Vijenac 495

Komentar, Naslovnica

Uz hrvatski prijevod knjige Urlicha Schillera Njemačka i „njezini“ Hrvati

Tragovima obožavatelja Schillerova pamfleta

Gojko Borić

Prebirući po njemačkim recenzijama Schillerova pamfleta uvjerio sam se da su neke objektivnije od Šnajderove. On se u svemu, naime, slaže sa svojim njemačkim kameradom, pa njegov članak Danke, Deutschland! izgleda kao puko prepisivanje teksta njemačkoga novinara. Narodski bi se reklo: našla krpa zakrpu


Kad sam prije dvije godine listao časopis njemačkog Društva za jugoistočnu Europu Südosteuropa Mitteilungen naišao sam na recenziju pamfleta Urlicha Schillera (1926–2012) Deutschland und „seine“ Kroaten iz pera posljednjeg njemačkog ambasadora u Beogradu Hansjörga Eiffa, inače do kraja zagovornika očuvanja Jugoslavije, u kojoj je pisalo da se priprema hrvatski prijevod te knjige. To me začudilo jer se njezin sadržaj nije nimalo razlikovao od proizvoda srbijanskih tvornica laži ili upokojenoga Feral Tribunea, pa sam mislio da ne bi bio zanimljiv hrvatskome čitateljstvu. Ali prijevod je tu u izdanju naklade Razlog, pa tko voli nek izvoli. Ono što me je potaklo na pisanje ovoga članka je upravo homoerotski osvrt književnika Slobodana Šnajdera na Schillerov propagandistički uradak u riječkom Novom listu (10. veljače) koji je toliko jednostran da se poklapa u svemu s njemačkim autorom i njegovim neznalačkim recenzentima, uz neke iznimke.


slika

Urlich Schiller (u sredini) na predstavljanju svoga tendencioznog uratka


O Schillerovoj knjizi pisao sam u obliku recenzija i intervjua u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom slovu, Cro-Expressu i Vijencu, dakle sasvim dovoljno, no ipak ću ponoviti neke tvrdnje Schillerove pisanije kako bismo ih mogli što uočljivije usporediti s njemačkim recenzijama koje su uglavnom došle iz tabora Schillerovih ideoloških istomišljenika od kojih većina ne zna mnogo o hrvatskim i južnoslavenskim prilikama. Sedmorica hrvatskih povjesničara i publicista objavili su kao odgovor na Schillerov pamflet knjigu Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična, Berlin, 2011), u kojoj autori znanstvenim metodama temeljito obesnažuju sve Schillerove tvrdnje, a to su dr. Mario Grčević, prof. dr. Aleksandar Jakir, prof. dr. Ivan Pederin, mr. Branko Salaj, dr. Tomislav Vujeva, dr. Tvrtko P. Sojčić i moja malenkost. Knjigu sam osobno uredio. T. Vujeva je u portalu Večernjeg lista (10.8.2010) kritički osvijetlio nepravedne Schillerove optužbe protiv Katoličke Crkve u Hrvata; taj je članak preveden na njemački u spomenutoj hrvatskoj knjizi. Nakon zakašnjela prijevoda Schillerova pamfleta došlo je vrijeme da se tom otrovu suprotstavi penicilin znanstvene istine objavljene u knjizi Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična“. Na redu su hrvatski nakladnici .

