Teolog – klaun suvremenog svijeta?

Svaka pomisao na Josepha Ratzingera moju je generaciju katolika intelektualaca navodila na njegovu knjigu Uvod u kršćanstvo (Zagreb 1969). Tako je bilo u trenutku njegova izbora za papu Benedikta XVI, ali i na vijest o silasku s Petrove stolice, osobno najavljenu ovih dana.

Knjiga započinje Kierkegaardovom pričom. U putujućem cirkusu koji se zaustavio na periferiji sela u Danskoj pojavio se požar. Direktor odmah pošalje u selo klauna po pomoć. On pohita i počne nagovarati ljude da dođu, no kako je već bio u opremi za nastup, seljani su to protumačili kao reklamu za cirkusku predstavu. Što su klaunovi pozivi bili dramatičniji, to su bili manje uvjerljiviji. Ljudi su se smijali i pljeskali njegovu cirkuskom umijeću. U međuvremenu požar je progutao cirkus, a preko polja proširio se i na selo, koje je također izgorjelo.

Ratzingeru je priča poslužila za usporedbu klauna s teologom koji s opremom iz davnih vremena također ima velikih poteškoća u komunikaciji sa suvremenim svijetom. Kao i klaun, i teolog „ima svoju etiketu i svoje mjesto na osnovi uloge koju igra“. Neovisno o načinu nastupa „i na koji način pokušavao prikazati ozbiljnost stvari, već se unaprijed zna da je on samo – klaun“. Stoga ga se može mirno saslušati „bez velika uzbuđenja nad onim što govori“. Ta nemogućnost „da se razbiju uobičajene misaone i govorne šablone i da se stvar teologije prikaže kao zbilja ljudskog življenja“ u Ratzingera izaziva tjeskobu. Ona je tim veća što je položaj teologa teži od klaunova. Drugi, da je bio skinuo ruho i šminku, bio bi vjerojatno uvjerljiv. Teolog pak koji se obraća suvremenicima čijem životu i mišljenju „religija“ nije prirođena kao ljudima prošlih vremena nije dostatna tek „duhovna promjena kostima pa da s radošću dotrče i pomognu gasiti požar o kojem teolog tvrdi da postoji i da predstavlja zajedničku opasnost“. Njegov je problem što kao sudionik suvremenog života i mišljenja i sam osjeća „nezaštićenost svog vlastitog vjerovanja, tjeskobnu moć nevjerovanja usred vlastite želje da vjeruje“.

Ratzingerova misao: Što je prolazno i slučajno, a što bitno i trajno?

U nastavku knjige Ratzinger ulaže veliki intelektualni napor da, „dekodirajući“ stavak po stavak iz Apostolskog vjerovanja, on sam i njegov čitatelj, uz Božju milost, na kraju mogu reći: „Vjerujem. Amen.“

No što je s golemom većinom ne/vjernika koji nikada neće ni čuti za Ratzingerovu knjigu, kao ni za knjige mnogih drugih teologa aggiornamenta? Što s onima koji čuju, dobiju je u ruke, a jednostavno je nisu kadri čitati?

A upravo za takve Ratzinger će biti „zadužen“ kao Benedikt XVI! I kako s tog položaja, u kontekstu Svete, katoličke Crkve iz Apostolskog vjerovanja, reći primjerice da su „stoljeća crkvene povijesti tako puna svakojakih ljudskih promašaja da možemo razumijevati i Danteovu užasnu viziju gdje u kolima Crkve vidi babilonsku bludnicu, a čine nam se shvatljive i strašne riječi pariškog biskupa Villima iz Auvergne (XIII. st.), koji je smatrao da se svatko mora skameniti od straha kad vidi kako je crkva podivljala“ te da „više nije zaručnica, već strahovito odurna i podivljala neman“? I ne izazvati sablazan?!

Ne znamo koliko je Ratzinger u trenutku kad postaje Benedikt XVI. bio svjestan promjene svoga položaja. No sigurno nije zaboravio na pitanja koja je postavio u predgovoru hrvatskom izdanju svog Uvoda u kršćanstvo: „Gdje su mjerila za dobru reformu? Što je prolazno i slučajno, a što bitno i trajno?“ Je li nemogućnost odgovora na njih ubrzala popuštanje njegovih životnih sila i silazak s Petrove stolice? Ili je našao odgovore, ali ne i način kako da ih pretoči u život Crkve?

Oni koje je uz duh Koncila kao kršćane oblikovala i Ratzingerova knjiga sigurno se danas pitaju: ako on nije našao odgovore na ova pitanja, tko će ih uopće naći?