Riječi tihe, mirne, samotne

U tišini ljudi šute, muče. No kao što ima raznih tišina, tako je i nastanak toga muka, koji kao postverbal susrećemo od 16. stoljeća, različit

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama.

Dobriša Cesarić,

Tiho, o tiho govori mi jesen

Kad upeče sunce, vapimo za zimom i snijegom. Kad se digne oštar sjeverac i sve zamete snijeg, vapimo za suncem i ljetom. Takvi smo mi ljudi otkako je svijeta i vijeka. Dobro opjevani vojnički jednostavnim stihom Petra Preradovića: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / Zadovoljno nikad posve nije.“

Zima je godišnje doba koje uzmiče. Nema više onih koje su „držale“ snijeg i u gradu po tri mjeseca. Možda su mi baš zato dragocjene. Kao sve pojave koje uzmiču, kao svi ljudi koji se, pomalo rezignirano, povlače u sebe. Kao svi koji već osjećaju prolaznost i na vlastitoj koži.

Cesarićevu sliku pretočenu u stih mogli smo ove zime viđati češće nego nekih prethodnih. Pa onda i „čuti“ tišinu njegovih pahulja. Vidjeti ih osvijetljene žutom svjetlošću ulične svjetiljke, gledati kako nečujno prekrivaju ciglaste krovove i sve boje u bijelo. Ili ipak u sivkastobijelo, poput šlajera uvijek tužnih krupnookih nevjesta Dragice Cvek Jordan. Ne smijem ni pomisliti na „literaturu“, još manje na glazbu, ako ne želim pokrenuti u glavi takav koloplet slika koji ne bih tako lako mogla zaustaviti.

Kiša zna bubnjati po krovovima, po prozorima, po limovima. No snijeg ne bubnja. On pada tiho, nečujno. Pridjev tih i znači: koji je bez buke, koji ne stvara buku, koji se slabo čuje, koji je prigušen, sordiniran (tal. sordo, gluh, mukao, prigušen, kao i utišano glazbalo). Ako se odnosi na osobe, onda za takve kažemo da su mirne, povučene, krotke, skromne, blage, koje se ne svađaju, koje se ne bune, koje nisu glasne ni grlate. Nerijetko se njihova osobina ističe udvostručenjem – miran i tih. Koliko god riječ tih bila stara – prasl. *tihú, stsl. tihú, češ. tichý – postanak joj ipak nije dovoljno poznat. O njemu možemo više nagađati nego što pouzdano znamo. No sve nekako vuče prema ie. *teigh-, što znači strpljiv, miran. I taj strpljiv i miran probio se iz stind. titiksâ, (s)trpljenje. Doista, strpljiva osoba uvijek se suočava s trpljenjem. Jer je i ono zapisano i u prasl. *tihú. Ako koga tješimo (prasl. *tĕsiti), ako mu nastojimo pružiti utjehu, zapravo ga nastojimo utišati, jer tješiti prvotno i znači upravo to: tišati, miriti, umiriti, umirivati, napraviti da opet sve bude tiho. Po tome se vidi da se tih svako toliko smjenjuje sa svojom oprekom bučan, glasan. A čovjek se nakon svake buke prije ili kasnije zaželi tišine. Jer tišina prvotno i jest stanje bez zvukova, glasova i šumova, ali je i stanje bez uzbuđenja, duševna ravnoteža, mir, spokoj. I ona, koliko god tiha, može imati i neku gradaciju – duboka tišina, mukla tišina, grobna tišina, mrtva tišina, što je završni akord potpunog smirenja.

Ni na moru takvo mirno tiho vrijeme bez vjetra nije pomorcima (dok su plovili bez motora, „na jedra“) bilo baš drago. Drugo je gledati more „mirno kao ulje“, bonacu, s kopna te uživati u zalascima sunca i igri sunčanih zraka na nepreglednoj vodenoj površini. Takvim prizorom lako si mogu dočarati vječnost. Ona je valjda to iskonsko zvjezdičasto svjetlucanje sunca na vodi. Tako je bilo i tako će biti do Sudnjega dana. A drugo je plutati na mjestu danima, s pokvarljivom robom i sve nezadovoljnijom i svadljivijom posadom, uzdajući se samo u nebo hoće li poslati dovoljno jak vjetar da jedrenjak opet krene. Često su takva stanja tek zatišje pred buru, zloslutna priprema na nešto oprečno i kobno što slijedi nakon toga nepodnošljivog mira. Imamo krasnu hrvatsku riječ za bonacu (tal. bonaccia), no šteta je što je Šonjin rječnik ne bilježi – a tako je lijepa: utiha. Anić je, srećom, ima, kao i dobri stari Klaić u svojem Rječniku stranih riječi u objašnjenju bonace (uz još jednu tuđicu, maina).

