Ponizni suradnik istine

Još će se dugo spekulirati o tome kakvu je poruku Papa poslao odreknućem od službe. Važno je uočiti da je on tom odlukom očitovao najviši stupanj ljudske slobode pred Bogom i ljudima, pokazavši da nije svojom službom izgubio slobodnu volju. Crkva vjeruje da se izbor pape ne događa bez Božje volje, pa se tako ni njegovo odreknuće ne odvija izvan tog odnosa

Nedvojbeno snažna gesta pape Benedikta XVI. odreknuća od papinske službe izaziva i još će izazivati brojne reakcije. Premda Papina odluka nije presedan, ipak ima iznimnu težinu pa se može govoriti o odluci povijesnoga značenja. Takva, u neku ruku, prijeti zasjeniti sve što njegov pontifikat znači za Crkvu i svijet. No teško bi bilo vjerovati u to da umnik poput Ratzingera nije uzeo u obzir i taj moment kada je odluku razmatrao i donio. To govori samo u prilog činjenici da je riječ o vrlo promišljenoj odluci, koja zaista ima iznimnu važnost za nj, Crkvu i svijet.

Benedikt XVI, briljantan teolog koji je Crkvu vodio u jeku „diktature relativizma“

Valja se podsjetiti da je Benedikt XVI. primio papinsku službu nakon zaista u svakom pogledu impozantna pontifikata Bl. Ivana Pavla II, kojega je vjernički sensus proglasio „odmah svetim“ – osjećaj koji je i sam Benedikt XVI. dijelio otvorivši proces beatifikacije samo tri mjeseca nakon njegove smrti. Prihvatio se dakle papinske službe znajući da će živjeti u sjeni velikoga prethodnika, što je i simbolično pokazao kada je dao da se na prozoru s kojega novoizabrani papa prvi put pozdravlja vjernike izvjesi tapiserija s papinskim grbom Ivana Pavla II. Nakon pape koji je osvajao srca širom svijeta, koji se znao svidjeti mnoštvu, iako mu se nikada nije dodvoravao, na prozoru vatikanske palače pojavio se čovjek koji je i stasom i glasom posve odudarao od u svakom pogledu orijaške pojave svoga prethodnika, koji ga je pak iznimno cijenio. On je znao već i zbog svoje dobi da će biti „prijelazni“ papa i da stoga mora na neki način nastaviti prethodnikov put te pripremiti budući pontifikat. Benedikt XVI. bio je toga itekako svjestan. To se moglo uočiti i po njegovoj nastupnoj propovijedi na misi ustoličenja, kada je ponovio poruku svoga prethodnika: „Ne bojte se, otvorite, štoviše širom raskrilite vrata Kristu.“ Iako je dakle kao briljantan teolog mogao naći drugu veliku misao, nije ničim želio zasjeniti svjetlost što ga je na Crkvu i svijet bacio Ivan Pavao II. nego je, naprotiv, pokazao iznimnu poniznost.

U poniznosti treba tražiti ključ razumijevanja njegova pontifikata, uključujući njegovu odluku o odreknuću od službe.