Što je Schiller zapravo uvalio Hrvatima

Napravit ću popis samo nekih izrazitih Schillerovih tvrdnji po redoslijedu u njegovoj knjizi. 1. Hrvati su bili gubitnici u Prvom svjetskom ratu i moraju Srbijancima biti zahvalni zato što su ih oslobodili. 2. Ubojstvo Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini nije tako tragično, jer je kralj Aleksandar Karađorđević morao proglasiti diktaturu da bi konsolidirao državu. 3. Otac domovine Ante Starčević bio je ideolog Ustaškoga pokreta, a Katolička Crkva u Hrvata i posebice Franjevački red, u prvom redu onaj u BiH, bili su rasadnici krvavog hrvatskog nacionalizma i šovinizma. 4. Nezavisna Država Hrvatska bila je ideološki i politički prethodnica Republike Hrvatske, a njezin predsjednik Franjo Tuđman samo je nastavio Pavelićevo djelo. 5. U Hrvatskoj su prije počeli progoni Židova nego u Njemačkoj, jer je nacistička konferencija o „konačnom rješenju židovskog pitanja“ na berlinskom jezeru Wannsee održana tek sredinom 1942. 6. Po mišljenju hrvatskih nacionalista muslimani su samo „krivo kršteni“ Hrvati, što se može reći i za Srbe, pa su ustaški zločini služili i suvremenim Hrvatima kao uzor za teror nad njima. 7. Stepinac nije rekao ni riječ žaljenja glede proganjanja Srba i Židova. 8. Tvrdnje o velikim hrvatskom žrtvama od Bleiburga i dalje pretjerane su, a Bleiburga ne bi bilo da nije bilo NDH (te se žrtve ne mogu mjeriti s onima u Jasenovcu i ostalim hrvatskim konclogorima). 9. Ustaše su bili veći zločinci nego njihovi njemački i talijanski uzori. 10. Titovo gušenje Hrvatskoga proljeća naišlo je na odobravanje ne samo u svim ostalim jugoslavenskim republikama nego i u Hrvatskoj. 11. Njemačka obavještajna služba Bundesnachrichtendienst pod vodstvom Klausa Kinkela surađivala je s hrvatskom UDBA-om, posebice s Ivanom Krajačićem Stevom, na podrivanju SFRJ. 12. Hrvatski emigranti u Njemačkoj terorizirali su jugoslavenske službenike i naveliko štetili dobrim njemačko-jugoslavenskim odnosima (o 36 od UDBA-e ubijenih Hrvata naspram trojice pogubljenih Jugoslavena ni riječi). 13. Priznanje Republike Hrvatske došlo je prerano jer još je bilo prostora za jugoslavensko dogovaranje. 14. Njemačka vlada je znala da je Tuđman fašist, ali je držala da je JNA opasnija pa ga je podupirala. 15. Da Tuđman nije radio s Miloševićem na podjeli Bosne, Hrvatska bi dobila neovisnost bez rata, što je Tuđman sam rekao kako „rata ne bi bilo da ga nismo htjeli“; (rekao je nešto drugo „...da smo se predali“.) 16. Tuđman je oduzeo Srbima u RH autonomiju onako kako je to učinio Milošević na Kosovu i u Vojvodini. 17. Glavni cilj Tuđmanove politike spram domaćih Srba bio je njihovo potpuno protjerivanje iz Hrvatske, što se odnosilo i na dio Muslimana u BiH. 18. Franjevci su „organizirali“ Međugorje kako bi prikrili ustaške zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. 19. Tuđman je htio stvoriti „Veliku Hrvatsku“ u granicama Banovine Hrvatske koje su sezale do Drine. 20. U njemačkim medijima uglavnom se pisalo da su Srbi najveći krivci za postjugoslavenski rat, ali ne bitno manju krivnju snose i Hrvati. 21. Tribunal u Haagu i Carla del Ponte potpuno s pravom optužuju Hrvatsku i Tuđmana. 22. Srpskohrvatski bio je zajednički standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, ali srpski su autori bili izbacivani iz hrvatskih knjiga i prije Hrvatskoga proljeća. 23. Memorandum SANU nije bio fitilj za srbijanske ratove za vrijeme Miloševića. 24. Krleža je održao svoj glasoviti govor protiv socrealizma u Zagrebu (nije nego u Ljubljani), a Ivana Gorana Kovačića Schiller je preimenovao u Kovačevića.