U tišini ljudi šute, muče (prasl. *múlk+ĕti = mlúčati, mučati, šutjeti). No kao što ima raznih tišina (ugodnih i prožimajućih, kad riječi nisu potrebne, ali i neugodnih, nastalih upravo iz nelagode, nemogućnosti i/ili izostanka svake komunikacije), tako je i nastanak toga muka, koji kao postverbal susrećemo od 16. stoljeća, različit. Zamislimo samo okrutan prizor iz Smrti Smail-age: „Mukom muče ropske sluge, mukom muče plijen svoj grabe“; oko njih ne vlada blaga, bliska tišina, jer dok oni plijen svoj grabe, Aman, aman! jedan starac pišti, a Novica, sin mu, zaman Aman, aman! suzan vrišti. Taj muk nije bio ni posljedica mučaljivosti pojedinca, još manje znak promuklosti (koju u općem metežu nitko ondje zacijelo ne bi ni primijetio). Bio je izraz očaja, želje da se čovjek smanji do nevidljivosti i da nestane. Da izdahne. Kao Durak na kraju Agovanja – Durak huknu, sve zamuknu.

Naravno, mučaljivi, šutljivi i tihi ljudi često su sami, nisu okruženi brojnim ni raznovrsnim ljudima, što još ne znači da su nužno i osamljeni. Mnogi će spremno reći da je samoća – ili je ipak bolje reći samotnost – njihov izbor. No tada bismo trebali čvrsto vjerovati da u životu doista radimo isključivo „po svojoj glavi“, a prije ili kasnije svatko se ipak suoči s tim da to baš i nije tako. Jest da tiha voda / mirna voda brege dere (odlika uporne osobe), no i ona se zna peći na tihoj vatri (biti dugo izložena nezgodama i opasnostima), pa nerijetko postane tiha / mirna kao bubica, da ne kažem i manja od bubice (povučena, neprimjetna), ako dobije po piksi (glavi). Ako je pameti, prepoznat će u zlokobnom zatišju pred buru da se nešto sprema, da se nešto iza brda valja. Obično loše. Možda još ima vremena da se skloni. Jer kad se sudare dva kontrasta, kakvi su zatišje (sve utihnulo) i bura (sve uskovitlano), i njihov sraz mora biti turbulentan. A onaj emocionalni, kad nakon prvih naznaka povlačenja u zatišje nastupi potpuna samoća i (dugotrajna) osamljenost, valjda je još i gori. Jer je mjesto radnje sama čovjekova nutrina, ono što zovemo (a ne znamo pravo gdje je) duša. No lingvistika je i dovde (ne treba biti papskiji od pape, pa „po novom“ hrvatskom govoriti i pisati dovdje!) pustila svoje pipce. Čim za manje-više istu pojavu izrone dvije vrlo slične riječi, uvijek se postavlja pitanje: znače li one isto, trebaju li nam obje i, ako ne, koja je riječ „pravilnija“ (ili jedino pravilna). Tako u Šonjinu rječniku figuriraju samo oblici osamljen, osamljenik, osamljenost, osamljenički; Anić ima raznoliko, i jedne i druge oblike – osamljen / usamljen, osamljenik / usamljenik, osamljenost / usamljenost. Slično je stanje i u Jezičnom savjetniku (no, za divno čudo, taj priručnik nema uopće osnovnu riječ, osama!). Kroz manje-više nategnuta značenja, pokušava se među te riječi uvesti neka tanka značenjska razlika, no mislim da takvo što nije potrebno. Jer ako se osamljen definira kao: 1. koji je bez društva, 2. koji osjeća osamu, samoću, a usamljen kao: 1. izdvojen od drugih, sam, 2. koji nema nikoga, koji trpi osamu, ne vidim u tome neku promjenu značenjskoga polja (takvu da treba otvarati neko novo). A osnovni razlog zašto bih bila za oblike osamljen, osamljenost i sl. jest: budući da ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika nema osnovne imenice usama, čini mi se da je bolje sve izvoditi iz osame. Plediram, naravno, samo za riječi, nikomu ne želim ni osamljenost ni samoću.

Budući da se najveći ocean na Zemlji zove Tihi ocean (Veliki ocean, 1752; Pacifik), a obuhvaća gotovo 50% cjelokupnoga svjetskog mora, red je napisati nešto i o njemu. Zašto se tako zove? Kad je portugalski istraživač F. Magellan plovio tim morem (1520/1521), nije doživio na njemu nikakvu oluju, pa je tako i zapisao u brodski dnevnik (ne naiđosmo ni na kakvu oluju). On je prvi prošao i kroz tjesnac (koji se danas po njemu zove Magellanov prolaz) između Ognjene zemlje i Južne Amerike te spaja Atlantski i Tihi ocean. Pacifik krije u sebi lat. pridjev pacificus (pax, mir + facere, činiti), a glagol pacifico znači miriti, umiriti, blažiti. Možda taj ocean i nije tako miran kako mu ime kaže, no prva mirna, tiha i sretna plovidba nadjenula mu je ime koje nosi i danas.