Witold Pilecki, dobrovoljac za Auschwitz

Cilj Pileckoga bio je saznati i dojaviti svijetu što se događa u logoru, dostavljati vijesti izvana, bodriti nemoćne, pronalaziti hranu i odjeću za najpotrebitije. Nakon rata nastavio se boriti protiv svake vrste strahovlade, ali je u konstruiranom procesu osuđen od komunista na smrt i ubijen u zatvoru

Postoje knjige koje možda u početku nisu bile zamišljene kao knjige, ali su to s pravom postale, koje su nadograđivane u ekstremnim okolnostima, pa bile uništavane i desetljećima skrivane i nijekane, dijeleći sudbinu autora, ali njihova iznimna vrijednost – jer baština su čovječanstva – nadilazi svoje vrijeme i geografsku pripadnost. Jedna od takvih je i knjiga izašla prošle godine na engleskom u nakladi Aquila Polonica The Auschwitz Volunteer, Beyond Bravery, donedavno nepoznata autora Poljaka Witolda Pileckog (1901–1948).

„Još ima u Varšavi nekoliko ljudi koji me poznaju i koji su me u 6 sati ujutro 19. rujna 1940. vidjeli kako sam se odšetao do ugla aleje Wojska i ulice Felinskiego i dobrovoljno priključio skupini privedenih koje su sprovodili pripadnici SS-a“, piše na početku knjige koja je u Poljskoj objavljena tek šezdeset godina nakon što je 39-godišnji Witold Pilecki, bivši pripadnik Poljskoga konjaništva, tog jutra kojim započinje svjedočanstvo, izašao iz stana, žedno primio bistrinu zore prvih jesenskih dana i otputio se hitro prema obližnjoj ulici, gdje je već mogao razaznati skupine ubogih ljudi, među njima i cijele obitelji, silom odvedene iz domova. Neopazice se ušuljao među okupljene, a pri popisivanju predstavio se kao Tomasz Serafiński. Tog jutra skupljeno je u Varšavi oko dvije tisuće budućih logoraša Auschwitza.

Izd. Aquila Polonica, 2012.

Za nekoliko dana putovat će s njima u zabravljenom stočnom vagonu, a umjesto imena dodijelit će mu broj 4859: „Oko deset navečer vlak se zaustavio na posljednjoj postaji i mogli smo čuti lavež pasa, viku i komande. Otvorili su vagone i zaslijepilo nas je svjetlo... Na ovom mjestu u mojoj priči dolazi do točke kada govorim zbogom svemu što sam dosad poznavao na ovom svijetu. Naši koncepti reda i zakona i onoga što smatramo normalnim, sve ideje kojima smo postali privrženi životom na Zemlji, brutalno su razvrgnuti. Svemu je došao kraj. Zaslijepljeni svjetlom, mlaćeni i požurivani od krvoločnih pasa, našli smo se u situaciji koju nitko od nas nije još doživio, pa su neki jednostavno ostali ukočeni od šoka… Dok smo išli putom, jednome od nas zapovjeđeno je da potrči prema stupu na drugoj strani ceste; pao je pod rafalima automatskog oružja. Deset je ljudi onda nasumce izdvojeno i strijeljano na mjestu kao odmazda, u ime ‘kolektivne odgovornosti’, za ‘bijeg’, koji je bio inscenirao SS. Na mrtve su zatim nahuškali pse, što je bilo popraćeno smijehom i šalama. Približili smo se ulazu u ogradi od bodljikave žice iznad kojeg je pisalo ‘Arbeit macht frei’. Tada još nismo u potpunosti shvatili puno značenje tih riječi.“

Pakao na Zemlji

U vrijeme kada se o svemu tome još uvijek malo znalo, te noći u koncentracijskom logoru Auschwitz, tom nadgrobnom kamenu ljudske civilizacije, ispod natpisa “Rad oslobađa” zakoračio je autor ove iznimno vrijedne knjige, i proveo tri godine pod suncem koje je svakodnevno izlazilo crno ili crveno, suncem uništenja, a ne života, nad mjestom koje se s pravom moglo nazvati paklom na Zemlji, u koji je tijekom pet godina postojanja logora deportirano 1.3 milijuna ljudi, a od logorske uprave ubijeno više od milijun ljudi, od kojih su većina, oko 90%, bili Židovi.