slika

Slobodan Šnajder – krojač hrvatske povijesti


Glavni Schillerov inspirator

U svom prvom boravku u Jugoslaviji kao student slavistike u Sarajevu Schiller upoznaje Srbina iz istočne Hercegovine Novicu Vojinovića koji ga odmah napaja mržnjom prema Katoličkoj Crkvi i Hrvatima. Dok je u svojoj prvoj knjizi Macht ausser Kontrolle Vojinovića naveo kao udbaša, u ovoj koju predstavljamo to je prešutio, ali se obilno koristi njegovim izmišljotinama. Da bi se upoznalo Vojinovićev ideološki i politički profil dovoljno je pročitati njegov sastavak Zločini komunista nad srpskim narodom u 20. vijeku koji je objavljen na stranicama Međunarodnog odbora za istinu o Karadžiću (www.Karadzic.com). Prema Vojinoviću korijeni Kominterne potječu u Vatikanu, a svrha je bila uništiti pravoslavne narode. Glavni krivci za pobjedu komunista u Rusiji bili su Židov Lenjin i ostali židovski organizatori borbe protiv cara i pravoslavlja. Srbe su u 20. stoljeću ubijali pape, fašisti, komunisti i zapadni demokrati. Antisrpska politika Vatikana podudarala se s politikom jugoslavenskih komunista. Da bi rušili „velikosrpstvo“ komunisti su surađivali i s genocidnim organizacijama kao s ustašama u Hrvatskoj i balistima na Kosovu. Nakon što je Aleksandar Karađorđević raspustio Skupštinu, hrvatski su fašisti osnovali na Kaptolu terorističku organizaciju Ustaše, a u zatvorima su surađivali s komunistima. Na konferenciji održanoj u ljubljanskom Biskupskom dvoru komunisti su donijeli odluku o osnivanju zemaljskih KP u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji. Uz blagoslov Vatikana ustaše su od 1941. do 45. poubijali dva milijuna Srba, a samo u Jasenovcu više od jednog milijuna Srba, Židova i Roma, pa je Papa radi toga Stepinca nagradio kardinalskim šeširom. Komunisti su nakon rata samo u Beogradu ubili 30.000 Srba, a kao gerilaca (škripara) oko 350.000. Tito se 1943. u dva navrata dogovarao s Papom Pijom XII. o prijelazu ustaša i domobrana u partizane, njih oko 250.000. Jedan od najvećih komunističkih zločina bila je pogibija oko 180.000 srpskih mladića na srijemskoj fronti pri kraju rata. Ukupno su komunisti ubili poslije Drugog svjetskog rata oko 350.000 Srba, dok ih je tri milijuna prošlo kroz zatvore. Sve su to zapadni saveznici oprostili Hrvatima i Franji Tuđmanu nakon protjerivanja svih Srba iz Krajine „kojom prilikom je američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith na čelu ustaške kolone 8. kolovoza zabio ustašku šahovnicu na Kninsku tvrđavu“, kako doslovno piše Vojinović.


slika

Izd. Razlog, Zagreb, 2013.