Ipak, njegov pontifikat nije bio stoga manje bremenit i manje poseban, iako mu je bio uskraćen povijesni kontekst koji je nedvojbeno pogodovao Woytiłi i omogućio mu da postane „velikim“ papom. Naprotiv, primio je križ koji je bilo barem jednako teško nositi: koloplet problema i skandala u Crkvi i suočavanje s teškim optužbama protiv svećenika, dok su iz svijeta neprestance dolazile optužbe za natražnjaštvo jer nije htio popustiti pritisku agresivnih ultraliberalnih lobija za reformama nauka i prakse Crkve prema njihovu ukusu, a samim tim i zahtjevima koji ruše osnove antropologije, što, poglavito na Zapadu, već dovodi do urušavanja društvenih odnosa i ustanova koje se zasnivaju na naravnim zakonima i načelima solidarnosti i supsidijarnosti. Riječ je o suočavanju s antropološkim prevratom epskih razmjera, pa ne začuđuju promišljanja onih koji misle da je Papa, govoreći o svojim nedostatnim snagama, mislio prije svega na taj segment otpora Crkve, odnosno njezina pastoralnog djelovanja u budućnosti. Proces taj nije doduše započeo ovim pontifikatom. Bl. Ivan Pavao II. u enciklici Centessimus annus proročki je upozorio godine 1991, dakle u vrijeme kada su mnogi narodi oslobođeni od jarma komunizma, „da bi sloboda koja bi odbila da se veže s istinom postala samovoljom“ te da „danas postoji sklonost da se tvrdi kako su agnosticizam i skeptički relativizam filozofija i temeljni stav koji odgovaraju demokratskim političkim oblicima, te da oni koji su uvjereni da spoznaju istinu te čvrsto stoje uz nju nisu vjerodostojni s demokratskog stanovišta jer ne prihvaćaju da većina određuje istinu i da je ona različita već prema raznim političkim ravnotežama. (…) Demokracija bez načela lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kako to pokazuje povijest“.

Posjet pape Zagrebu podsjetnik je na snažnu povezanost Hrvatske s Vatikanom

Papa Benedikt XVI. nastavio je i produbio tu misao svoga prethodnika kritikom „diktature relativizma“: „Mi gradimo jednu diktaturu relativizma, koja ne prepoznaje ništa kao definitivno i čiji se konačni cilj sastoji isključivo iz ega i žudnji pojedinca.“ Obraćajući se katoličkim biskupima u SAD-u 2008. govorio je o suvremenom relativizmu kao fundamentalnom elementu modernog liberalizma, zaključivši: „‘Diktatura relativizma’ je, da zaključim, ništa manje nego prijetnja istinskoj ljudskoj slobodi, koja jedino može sazreti u širokogrudnosti i vjernosti istini.“

Nova evangelizacija

Ovdje dolazimo do uočena, ali često blijedo shvaćena Benediktova „racionalizma“. Kao teolog par excellence on je isticao da su razlozi vjere spoznatljivi razumom, koji je temeljni vodič spoznaje istine i svake rasprave. No razumnost danas za mnoge suvremene zapadnjačke intelektualce i obične ljude legitimna je samo ako nalazi opravdanje za popuštanja svemu onomu što čovjeku trenutno godi i što zastupa nova ideologija moralnog liberalizma i relativizma odnosno racionalistički reduktivno ili pragmatički pojmljena materijalizma. „S duhovnoga stajališta svijet u kome se nalazimo, često obilježen neumjerenim konzumerizmom, vjerskom ravnodušnošću, sekularizmom zatvorenim transcendenciji, može izgledati poput pustinje“, u kojoj „nama nije jednostavno živjeti kao kršćani“ (Bari, 2005).

Ponukan takvim stanjem duha Zapada, Papa je osnovao Vijeće za novu evangelizaciju, prije svega naroda koji su izgubili kršćanski sensus, iako kršćanstvu duguju sve: društvene ustanove i organizaciju, kulturna i ekonomska dobra, razvoj i standard života... Samim tim, implicitno i eksplicitno, Papa je potaknuo misijski rad Crkve, koji proizlazi iz Kristova naloga „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16, 15–16). Zanimljivo je da se u suvremenom svijetu, koji kao vrhovno načelo postavlja toleranciju, taj stav Crkve smatra zaprekom dijalogu i manjkom tolerancije, pa se stalno od Crkve, ali ne i od drugih religija, traži način da se on omekša. Benedikt XVI. ostao je međutim nepokolebljiv, držeći da je eshatološki, soteriološki, ekleziološki i pastoralno nerazumno i nedopustivo omekšavati ga.