Konstanty Piekarski, koji je preživio i Ausch­witz i Buchenwald, piše: „Možda najplemenitiji čin heroizma meni poznat bila je dobrovoljna predaja satnika Witolda Pileckog Gestapou. On je nakanio unutar Auschwitza stvoriti mrežu otpora. Bio je to gotovo nemogući zadatak uzevši u obzir nevjerojatnu okrutnost njemačkih kapoa i čvrsti nadzor Gestapoa. Ali Pilecki nije bio običan čovjek. Njegova je hrabrost i odlučnost dala i njemu i drugima snagu da prevladaju ogromne prepreke – konstantne prijetnje torturom, likvidacijom ili umiranjem od gladi.“

Pilecki je bio veteran poljsko-sovjetskog rata 1919–1921. i borio se protiv njemačke invazije. Po prethodnom dogovoru sa suborcima cilj mu je sada bio saznati i dojaviti svijetu što se događa u logoru, dostavljati vijesti izvana, bodriti nemoćne, pronalaziti hranu i odjeću za najpotrebitije. Pripremati se u malim skupinama, koje se međusobno, zbog sigurnosti, nisu smjele poznavati, na vojnu pobunu i zauzimanje logora, kada za to budu stvoreni uvjeti ili kada stigne zapovijed od Domovinske vojske, poljskoga pokreta otpora. „Ujedinjena vojna organizacija“, mreža koju je Pilecki stvorio u logoru, u ožujku 1942. brojala je više od petsto članova, a sljedeće se godine udvostručila.

Bijeg iz logora

Za Badnjak 1941, kada je SS neuobičajeno ostavio spavaonice bez nadzora, nekoliko skupina otpora, različitih političkih svjetonazora, uspjeli su održati zajednički sastanak u bloku 25. i dogovoriti zajedničko djelovanje. No bili su gotovo odsječeni od vanjskoga svijeta.

Dvadesetoga lipnja 1942. Ukrajinac Eugeniusz Bendera i tri Poljaka, Kazimierz Piechowski, Stanisław Gustaw Jaster i Józef Lempart, odjeveni u uniforme SS-Totenkopfverbände, pod punom ratnom spremom i u ukradenom automobilu SS-a, Steyru 220, koji je pripadao Rudolfu Hössu, pobjegli su iz logora Auschwitz. Jaster, pripadnik mreže Witolda Pileckog, ponio je na slobodu i novi, dopunjeni izvještaj Pileckog s detaljno opisanim strahotama logora. Nijemci bjegunce nikada nisu pronašli.

„U logoru neki potonu u moralnu močvaru, no ima i onih čiji se karakteri izbruse u najčišće kristale“, zapisao je Pilecki, koji je ostao razočaran time kako su primljena svjedočanstava koje je uspio u nekoliko navrata prokrijumčariti u Varšavu, zatim i Poljskoj vladi u Londonu i Savezničkoj komandi. Mnogi nisu vjerovali da se u logoru Auschwitz-Birkenau provodi metodički organizirano istrebljenje Židova i ostalih zatočenika iz trideset zemalja. Bilo ih je koji su mislili da pretjeruje opisujući krematorije, plinske komore i navodi da dnevno biva ubijena velika masa ljudi. Londonu se nije izglednom činila opcija vojnoga zauzimanja logora uz pomoć savezničke avijacije, što je zahtijevao Pilecki. Predlagao je bombardiranje i desant Poljske padobranske brigade koja se nalazila u Londonu i aktiviranje lokalnih grupa otpora, koje su trebale napasti logor izvana.

Ni u varšavskom stožeru Armie Krajowe, Poljske domovinske vojske, nisu bili spremni slijediti njegov plan. Mislili su da s tim treba ići jedino ako bi Nijemci unutar logora krenuli u likvidaciju svih logoraša odjednom.

Početkom 1943. uhapšeni su neki njemu bliski ljudi i osjetio je da se omča oko njegova vrata steže. Mreža je već mogla funkcionirati i bez njega, a želio je i osobno predstaviti svoj plan oslobađanja logora, pa se pripremao za bijeg. Kada je upućen na noćni rad u pekaru izvan zatvorskih zidina i bodljikave žice, u vratolomnim je okolnostima uspio pobjeći iz logora.

Nakon 947 dana u logoru, na uskrsni ponedjeljak, 26. travnja 1943, našao se na slobodi zajedno s dvojicom prijatelja logoraša. Svladali su čuvara, prerezali telefonsku žicu, probili vrata i dali se u bijeg. Pri bijegu bio je ranjen metkom esesovca. Ranjen, iscrpljen i izgladnio, prešao je šezdeset kilometara do Krakova, gdje su ga sklonili prijatelji. Gestapo ga je tražio po fotografiji, ali nisu ga uspjeli uhvatiti. Uskoro se probio do Varšave, gdje se odmah uključio u borbu i organizaciju podzemnog otpora, i dalje ogorčen što nije bilo sluha za njegov plan oslobađanja Auschwitza.

