Solidan repertoarni komad

U logičnom repertoarnom slijedu na pozornicu zagrebačke Komedije dospio je, 13. veljače, i Diplomac (The Graduate), komad koji je 2000. napisao britanski dramatičar Terry Johnson na temelju dvaju izvornika: originalnog romana američkog autora Charlesa Webba iz 1963. te scenarija Caldera Willinghama i Bucka Henryja za film redatelja Mikea Nicholsa iz 1967. Ljubav partnera među kojima postoji velika razlika u godinama često je korišten literarni topos (gotovo locus communis) velikoga broja književnih i kazališnih djela ne samo novije ili suvremene produkcije nego i one starije. Međutim, najprije Charles Webb, a potom scenaristi i redatelj kultnoga filma Mike Nichols (nagrađen i Oscarom), arhetip su obogatili socijalnom satirom i prodornom kritikom osobito usmjerenom na konformizam i bigotnost američke srednje klase zlatnih šezdesetih godina. Zato Diplomac doista nije – kao što to u programskoj knjižici bilježi prevoditeljica i dramaturginja Zinka Kiseljak – „samo duhovita priča o seksu“, već je (znatno) više od toga.

Sanja Marin i Ivan Magud / Snimila Ines Novković

Odnos između generacija, ako želimo i međugeneracijski sukob, velika je tema cijeloga vala, cijele skupine američkih književnika i dramatičara sredine 20. stoljeća. Temelji ovisnosti, poslušnosti, nasljeđivanja vrijednosti (etički ponekad upitnih) polagano su počeli pucati: između naraštaja roditelja i djece ispriječio se jaz otežane, a ponekad i onemogućene komunikacije, koji je kulminaciju dosegnuo u pokretima buntovne, iako zbrkane, amblematske 1968. Webb i Nichols među onim su umjetnicima, autorima, koji su naslutili i nagovijestili pucanje američke idile kao sastavnice američkog sna, koji je u mnogočemu razotkriven kao licemjerna iluzija. Bez te dimenzije, „duhovita priča o seksu“ bila bi samo još jedna varijacija (i fuga) na dobro poznatu temu.

Benjamin Braddock, dvadesetjednogodišnji „diplomac“, neodređeno je osviješteni polubuntovnik protiv okoštala i dosadna svijeta svojih građanskih roditelja: u njihovu je univerzumu predodređena životna putanja svakoga pripadnika klase. Dečko će studirati, oženiti se, dobiti dvoje-troje djece, napraviti karijeru, steći imovinu, naposljetku se časno povući, uživati u unucima i mirovini dok ga ne obuzme bolest i otme smrt. Može se zamisliti da takav ekstremno determiniran svijet, u koji mu po nužnosti predstoji ulazak, ne privlači osobito mladoga Benjamina: veza sa zrelom zavodnicom gđom Robinson, iako u potpunosti plod njezine inicijative, unošenjem elementa nepredvidljivosti, i premda donekle zbunjujućeg učinka, pokušaj je pobune protiv ustaljena i petrificirana poretka stvari. Pokušaj subverzije, pa makar unutar četiri (hotelska) zida.

Takvo će stanje intimne pobune potrajati sve do susreta s vršnjakinjom Elaine, kćeri gđe Robinson, kad Benjamin spoznaje i naličje strasti svoje starije ljubavnice, i, gotovo simultano, generacijsku srodnost i razumijevanje (s Elaine) kakvo dotad nije iskusio. Tada, dakako, nakon mnogih romantično-komičnih peripetija, konačno pobjeđuje ljubav mladih. Jasno, pitanja ostaju neriješena, i ljudi ostaju isti – s njima će se mladi, kao i cjelokupnom društvenom ideologijom i strukturom, kad-tad morati bespoštedno suočiti. U tome je happy-end vrlo relativan.

Govoreći o konkretnoj predstavi, svi komplimenti u prvome redu uzorno konstruiranu komadu Terryja Johnsona: film, pa još k tome i kultni, nije lako prenijeti, ma kako se adaptacija zvala, na teatarsku pozornicu. U uvijek istom, kutijastom, scenografskom okviru Ive Knezovića, redateljica Aida Bukvić predstavu je režirala linearno, školski doslovno i, mogli bismo reći, neambiciozno: koliko scenografija igra na sigurno, toliko to čini i njezina – paradoksalno – tradicionalistička režija. No predstava uredno teče i funkcionira u svim aspektima svoga scenskog mehanizma, tek komad ponešto gubi na melodramatici forsiranjem komičkog elementa. Tradicionalistički su, u nešto drukčijem smislu, i kostimi Mirjane Zagorec: dobra evokacija mode šezdesetih godina, koja je oplemenila vizualni dojam cjeline. Uzgred, i glazba igra na sigurno: koga, u generaciji današnjih (zlatnih) pedesetogodišnjaka, neće dirnuti Simon & Garfunkel (zvuči kao revizorska kuća) i njihove Mrs. Robinson, Jesus loves you, Mrs. Robinson..., ili The Sound of Silence?

Naposljetku, glumački ansambl. Ivan Magud, potencijalno dobar mladi glumac, u ulozi Benjamina Braddocka, uglavnom neuvjerljiv. Sanja Marin, u ulozi gđe Robinson, solidna i korektna, ali lišena one divlje iskre koja bi tu značila istinsku inspiraciju. Ana Kraljević, u ulozi mlade Elaine, kćeri gđe Robinson i Benjaminove ljubavi, uz povremene proplamsaje, odveć povučena u sebe i stoga nedostatno atraktivna. Vanja Ćirić kao gđa Braddock, Benjaminova majka, vrlo dobra – pronašla je pravi omjer umjetnog i prirodnog, komičnog i melodramatskog. Davor Svedružić odličan u ulozi gospodina Robinsona, zastupnika poslovične plastike, interpretacijski usklađen s također vrlo dobrima Ivicom Zadrom (g. Braddock, Benjaminov otac, možda ponekad groteskan) i Draženom Bratulićem, koji je svakom od četiriju epizodnih likova koje je tumačio podario više-manje bizarnu karakternu skicu i tako oživio predstavu. Kao vizualno atraktivna Striptizeta u predstavi je sudjelovala i Morana Paškiević.

Diplomac Kazališta Komedija, kad konačno svedemo račune, nije senzacionalna, ali je potrebna i solidna repertoarna predstava – uz koju se publika može zabaviti, eventualno vratiti u mladost, ali nakon koje može i porazmisliti o stanovitim aktualijama i paralelizmima koje predstava diskretno, možda nepretenciozno, ali ipak otvara u svojoj društveno-satiričkoj komponenti.