Pokret je uzbudljiv

Rad na slici mnogo je veća zabava od rada na animaciji, jer stojim, krećem se, platno premjestim na zid, stavim ga na pod, okrenem ga ovako, okrenem ga onako, poprskam bojom… Slikanje je tjelesna aktivnost. Ne sjedim u nekoj mračnoj sobi kao kod animiranja, nego se krećem na suncu

Caroline Leaf živuća je legenda svjetskog animiranog filma. Od svoga prvog rada završena tijekom studija na Harvardu, preko filmova nastalih u okviru kanadskoga National Film Boarda, kao malotko uspijevala je stvoriti značajan filmski opus nabijen emocijama uz uporabu jednostavnih i osobnih sredstava. Koristeći se animacijskim tehnikama pijeska ili boje na staklu, kao i grebanjem i crtanjem izravno na filmsku vrpcu, u filmovima kao što su The Owl Who Married a Goose, The Street ili Two Sisters, ta originalna umjetnica zaslužila je svoje mjesto u povijesti umjetničke animacije. S relativno malim brojem filmova, samo njih sedam, dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada, između ostalih i Nagrade za životno djelo na Svjetskom festivalu animiranog filma u Zagrebu 1996. kao i nominacije za nagradu Oscar 1977. S ugodnom sugovornicom, koja živi u Londonu te se posljednjih dvadeset godina bavi slikarstvom, porazgovarali smo tijekom festivala Animateka u Ljubljani gdje je održala majstorsku radionicu tehnike boje na staklu.

Svjetski uspjeh ostvarili ste sa samo sedam kratkometražnih filmova…

Napravila sam ih nešto više. Oko desetak, ali neki su izgubljeni, a neke sam namjerno izgubila jer sam smatrala da nisu dovoljno dobri – takve zovem filmovima iz ormara. Neki od tih filmova iz ormara vrlo su sentimentalni, zato ih ne volim ponovno gledati.

Pretpostavljam da ste i u njih uložili mnogo ljubavi i rada?

Jednako kao i u one uspješne.

Već dvadeset godina bavite se slikarstvom. Imate li drukčiji pristup nego u animaciji?

Mislila sam da će biti vrlo različito. Već prije ljudi su mi znali govoriti, „oh, ti si rođena slikarica“, i ja sam mislila da bih trebala biti slikarica, ali nekako sam završila u animaciji. I kad sam ponovno počela slikati, prije dvadeset godina, bilo je teško. Prestala sam s animacijom jer sam imala osjećaj da sam u animaciji dala što sam trebala. Nije me više zanimalo pričati razne priče. Kako je u meni oduvijek bila ideja da bih mogla biti slikarica, i sve to vrijeme radila sam crteže, vrlo često noću, počela sam slikati.

Moja animacija uglavnom je bilo pomicanje linijskih crteža, animiranje linija, i željela sam napraviti nešto drukčije od toga. A zapravo, sada, nakon dvadeset godina slikanja, počinjem osjećati da mi je slikanje postalo kao animacija, također iziskuje mnogo vremena, kreira prostor, a i svaka pojedina slika sadrži u sebi komponentu pričanja priče. Pokušala sam se maknuti od toga, ali vratila sam se. U svakoj slici koju slikam postoji ideja koju želim izraziti, čak ako je i samo kvaliteta svjetla tijekom vrućega ljetnog dana.

Slike vam djeluju apstraktno, vjerujem da svaki promatrač u njima može iščitati nešto vlastito?

Da, one jesu apstraktne, ali meni, da bih ih naslikala, treba ta ideja priče koja me vodi, nije samo kompozicija. Mislim da su na neki način o sjećanjima, jer uvijek pokušavam rekreirati nešto čega se sjećam, to je priča koju sadrže. Neki osjećaj što mi se urezao u pamćenje, ili nešto što sam vidjela. Vi možda u njima nećete vidjeti istu stvar, ali to je ono što ih stvara za mene. Da pokušam odgovoriti na vaše pitanje: otkrila sam da su slikanje i animacija zapravo prilično sličan rad. Ipak, rad na slici mnogo je veća zabava od rada na animaciji, jer stojim, krećem se, platno premjestim na zid, stavim ga na pod, okrenem ga ovako, okrenem ga onako, poprskam bojom… Slikanje je tjelesna aktivnost. Ne sjedim u nekoj mračnoj sobi kao kod animiranja, nego se krećem na suncu.

Također, o publici treba razmišljati različito. Na primjer, nedavno je jedna osoba kupila dvije moje slike, i nakon nekoga vremena poslala mi je fotografiju tih slika u dnevnoj sobi i ja sam pomislila, ovo je vrlo lijepo, jer netko je pristao platiti za moj rad i živjeti s njime. No to je jedna osoba, možda njegova žena i djeca, možda i prijatelji. Za razliku od toga animirani film može vidjeti mnogo više ljudi diljem svijeta. Druge su dimenzije.

