Procesija kao život

Nakon čitanja ovoga dinamičnog i napetog romana u kojem se lirski solilokviji isprepleću s opisima ratnih strahota što dovode pojedinca na rub tjelesne i duševne egzistencije nameće se pitanje: zašto postoji taj fenomen zla, traume, koji ne vode iskupljenju, već silovito guraju ljudsku osobnost u krugove gotovo danteovskoga pakla, u jezovito postojanje zla koje utjelovljeno u tzv. istočnom grijehu do dana današnjega tragično egzistira u užasu ispaštanja. Romansirana biografija slikara naivca, Mirka Viriusa, strukturirana je u dramatskim dimenzijama jednoga svijeta u kojem se razum, intelekt suprotstavlja nasilju. Vrlo precizno osmišljen lik slikara Mirka Viriusa, komponiran u svekolikim registrima ljudskoga postojanja, etički je izgrađen na opiranju zlu, na pobuni protiv bezumne okrutnosti svijeta. Ukleti paradoks zla neumoljivo se nadvio nad nadarenim i nadahnutim slikarom koji je žudio za životom ispunjenim etičkim vrednotama u kojima je ljubav prema zavičaju, domovini, obitelji bila kvintesencija bivstvovanja. Viriusovo postojano sjećanje na djetinjstvo u okrilju bliskih podravskih krajolika i razigranoga šuma Drave uglavnom je odjek senzibilne duše koja se pod vještim autorovim perom približava stanju mističkih iskustava, tjeskobnom snoviđenju: „U daljini magloviti pitomi obronci Bilogore. U njedrima mu zaigralo veselje kakvo nikad u životu još nije osjetio. Lagano je zakoračio nizbrdo, želio je barem Dravu što prije dotaknuti, možda se zbog ostatka straha u nekom zakutku podsvijesti bojao da je to što je gledao bilo predobro da bi bilo istinito,da bi sve moglo u sekundi nestati.“

Izd. UG STIH, Kalinovac, 2012.

U mukotrpni život Mirka Viriusa, koji je kao ratni zarobljenik proživio sva zla konclogora u Rusiji za vrijeme Prvoga i u počecima Drugoga svjetskog rata bio nemilosrdno likvidiran, jer se opirao fašističkim zlodjelima, autor romana nadahnuto je ugradio Mirkov ushit životom (osjećaj slobode, osjećaj ljubavi!), učinivši taj lik jedinstvenim u uvjerljivu kontrapunktu između snova i zbilje, između skučenoga, ponižavajućeg vegetiranja i oslobođenoga žuđenog postojanja što pojedinca čini osobnošću: „Noć kao svaka druga, svima pod nebeskom kapom ista, a ipak bitno drugačija doma nego u hladnoj Rusiji. Ponovno je začuo kotrljanje dunje, ovaj put osjetio je i topli dodir nježnih dlanova na svojim rukama.“

Osim lirskih pasaža u opisima ljubavi i erotskih čuvstava, autor je kreativnim potezima oslikao i lik seljačkoga pripovjedača, Mihovila Pavleka Miškine. I njegova tragična smrt slobodarskoga tribuna, što je uslijedila nakon pobune i ukinuća Hrvatske seljačke stranke, simbolično je osmišljena u likovima dvojice sanjara, pisca i slikara, koji su hrabro odbacili stegu i zlo mrskih režima, ne dopustivši samoodricanje i svoj moralni pad. Simbolika Pernjakova romana sadržana je u sintagmi naslova Sve Mirkove procesije. Vizualni doživljaj Mirkovih slika oživljen je lirskoproznim koloritom, a procesija je stvarna, ponižavajuća slika ljudi koji „bježe, skrivaju se i nose svoj sizifovski teret“ u budućnost koja ne obećava… „Zar čovječanstvo u posljednjih trideset godina nije moglo napraviti baš niti jedan korak naprijed?“, Mirkovo je tjeskobno opiranje zlu, i nije ni do danas izgubilo na aktualnosti.