Njemački recenzenti pamfleta


U intervjuu berlinskom portalu Die Berliner Literaturktritik (12.5.2010) Schiller priznaje da je „Treći Reich gurnuo Hrvatsku u fašizam“, ali dodaje kako ga je knjiga prijatelja iz studentskih dana (Novice Vojinovića o.a.) o zločinima nad Srbima u ljeto 1941. inspirirala da 15 godina nakon izbijanja „balkanskoga rata“ napiše svoj obračun s Tuđmanovom Hrvatskom i Kohl-Genscherovom vladom. Ovo zaostajanje kritizira Rüdiger Rossig u svome osvrtu na Schillerovu knjigu nazivajući je „zakašnjelom i pretencioznom“, dodavši kako je njemački novinar preuveličao ulogu hrvatske dijaspore uspoređujući je s IRA-om i PLO-om, svaljujući svu krivnju na Nijemce i njihovu tajnu službu, te rasterećujući Srbiju i SANU, (Deutsche Welle,13.2.2010). Matthias Friederich uviđa da je Vlada u Bonnu krivo postupila što se „hladno odnosila spram hrvatskog nastojanja oko neovisnosti, oslanjajući se na stabilizirajuću i integrirajuću ulogu Titove Jugoslavije.“ (Wiesbadener Kurier, 3.5.2010). Christian Schmidt-Häuer u svemu se slaže sa Schillerom i optužuje Kohla i Genschera da su priznanjem Hrvatske (Sloveniju ne spominje) protiv međunarodnih savjeta, konačno pridonijeli podjeli Jugoslavije i eskalaciji građanskoga rata, (Die Zeit, 25.3.2010) što je ne samo zamjena teza nego i zbrka u terminima. I socijaldemokratsko glasilo Vorwärts, potpuno je na strani Schillera nazvavši njegov spis „sjajno napisanom knjigom koja čitatelju predočava važan dio Europe kao povijesno iskustvo i trajan zadatak.“ Najveći njemački hrvatožder Wolf Oschlies nadmašuje u svim lažima Schillera, ali ipak drži da ne pije vodu njegov opis „franjevačkih zločina“ u NDH (Eurasisches Magazin, 3.10. 2010). Bivši dopisnik Süddeutsche Zeitunga (12.04. 2010) u Beogradu Heiko Flottau smatra da su „Kohl i Genscher bili slijepi“, te da je najveća Titova pogreška bila u tome što je prekinuo „mirnu diskusiju o nacionalnim razlikama čime je pridonio propasti Jugoslavije.“ Tito kao antijugoslaven? Zaista avanturistička tvrdnja. U emisiji RTV postaje WDR, (7.3.2010) recenzent Schillerova pamfleta Wolfgang Stenke samo ponavlja njegove tvrdnje i citira odgovarajuće rečenice bez trunka kritike. Društvo progonjenih naci-režima – Savez antifašistkinja i antifašista u Bremenu izdalo je priopćenje o Schillerovoj knjizi (11.4. 2012) u kojemu se potpuno slaže s njemačkim novinarom, te hvali predsjednika Stipu Mesića u njegovu nastojanju da se ne zaboravi prošlost omalovažavanjem ustaških zločina, ali da je to zasada „nježna biljka“. Thomas Becker nadmašuje u portalu Die Erfahrung der Realität (9.8.1995.) gotovo sve Schillerove antihrvatske tvrdnje izmišljotinama da je službena Njemačka propagandistički i konkretno vojnim sredstvima radila na razbijanju Jugoslavije i uspostavljanju Republike Hrvatske. Svima je točnim opisom prilika u Jugoslaviji i Hrvatskoj početkom 90-tih godina prošlog stoljeća odgovorio tadašnji šef njemačke diplomacije Hans-Dietrich Gescher u velikom intervjuu Frankfurter Allgemeine Zeitungu (22. 12. 2011) ustvrdivši kako je Njemačka u početku sukoba bila za održanje Jugoslavije, ali se on u jedinom susretu s Miloševićem uvjerio da taj želi Veliku Srbiju. Nisu Nijemci bili ti koji su prvi uvidjeli da Jugoslavija nema budućnosti, bila je to komisija Europske Unije pod vodstvom Francuza Badintera koja je ustvrdila da se SFRJ nalazi u raspadu, a njega je podupirala bivša britanska premijerka Margaret Thatcher. Prema Genscheru, tvrdnje da su Nijemci ubrzavali separiranje Hrvatske dolazile su iz redova njemačke ljevice koja je propagirala jugoslavenski „treći put“, ali, naglašava, njemački su socijaldemokrati ipak vrlo rano tražili priznanje Hrvatske. Genscher zaključuje: „Odluka o priznanju Slovenije i Hrvatske dogodila se isključivo nakon razvitka koji više nije bilo moguće zaokrenuti.“ Prije citirani Rüdiger Rossig priznaje u članku objavljenu u berlinskom dnevniku TAZ (26.6. 2010) kako Schilleru nije bilo prvenstveno stalo do toga da opiše ulogu ujedinjene Njemačke spram raspada Jugoslavije nego da „obesnaži jednostrano prebacivanje krivnje na Srbe“. Eto u tome je jedan od razloga pisanja pamfleta „Njemačka i njezini Hrvati“, dok je drugi optužba vlade Kohl-Genscher radi navodno prebrzoga priznanja Slovenije i Hrvatske.