Animacija sadrži vremensku komponentu, dok je slika statična, takoreći zamrznuti trenutak vremena?

Ne, postoji vremenska komponenta i kod slikarstva, i to je zauvijek – dokle god promatrate sliku. Vaš je izbor koliko će to biti; ukoliko želite, možete promatrati sliku i 24 sata. Postoji još nešto što volim dok slikam, volim sliku na kojoj trenutno radim pogledati noću, ili u kuhinji, ili bez svjetla. Na taj način neki put bolje vidim kompoziciju.

Dosad niste željeli izlagati samostalno?

To je zbog toga što tek sada počinjem shvaćati što je moj stil.

Znači, trebalo vam je dvadeset godina da nađete stil?

Čini se da mi je trebalo toliko vremena (smijeh). Ja sam vrlo spora. Osim toga to je bila teška odluka, prije dvadeset godina, kada sam odlučila zamijeniti siguran i stalan posao autora animacije koji sam imala u kanadskom National Film Boardu, za neizvjesnost nisam ni sama znala čega. Pri slikanju moje su forme postale mnogo zamršenije nego što sam ih ikad radila u animaciji. Animacija je tražila jednostavne oblike, dok je moj trenutni interes u složenim strukturama.

Što vas je dovelo u animaciju?

Bila sam na sveučilištu Harvard, koje je bilo orijentirano na znanstvenoistraživački rad. Studirala sam englesku književnost. Mučila sam se s time. U zadnjoj godini upisala sam predavanja iz animacije, iako tada još nisam znala što to točno znači. Ali oblikovanje nečega što se kreće činilo mi se uzbudljivo. U tome nije bilo ničeg akademskog. To sam voljela i tako je počelo. Animiranje, oživljavanje. Nije bilo lako završiti prvi film, ali to je dovelo do kasnijih filmova. Bilo je to prije četrdeset godina. Uz pomoć tadašnjih učitelja uspjela sam završiti taj film i on mi je otvorio neka vrata. Ne odmah, u to vrijeme nismo, kao današnja mladež, mislili na budućnost i na sigurne poslove, nego smo puštali da nas život nosi. Pet godina poslije pokazala sam film u National Film Boardu u Kanadi, i nakon nekog su me vremena pozvali.

Pokazali ste, dakle, veliki talent od početka?

Mislim da je to tada naprosto bilo nešto drukčije. Animacija pijeskom.

Jeste li tada znali za druge autore koji se koriste tom tehnikom?

Došla sam na tu ideju jer su moji roditelji imali kuću na moru, okruženu plažama s vrlo finim pijeskom. Jednoga sam dana nešto pijeska stavila na svoj svjetlosni stol i pomičući ga naokolo shvatila da mogu od njega raditi oblike koje mogu pomicati i animirati. Danas znam da je bilo i drugih autora, ali tada nisam.

Da li ste imali neke uzore, Normana McLarena ili možda Disneyja?

Ne Disneyja, mrzila sam Disneyjeve filmove, nikad ih nisam htjela gledati. Tijekom tih predavanja o animaciji predavao nam je Derek Lamb iz NFB-a, i on nam je pokazivao mnoge filmove. Živo se sjećam dana kad nam je pokazao film Alexandrea Alexeieffa Night on Bald Mountain. Pomislila sam, to je nešto što bih željela da i ja mogu. Zatim filmovi Lena Lyea, također neki filmovi Jana Lenice. Takvi filmovi u meni su pobudili želju da i sama stvaram animaciju, to je bila umjetnička forma i način izražavanja kojima sam se željela koristiti. Ipak, uglavnom nisam previše gledala oko sebe, osjećala sam se kao otok i sve što mi je bilo potrebno izlazilo je iz mene. Vjerojatno je to hranilo moju kreativnost i učinilo me originalnom, ali istovremeno sporom. Danas je drukčije, u Londonu gledam mnogo slika i pratim mnogo izložbi, ali i to me opet usporava, jer dok nisam znala što je moj stil, često sam poželjela slikati kao netko koga sam upravo posljednjeg otkrila.

Kako pristupate radu na filmu?

Uvijek sam u osnovi imala priču. Jako sam mnogo čitala. Znala sam da rad na animiranom filmu traje i po dvije godine, i zato je bolje da priča bude dobra. Priča koja meni nešto znači. Nikad nisam pisala svoje priče, već sam tražila već postojeće. Izuzetak je film Two Sisters, s pričom koja je nakon dugotrajne adaptacije postala moja vlastita. Ja, dakle, nisam spisateljica. Viđam studente koji vrlo lako pišu vlastite ideje, ali meni moje priče nisu dovoljno dobre, dok me priče drugih mogu oduševiti. Često sam se koristila jednostavnim pričama sa značenjem, tada bih njima dodavala svoj pečat. U ranijim filmovima, primjerice, u eskimskoj legendi The Owl Who Married a Goose, nije bilo nikakvih vizualnih opisa, tako da sam imala potpunu vizualnu slobodu. U nekim kasnijim filmovima priče su bile konkretnije, s više opisa, pa sam pokušavala naći svoj put da prenesem osjećaj koji je dao autor teksta, i da pri adaptaciji izvučem ono esencijalno za priču.