Ekumenist i čovjek dijaloga

U vezi s tim Papi se često prigovaralo da je ustrajavajući na ekskluzivnom soteriološkom značenju Kristove osobe, a time i na ekskluzivnosti Katoličke crkve kao božanske ustanove na neki način zaustavio ili čak unazadio ekumenski dijalog s pravoslavnima i protestantima te međuvjerski dijalog sa židovima i muslimanima, kao i s nemonoteističkim inovjercima i nevjernicima. Benedikt XVI. međutim bio je papa ekumenizma i dijaloga. Potrebu ujedinjenja svih kršćana naglasio je već na svom prvom putovanju u Bari, na talijanskom euharistijskom kongresu, tražeći od svih da se zajedno s njime tomu posvete. Slijedom toga poticao je teološki dijalog s pravoslavnima, koji je dospio do krajnje točke: pitanja o sadržaju Petrova prvenstva među Dvanaestoricom i u Crkvi. Uz to, primjerice, primio je prvi put u povijesti velike skupine anglikanaca u Crkvu, omogućujući im tri velika ordinarijata. Jednako tako, iz niza primjera jasno je da dijalog sa židovima i muslimanima nije ugrožen. Kada je izabran za papu, Israel Singer, tadašnji predsjednik Svjetskoga židovskog kongresa, rekao je da je Ratzinger još kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere pozitivno „promijenio dvije tisuće godina dugu povijest odnosa između židovstva i kršćanstva“. Benedikt XVI. prvi je papa koji je pozvao nekog rabina da govori pred biskupskom sinodom te je sam posjetio više sinagoga, k tomu Auschwitz i Jad Vašem, što ima dodatno značenje uzme li se u obzir da je riječ o Nijemcu. Osim toga, u svojoj trilogiji o Isusu iz Nazareta on se dijaloški okreće prema židovima i potvrđuje koncilski stav da Židovi kao narod nisu krivi za Isusovu smrt. Njegov pak govor o islamu u Regensburgu 2006, koji je u pravi mah izazvao nerazumijevanja, intenzivirao je teološke aspekte dijaloga između Crkve i islama, koji, kako znamo, nema jedinstveno učiteljstvo, ali ima razgranatu teološku misao. Za posjeta Turskoj molio je s tamošnjim imamima, kao i u Aja Sofiji, a prvi je papa koji je u Vatikanu progovorio na arapskom, tradicijskim jezikom islama. Uza sve to, on je nastavio „duh Asiza“ kao mjesto „razmišljanja, dijaloga i molitve“.

Snaga vjere

Sve je to dio njegove velike duhovne poruke, koju je dakako prvobitno usmjeravao ka suvjernicima, osobito tijekom redovitih susreta s njima srijedom i nedjeljom. U njoj se Papa ističe kao iskonski, jednostavni vjernik, ali i dubok teolog. Već od prvih njegovih djela u nas poznatih, primjerice Uvoda u kršćanstvo, prepoznajemo jasnu teologiju, koja nije sama sebi svrha nego je u službi tumačenja i pronošenja Božje riječi, na što je po definiciji pozvan svaki kršćanin. S određenoga vidika može se zaključiti da je Papa i dalje jednostavno profesor teologije, što i pripada Petrovu nasljedniku. Ipak, dok je u teologiji Ivana Pavla II. bila više naglašena težnja da teologiju oblikuje i na širim slojevima vjernika pristupačan način, Ratzinger je sve to sagledavao iz nešto zahtjevnijega teološkog kuta i zbog toga ga mase nisu baš shvaćale, iako su ga prihvaćale.