Od sama početka, 1. kolovoza 1944, Pilecki sudjeluje u Varšavskom ustanku. Ispočetka kao anoniman dragovoljac pod imenom Roman Jezierski, no ubrzo su mu povjerene najzahtjevnije zadaće. Njegova se jedinica fokusirala na ključnu zgradu u Jeruzalemskoj aveniji. Gotovo svaki dan Pilecki je osvajao, gubio i potom opet osvajao zgradu. Nijemci bi ih iznova uspjeli odbaciti, no oni bi opet lucidnom taktikom potisnuli njemačke vojnike iz zgrade, nanoseći velike gubitke i njemačkim oklopnjacima iznenadnim napadima iz podzemnih skloništa. Sve dok nije popuštao pritisak na toj vitalnoj prometnoj točci, Njemačka se komanda osjećala nesigurno.

Nakon poraza Varšavskog ustanka našao se u zarobljeništvu u Murnauu, u Njemačkoj, gdje ostaje do 28. travnja 1945, kada ratne zarobljenike oslobađaju Amerikanci. Završni, treći i najcjelovitiji rukopis svog dnevnika, izvještaja iz Auschwitza, poznata i kao Witoldov izvještaj, izvještaj W, koji lucidno pokriva sve aspekte života u logoru napisao je u Italiji, gdje se pridružio II. poljskom korpusu u sklopu Savezničkih snaga pod vodstvom generala Władysława Andersa, koji mu je ponudio mjesto u obavještajnom sektoru. Po tome je iznimno zanimljivu rukopisu, čiji se izvornik čuva u Londonu, i sastavljena ova knjiga.

„Blistavi primjer junaštva koje nadmašuje religiju, rasu i vrijeme, neizbježna literatura za svakoga zainteresirana za holokaust“, rekao je o knjizi The Auschwitz Volunteer, Beyond Bravery, glavni rabin Poljske Michael Schudrich: „Pilecki je bio primjer neobjašnjive dobrote u vrijeme neobjašnjivog zla. Sve je više svijesti o Poljacima koji su pomagali Židovima za vrijeme holokausta. Moramo štovati ovakve primjere i pratiti ih danas u dijelovima svijeta gdje i dalje ima užasa.“

Smrt u komunističkoj Poljskoj

Witold Pilecki se kao otac dvoje djece i katolički vjernik želio iz Italije vratiti obitelji u Poljsku, što je i učinio u prosincu 1945, no ostao je dosljedan u otporu protiv svake vrste strahovlade. Po Jaceku Pawlowiczu, povjesničaru iz Poljskog instituta nacionalnog sjećanja, Pilecki je 1946. s nekoliko prijatelja iz pokreta otpora i bivših logoraša prikupio dokumente o krivotvorenom narodnom referendumu kojim se trebalo legitimizirati novo komunističko vodstvo u zemlji i uvesti totalitarna vlast, a htio je i komandi II. poljskog korpusa, koji je još bio u Italiji, javiti za tajni bilateralni trgovinski dogovor između Poljske i Rusije koji je pozivao Crvenu armiju da ostane stacionirana na teritoriju Poljske.

Osmoga svibnja 1947. Witold Pilecki je uhapšen. U konstruiranom procesu osuđen je na smrt i 25. svibnja 1948. ubijen je u zatvoru. Bilo mu je 47 godina. Mjesto gdje se nalazi njegov grob ni danas nije poznato, iako se upravo provode ekshumacije u Varšavi na mjestima gdje je komunistička tajna policija zakapala svoje žrtve. Većina njegovih svjedočanstava donedavno je ostala neiskorištena, a pojedini pisani dokumenti spaljeni.

Godine 1995. Witold Pilecki, jedini poznati dobrovoljac za Auschwitz, posthumno je odlikovan odličjem Polonia restituta, a 2006. prima i najviše poljsko odličje, Red bijelog orla, i u potpunosti je oslobođen „svih zločina“, za koje je osuđen na smrt. U posljednje vrijeme neke škole i ulice počele su nositi njegovo ime, a ljudi iznova upoznavati čovjeka koji je pola stoljeća bio potpuno izbrisan iz povijesti Poljske, zajedno s mnogim antinacističkim borcima koji nisu htjeli prihvatiti Staljinovo orkestriranje Poljskom i komunističku strahovladu.

Bio je proglašen za izdajicu, zapadnoga špijuna, mjesecima ispitivan i okrutno mučen u zloglasnom zatvoru Mokotów. Iščupali su mu sve nokte i polomili kosti. I bez strijeljanja od posljedica mučenja uskoro bi umro, jer kako je rekao svojoj ženi pri zadnjem posjetu: „Nema u meni više snage za život.“ No nije se predao, njegova obrana bila je i ostala da je samo postupao po svojoj dužnosti, slično kako je i rekao prijateljici Eleonori Ostrowskoj, kada se s njom pozdravio prije nego što se 1940. dobrovoljno prijavio u Auschwitz: „Izvijesti da sam ispunio dužnost.“