dati sedam kuna za lažni intervju s premijerom hrvatske države. Čini mi se da sve manje novca daju i za čudne tekstove o liječnicima, učiteljima, znanstvenicima, profesorima, Crkvi i drugim institucijama kojima prema podacima GFK (12/2012) građani najviše vjeruju, daleko više nego medijima. Čudna je medijska perspektiva da je najviše problema u ustanovama kojima građani najviše vjeruju…

Gubitak identiteta profesije

Wolfgang Donsbach u navedenoj knjizi opisuje kako je novinarstvo izgubilo identitet u nekoliko usporednih procesa. U želji da se ovlada masama, sekularizacija je postala sve više prisutna u medijskom sadržaju, pogotovo u komercijaliziranom. Zapazili ste i sami da pojedinim medijima više ništa nije sveto, ali će ti isti mediji o određenom religijskom događaju izvještavati senzacionalistički ekskluzivno. Medijski skandali, koji se odnose na pozadinu funkcioniranja medija, pokazali su kako je u časnoj profesiji sve manje časnih ljudi, dok su pojedinci pod pritiskom tržišta spremni na sve i svašta da bi sačuvali poziciju. Možda je najbolji primjer afere u kojoj su se našli ključni ljudi tabloida News of the World, koji je zbog korištenja nelegalnih metoda prikupljanja podataka bio prisiljen staviti ključ u bravu, a osnovano je i posebno istražno tijelo sa svrhom da se u potpunosti razotkrije pozadina rada u redakcijama i ispitaju svi navodi iz optužbi. Donsbach kao treći trend navodi razotkrivanje financiranja medija, ovisnost o interesnim skupinama i oglašivačima. Konačno, silni negativizam sada se poput bumeranga vraća industriji. Ljudi se nakon nekoga vremena jednostavno zasite onoga što su prije prihvaćali i uzdizali. Budući da je roba kvarljiva, građani manje kupuju, pogotovo ako proizvod vrijeđa njihove osjećaje.

Što očekuju građani?

U časopisu Medijske studije prije tri godine objavljeni su rezultati istraživanja Povjerenje u medije. Građani su, ocjenjujući trendove u novinarstvu, dali nekoliko zanimljivih odgovora. Čak 84,8% građana traži da novinari budu stručno osposobljeni, no osim fakultetskih programa stručna usavršavanja danas gotovo da i ne postoje, a veći dio obrazovanih novinara danas je – na burzi. Osim toga, 69,4% građana smatra da mediji forsiraju pesimistične teme. No što biste rekli na mišljenje 78% građana da treba zabraniti medij koji objavi neistinite informacije? U Hrvatskoj se mediji, jasno, ne zabranjuju. Ali im zato vjeruje samo 21% građana (GFK, 12/2012). U zemlji u kojoj nijedna prethodna vlada nije dosljedno provodila medijske zakone, gdje građani medijskom opismenjenošću nisu educirani da prepoznaju kvalitetu, a struka nije okrenula leđa prosječnosti, danas jedina snaga dolazi od nekolicine javnih institucija, neprofitnih medija i paradoksalno – sama tržišta. Ono, naime, uvažava brojeve i mišljenje potrošača. U jednoj je od analiza vjerodostojnosti medija u Velikoj Britaniji objavljenoj u knjizi Flat Earth News Nick Davies napisao: „Novinarstvo bez provjere je kao tijelo bez imunološkog sustava!“ Kada potrošač izgubi povjerenje, zbog nedostatka provjere, police ostaju pune. Uz kritički osviještene građane provjera mi se čini kao temeljni put prema dostojanstvenim i vjerodostojnim medijima, bez kojih teško mogu zamisliti razvoj našega društva.