Nema dvojbe da golem broj ljudi ima potrebu za duhovnim. To se, primjerice, vidjelo i za Benediktova posjeta Hrvatskoj. Govoreći na dočeku u zračnoj luci Pleso, Papa je naglasio političku, vjersku i moralnu narav hrvatskoga naroda rekavši: „Od samih početaka, vaš narod pripada Europi te joj, na poseban način, daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima, koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece. Izazovi suvremene kulture, prožete društvenim raslojavanjem i nestabilnošću, te obilježene individualizmom koji pogoduje shvaćanju života bez obveza u neprestanom traženju ‘prostora privatnosti’ zahtijevaju uvjereno svjedočanstvo i smiono zauzimanje u promicanju temeljnih moralnih vrijednosti, ukorijenjenih u društvenom životu i identitetu staroga kontinenta.“ Time je eksplicirao primarnu zadaću Crkve, posebice u Europi, čijega je prvog zaštitnika uzeo ime, i implicirao pitanje: kako tu duhovnu potrebu ljudi kanalizirati i okupiti putem kršćanstva i Crkve? Čini se da je to glavno pastoralno pitanje Crkve: što učiniti da vjera bude istinska poveznica među ljudima, a ne samo statistička tradicionalna orijentacija?

Svježa naučiteljska misao

Svjestan toga, Papa je radi unutarnje duhovne obnove i vanjske reforme Crkve, klera i puka, objavio tri magistralne enciklike: o Božjoj ljubavi Deus Caritas est (2005), o neslomivoj nadi Spe salvi (2007) te o cjelovitu ljudskom razvoju u istini i ljubavi Caritas in veritate (2009), a čeka se i ona o teologalnoj kreposti vjere u ovoj Godini vjere. Osim toga, trilogijom vlastite vjere i znanja o Isusu Kristu – Isus iz Nazareta (2007), Isus iz Nazareta. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća (2011) i Djetinjstvo Isusovo (2012) – te novošću apostolskih pobudnica, homilija, govora i motuproprija Benedikt XVI. rehabilitirao je i učvršćivao vrijednosti iz tradicije i istodobno otvarao nove vidike unutarnje obnove Crkve i njezina djelovanja u svijetu. Pritom iskazao se kao branitelj sjaja razuma, svjetla vjere, ljepote istine, dubine spoznaje, čara pobožnosti i duhovnosti. Benediktova naučiteljska misao sve je vrijeme njegova papinstva ostala iznimno svježa i poticajna. Njegova je teologija meditativno-religiozna i „kreativna“ i svakako, iako ne iznosi nove vjersko-teološke istine (osim „ukinuća“ limba), originalna.

To nas upućuje na kristološku os Benediktova pontifikata, koju je uspostavio još „samo“ kao teolog Ratzinger. I dok je teološki put i nauk i čitav pontifikat Ivana Pavla II. bio izrazito marijanski obojen, geslom „Po Mariji k Isusu“, Benedikt XVI. dodaje tomu u duhu pavlovske teologije naglasak da je jedini put spasenja po Kristu, s Kristom i u Kristu – kako, uostalom, izriče misna molitva na temelju Isusovih riječi „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6) – iz čega izvire nužnost Crkve da veže i razvezuje ljudske odnose na Zemlji. U praksi se to s raznih strana osporava, često i u ime famoznog „koncilskog duha“, koji se rabi kao geslo za zanemarivanje tog tradicionalnog nauka. Benedikt XVI. isticao je stoga da i pristup Drugom vatikanskom koncilu treba biti utemeljen na njegovu dosljednu poštivanju. Koncil se nije naime dogodio izvan Crkve, bez Crkve ni protiv Crkve, pa tako ni izvan, bez i protiv tradicije, nego je izrastao iz nje, koja se uvijek oblikuje u nov pastoralni izričaj, zadržavajući živom sve Učiteljstvo i Predaju. Papa je zapravo isticao da je Koncil izraz cjelokupne baštine Crkve i iskaz njezina nastojanja da iz nje pronađe nove putove naviještanja uvijek istoga Evanđelja Isusa Krista. Vezano uz to, nije bilo malo onih koji su mu proteklih godina zamjerali neke geste i nastupe koji su govorili o njegovoj težnji da Crkvu podsjeti i na njezinu pretkoncilsku tradiciju, što je na simboličan način pokazao i povratak Lefebvreovih sljedbenika u krilo Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve, kako definira Vjerovanje.

