Raskrinkavanje hipokrizije

Više nego dobrom premijernom izvedbom Mačke na vrućem limenom krovu, kultnog američkog dramatičara sredine prošloga stoljeća Tennesseeja Williamsa, u režiji slovenskoga redatelja Same M. Streleca, 8. veljače u Kazalištu Virovitica počeli su 9. virovitički kazališni susreti.

Početak Virkasa tom suvremenom dramom, koja je aktualna ne po vremenu nastanka nego po problemima koje obrađuje, znak je da virovitičko kazalište iako u takozvanoj provinciji svojim repertoarom nimalo ne zaostaje za suvremenim temama. I da se problemi suvremenosti jednako osjećaju na rubovima Hrvatske kao i u središtu, koje se često iz nerazumljivih razloga povodi za lošim tekstovima i još lošijim trendovima. Odlučiti se za izvanredan dramski tekst, kakav je Mačka na vrućem limenom krovu, znači da to kazalište ne samo razumije vrijeme u kojem živi nego i da ima kriterije koji nedostaju mnogim našim kazalištima.

Ana Majhenić i Mladen Kovačić

Hipokrizija, gađenje, pohlepa, manipulacija, suparništvo kao motiv življenja, loši ljudski odnosi uzrokovani lošom komunikacijom, borba za nasljeđe, homoseksualnost, strah od smrti, nedostatak ljubavi a višak posesivnosti, samo su neki od problema ljudske drame koja upotpunjuje intimnu sliku današnjega čovjeka koju nam nudi i Tennessee Williams.

Uz E. O’Neilla i Arthura Millera u američkoj dramskoj književnosti Williams je anticipirao i predočio žrtve neoliberalne i profitne koncepcije svijeta; prikazao je krhkost čovjeka unutar svijeta laži, uspjeha i profita, čovjeka koji unatoč bogatstvu ne može kupiti sreću i vječnost, ne može kupiti ljudskost. Da je sve teže biti čovjek, na to nas u kazališnoj knjižici podsjeća i redatelj Strelec, koji kaže da je „teško biti čovjek sin, čovjek žena, čovjek snaha, čovjek djed, čovjek baka, čovjek brat, čovjek punica, čovjek u svim svojim ulogama“. Razlog je, misli on, u lošoj ili nikakvoj međusobnoj komunikaciji. Ali i ne samo to.

Mačka na vrućem limenom krovu drama je o žudnji za ljubavlju, jednako ženskom i muškom. Naime, Williams je među prvim dramatičarima rastvorio i obradio problem promiskuitetne ljubavi i homoseksualnosti, ali ne na vulgaran način kako to rade loši pisci i agresivni homoseksualci, nego psihološki rafinirano.

Zato njegov Brick nije samo latentni homoseksualac nego i poželjan muškarac koji u alkoholu utapa sjećanje na voljenoga umrloga prijatelja i latentnu homoseksualnost. Nasuprot njemu temperamentna, senzualna i odlučna njegova žena Maggie ne želi biti žrtva Brickove ambivalentne seksualnosti, nego ga grčevito pokušava „spasiti“; suočava ga s uzrokom alkoholizma i bračne apstinencije te se koristi svim ženskim atributima kako bi joj otuđeni muž napravio dijete. Što bi joj bilo ne samo ispunjenje majčinstva nego i nastavak suparništva sa šogoricom Mae, koja je trudna sa svojim šestim.

Kao vrstan dramatičar Williams glavnu nit drame, taj lažni malograđanski mentalitet, raskrinkava likovima koji se, kako piše dramaturginja Ana Prolić, „suočavaju sa svojim najintimnijim strahovima te vrlo jasno, ponekad i grubo, razotkrivaju jedni druge, a time i pravu sliku odnosa obitelji Pollit“.

Sve se događa u kući bogatoga plantažera pamuka Tate Pollita, na njegovu rođendanu nakon slavljenikova povratka iz bolnice, kada je stigao i bolnički nalaz koji je potvrdio da Tata umire od raka, što se od njega taji sve dok mu to u svađi ne kaže Brick, kojega jedinoga voli. Rođendan i očekivanu skoru smrt zlorabe stariji sin Gooper, kojega otac ne podnosi, i njegova osobito plodna žena Mae, kako bi Tatu Pollita privoljeli da njima, a ne Bricku, ostavi bogatstvo. To razobličavanje lažnoga života odvija se, kako bi rekao O’Neill, „u osamljenosti koju proganjaju maske vlastitoga bića“.

Sve je to prepoznao te s osjećajem za nijanse i psihološku profilaciju likova dobro osmislio i proveo redatelj i scenograf Strelec. Režiju nije prepustio tek doista izvrsno napisanu tekstu koji nudi ne samo jednu interpretaciju, nego je autentičnom interpretacijom tražio, pronašao i pokazao svu složenost same drame i likova koji je čine. S malo redateljskih i dramaturških intervencija režiju je podredio glumačkoj suigri, glumačkim interpretacijama. Osobito su se uvjerljivošću istaknuli; Antun Vrbenski kao Tata Pollit, Mladen Kovačić kao Brick i Ana Majhenić kao Maggie.

Tata Pollit u interpretaciji Vrbenskoga dojmljivo i superiorno u glasu i gesti vladao je pozornicom, svojom glumom prikazao je složen karakter oca kojemu se gadi život s vlastitom ženom, pohlepa sina Goopera i hipokrizija svijeta u kojem živi, ali i koji se boji smrti.

Brick, kako ga s osobitim nervom za reducirane gestualne i govorne nijanse glumi Mladen Kovačić, čovjek je koji se gnuša drugih i sama sebe. Njegovo opijanje i odustajanje od života strah je od suočenja kako s latentnom homoseksualnošću tako i sa ženom koja ga voli. Sve vrijeme prisutnosti na sceni uspješno je gradio lik koji se othrvao plošnosti i kreirao doista psihološki iznijansiran karakter.

Maggie u interpretaciji Ane Majhenić zamamna je ženka, ali i žena koja, boreći se za Bricka, bori se i za svoj status u obitelji i za imanje. Iako bez potpore ustrajava na borbenosti. Suvremena žena koja zna što hoće i kako do toga doći.

I ostali glumci: Blanka Bart (Mama Pollit), Vlasta Golub (Mae), Igor Golub (Gooper) i Draško Zidar (doktor Baugh) svojom kreativnošću pridonijeli su uspjehu predstave koju je prikladno kostimirala Marita Ćopo, osvijetlio Damir Gvojić, a izborom glazbe upotpunio glumac Igor Golub.