Jednom ste rekli kako niste pripremali knjige snimanja za svoje filmove…

Većinom je u osnovi bio samo jedan list papira s tekstom. Znala sam što će se događati u filmu, ali ne i kako će se to događati. To je bio moj način rada. Imala bih jasnu viziju jednoga dijela filma i tu bih počela animirati. Zatim bih taj dio pregledavala više puta i odlučivala u kojem smjeru dalje. Neki put su mi glasovi, a uvijek sam imala snimljene glasove, „govorili“ kako slika mora izgledati.

Imate li kakav savjet za one koji razmišljaju o bavljenju animiranim filmom?

Hm, sjećam se kako sam bila šokirana kad je Bratislav Pojar studentima na to pitanje odgovorio s „nemojte se baviti animacijom“. Mislim da moraju biti spremni kako neće biti jednostavno jednom kad završe školovanje i napuste akademije. Možda će se morati odricati ponečega. Vrlo je važno da završavaju stvari. Meni je bilo teško završiti prvi film i već sam bila otišla sa škole nezavršena filma, ali zvali su me nazad da ga završim. To mi je pomoglo. Da ga nisam završila, nikad ne bih postala animatorica.

Bili ste nekoliko puta u Zagrebu na Festivalu animiranog filma, dobitnica ste i festivalske nagrade za životno djelo, bili ste članica žirija. U kakvu vam je sjećanju Festival i poznajete li hrvatsku animaciju?

Da, bila sam nekoliko puta, to mi je oduvijek omiljeni festival. Ali ne znam ništa o hrvatskoj animaciji. Ne znam ništa ni o engleskoj animaciji, ni o bilo kojoj drugoj. Toliko se toga događa, ali ja ne pratim. Ne idem često po festivalima, a to su glavna mjesta na kojima se mogu vidjeti umjetnički animirani filmovi. A i sjećam se samo filmova koji su me posebno ganuli.

Tijekom karijere rabili ste u početku pijesak na staklu, zatim boje na staklu pa grebanje i crtanje izravno na filmsku vrpcu…

Počela sam s pijeskom, jer je to bila jedina tehnika koju sam poznavala, još sa sveučilišta. Nekoliko sam filmova napravila tako, pa sam poželjela dodati boju i linije u svoje filmove. I tada sam počela s bojom na staklu. Na kraju me počelo zanimati crtanje i struganje izravno na vrpcu, željela sam raditi filmove brzo i neopterećeno kao Len Lye. Opet, ja sam bila vezana svojim pričama i nikad nisam uspjela postići brz i lagan potez kao, primjerice, McLaren. Pričanje priče traži vrijeme, oblici i forme moraju biti dovoljno razrađeni. Dio McLarenova genija sastoji se u čistom pokretu. On je pokret, boja i trag, dok sam ja više pripovjedač. Ja sam pokret, boja i trag, ali jednako tako i priča, naprosto sam bliža literaturi. Mislim da sam bila eksperimentalna u tehnici, ali konvencionalna u pripovijedanju.

Bili ste nominirani za nagradu Oscar. Jeste li otišli na dodjelu i je li vam ta nominacija pomogla u radu?

Da, otišla sam tamo. Bilo je to simpatično iskustvo. Posudila sam večernju haljinu, bila na crvenom tepihu, ali mislim da bi bilo vrlo neobično da sam ga i osvojila. Iskoristila sam tu nominaciju da natjeram NFB da me prime za stalno, takva nominacija učini vas važnima pred drugim ljudima. A u to vrijeme bila mi je potrebna sigurnost stalnoga zaposlenja. U kreativnom smislu, ni ta ni druge nagrade nisu utjecale na mene.

Radili ste i komercijalne poslove po narudžbi…

Ljudi iz marketinga uvijek traže nešto novo i različito, a moj im je rad bio zanimljiv. Ali kad bi shvatili da ne mogu kontrolirati kreativni proces te da mi moraju slijepo vjerovati, većinom su odustajali. Tako da sam napravila svega četiri reklame. Nije mi odgovaralo, jer bilo je mnogo upletanja, mnogo različitih mišljenja koja se moralo uvažiti, a neka od tih mišljenja bila su naprosto glupa. Ipak ima nešto i lijepo u svemu, kad ljudi vole tvoj stil, kad zovu svaki dan i pitaju kako napredujem, i kad žele vidjeti tvoj rad.