slika

Izd. Hrvatski svjetski kongres, Berlin, 2011.

Čitajući osvrt književnika Slobodana Šnajdera na Schillerovu knjigu u Novom listu od 10. veljače javio sam se tim novinama sa zamolbom da objave moju repliku na nju, ali uzalud. Napisao sam taj odgovor, no prebirući po njemačkim recenzijama Schillerova pamfleta uvjerio sam se da su neke objektivnije od one Šnajderove koji se u svemu slaže sa svojim njemačkim kameradom, pa njegov članak Danke, Deutschland! izgleda kao puko prepisivanje teksta njemačkoga novinara. Narodski bi se reklo: našla krpa zakrpu. Začuđuje da Šnajder nije uočio ni neke izrazite krivotvorine svoga njemačkog uzora, pa piše kako ratnog zločinca Vjekoslava Luburića (kojemu čak piše krivo ime) nije ubila zločinačka UDBA, premda se ubojica, neki Stanić, naveliko hvalio tim svojim činom u hrvatskim medijima. Ovo šilerovanje odmah je prenio srbijanski portal Peščanik (12. veljače). Kud će suza nego na oko. Šnajder se žali da je u Hrvatskoj naređen zaborav glede pisanja o tamnim stranama hrvatskoga oslobođenja od Jugoslavije. To je potpuno izvrtanje istine, naprotiv ima više takvih (ne)djela nego onih afirmirajućih. On kao i Schiller krivotvori Tuđmanove izjave o NDH i uzrocima Domovinskoga rata, rezanjem rečenica po mjerilu svoje zlonamjernosti. Iz Šnajderova teksta vidi se da nije pročitao ni jednu stranu knjigu o uzrocima i posljedicama raspada Jugoslavije, a tih ima na stotine. Čekao je čak dvije godine da pročita Schillera, jer vjerojatno ne zna toliko njemački da bi ga mogao razumjeti u originalu, premda je nekoliko godina živio u Berlinu odakle je za beogradsku Borbu slao negativna izvješća o Hrvatskoj i Njemačkoj. Priča da je u Hrvatskoj bio ugrožen nakon uspostavljanja države i demokracije izmišljotina je, kao što je lažan njegov lik intendanta Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu (1941–43) Dušana Žanka u spretno napisanoj drami Hrvatski Faust, što ga je opanjkao kao ustaškog denuncijanta, a bilo je obratno, kako piše Snježana Banović u svojoj doktorskoj radnji (H-Alter, 13.2.) u kojoj stoji crno na bijelom kako je Žanko spašavao glumce srpske i židovske nacionalnosti, te po ocjeni komunista i partizana Vjekoslava Afrića, kasnijeg prebjega u Beograd, bio „fin i uglađen čovjek“. Žanko se spasio bijegom u Italiju, odakle je otišao u Argentinu i Venezuelu, gdje je postigao zavidnu akademsku karijeru. Mogao je, ali nije htio parničiti sa Šnajderom, jer je bio kršćanin. Slobodan Šnajder očevidno više voli lažne atrakcije i uzbudljive isprazne provokacije nego traganje za istinom.

Vijenac 495

495 - 20. veljače 2013. | Arhiva

Klikni za povratak