„Javnost“ dakako nema uvijek osjećaja ni znanja za spomenute finese, već se bavi uglavnom onim što ima miris afera i skandala. Nedvojbeno, kako je i Papa metaforički rekao, suvremena Crkva brod je koji pušta vodu na sve strane. Na podjele u Crkvi, hipokriziju i rivalitete koji je slabe upozorio je i nedavno, na Čistu srijedu. I njoj je, kao i svijetu, potreban Krist liječnik – „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (Mt 9, 13) – kako bi mogla svijetom pronositi Radosnu vijest.

Potvrda slobode

Mnogo se spekulira i još će se spekulirati o tome kakvu je poruku Papa poslao svojim odreknućem od službe. Katkad se čak i u medijima spomene njegova vrlo simbolična gesta iz Aquile, kada je svoj palij ostavio na grobu pape Celestina V, koji se odrekao papinske službe. Kao što dakle takva odluka nije presedan ni kanonski ni stvarno – posljednji put dogodila se još 1406, kada se Grgur XII. odrekao službe radi rješenja zapadnoga raskola – tako zacijelo ovo neće biti pretvaranje kanona 332, par 2, u redovitu praksu.

Važno je uočiti da je Papa tom odlukom očitovao najviši stupanj ljudske slobode pred Bogom i ljudima, pokazavši prije svega da papa nije svojom službom izgubio slobodnu volju, odnosno da nije ljudska ni Božja marioneta. Spomenuti paragraf uostalom ističe „za valjanost se zahtijeva da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima, a ne zahtijeva da ga tko prihvati“. Papa je postupio kao suveren – vrhovni svećenik, nad kojim ne postoji nikakvo drugo tijelo ili osoba koja bi bila ovlaštena prihvatiti njegovo odreknuće. Crkva vjeruje da se izbor pape ne događa bez Božje volje, pa se tako ni njegovo odreknuće ne odvija izvan tog odnosa.

Tako postupivši, Benedikt XVI. zapravo je na najbolji način posvjedočio jedinstvenost i dostojanstvo ljudske osobe kao „Božje slike“, koja je od Stvoritelja primila neotuđivi dar slobode, koja ni pred kim i ni pred čime nije okrnjena ni ograničena. Tu slobodu Benedikt XVI. nije Bogu vratio nego ju je očitovao u poniznu stavu Kristova namjesnika, svjesnog svojih slabosti u ovom presudnom času Crkve i svijeta, u kojemu odjekuje Kristovo pitanje: „A Sin Čovječji, kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8). Tako je u svijetu koji se guši u napasti da sve propisuje i kontrolira Benedikt XVI. ostavio slobodu savjesti, slobodu razuma i slobodu volje kao najsnažniju poruku oporuke svoga pontifikata.

Kao nenadmašni intelektualac bio je suvereni sugovornik svima, pa i političarima, jer istine o općem dobru koje obrazlaže također nose pastirsku notu i za njih. Stoga se i njegovo državništvo po dužnosti, tijekom kojega je nastojao raditi za mir i obranu dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti, mora ponajprije pastoralno promatrati.

Benedikt XVI. ostaje nedvojbeno teološki autoritet, Kristovu nauku vjeran Prvosvećenik i moralni svjetionik u suvremenom vrtlogu svijeta u kojem se pod navalom relativizma ugrožavaju i razaraju temeljne vrijednosti osobe, braka i obitelji, vrijednosti koje Crkva čuva kao Božji i naravni zakon, svjesna da, ako ga se ukloni, cijela moralna i kulturna zgrada čovječanstva pada.

„Poziv Crkve i kršćanina jest služiti, kao što je činio Krist, nesebično i svima, bez razlike“, rekao je tijekom posjeta Libanonu. Sukladno svome imenu, za taj je cilj molio i radio. Sam sebe na početku pontifikata odredivši „poniznim i jednostavnim radnikom u vinogradu Gospodnjem“, bijaše cooperator veritatis, ostavivši baštinu koja će imati to veće značenje što se budemo više odmicali od nje.