Plac i pazar

Sad i zagrebačke domaćice znaju što je biž, a što fažol, dok prodavači što su robu donijeli iz Dalmacije na Dolac imaju i grincajg u svojoj ponudi, pa čak znaju i što je vugorek

Nekada davno, kad se putovalo mnogo manje nego danas, naš sjever i jug bili su jedan drugomu kao nekakvo inozemstvo. Stigavši s kraja na kraj Hrvatske – a to se postizalo uz mnogo muke i napora – čovjek bi se osjećao kao da je prispio na drugi kontinent. Jer, drukčije je bilo i nebo i zrak i voda, a o životnom stilu da se i ne govori. Zato bi putnik vrlo brzo osjetio nostalgiju i zaželio potražiti u tom stranom okružju djelić zavičaja. Tako bi Šibenčanin koji se našao u Osijeku ili Čakovčanin koji se našao u Zadru otišao na tržnicu. Logika je bila jasna: tržnice su svuda iste, pa će i tržnica u stranom gradu biti nalik tržnici u zavičaju, a putnik će se osjetiti kao kod kuće.

Ali vrlo brzo bi se pokazalo da ta logika ne štima, a putnik bi to otkrio na prilično bolan način. Bez obzira je li sa sjevera stigao na jug ili s juga na sjever, shvatio bi da je tržnica u stranom gradu samo naoko slična onoj kod njega doma, ali da je zapravo posve drukčija. Razočaranje bi tako bilo još teže, a domotužje – kako su naši stari zvali nostalgiju – počelo bi prijetiti da se pretvori u ozbiljan problem. Jedino što je putniku preostajalo bilo je da pokuša razabrati, pobrojiti i objasniti razlike između sjeverne i južne tržnice, pa da se na taj način nekako zabavi i rastrese.

Prvo što bi uočio bila je, dakako, terminologija. I onda kad koliko-toliko slično izgledaju, poljoprivredni se proizvodi na sjeveru i na jugu različito zovu. Pa ako je sjevernjak došao na jug, mogao se do mile volje čuditi izrazima koje nikad prije nije čuo te otkrivati da ljudi tu za mrkvu kažu karota, za luk kapula, za cvjetaču kaul, za grašak biž, a za mahune fažoleti. A gdje su tek sve one plodine kojih na sjeveru nikako i nema, gdje su sve one nešpule i žutinice, čičeri i artičoki? A nije bio u nimalo boljem položaju ni onaj tko je s juga došao na sjever, jer i njega bi zapljusnula prava lavina nepoznatih riječi, koje su opet često bile vezane i za nepoznate pojmove, dok se ponekad iza njih krilo nešto posve obično, kao što se iza gevihta na vagi krio piz, a iza geldtašna takujin. Čudio bi se tako južnjak što mu je to grincajg i čemu služi, odakle dolaze i kako se jedu hajdinski žganci, što su to češnjovke i na što nalikuju devenice i švargl. A uz toliko nepoznatih riječi i pojmova, nije ni južnjaku ni sjevernjaku tržnica u stranom gradu mogla poslužiti kao privremena zamjena za zavičaj.

Nije to mogla i zato što bi putnik vrlo brzo uočio da je i stil trgovanja na tržnici na kojoj se zatekao posve drukčiji nego na onoj na kojoj je navikao kupovati. Jer, kad bi se, recimo, Zagrepčanin našao na splitskom Pazaru, onda se ne bi mogao načuditi kako ga stalno netko doziva, pa gotovo i vuče za rukav: Ajte, šjor, lipe praske! Ala, mladoga boba! Evo fine kapulice, lipi moj čovik! Prodavači bi nastojali uhvatiti njegov pogled, privući njegovu pozornost, a čim bi načinio dva koraka dalje od klupe, okretali bi se s jednakim žarom drugom potencijalnom kupcu. A to je njemu bilo neobično, jer on je bio navikao na ono čemu bi se čudio Splićanin kad bi došao na zagrebački Dolac: ondje nitko nikoga ne doziva, nego prodavači stoje s jedne strane klupa, kupci s druge, pa jedni i drugi zure u robu i samo se povremeno pogledaju. Tako bi se južnjak na sjevernoj tržnici osjetio kao da ga tu svi mrze i u sebi se pitaju zašto je uopće došao. A sjevernjaku bi na južnoj tržnici bilo kao da je upao među varalice koji ga nastoje obrlatiti. Ni jedni ni drugi ne bi se ćutjeli kao kod kuće.

Pogotovo zato što bi uvidjeli kako im se u ambijentu u kojem su se našli namjenjuje neka uloga koju oni ne znaju igrati, pa bi tako sami sebi počeli izgledati neuki i nespretni. Jer, sjevernjak bi otkrio kako se na južnoj tržnici od njega očekuje da se cjenka, pa su prodavači odmah sumnjičavi ako to ne čini. U ono vrijeme, naime, nije bilo obveze isticanja cijena na robi te se za cijenu doznavalo usmeno. I kad bi došljak sa sjevera upitao koliko nešto stoji, prodavač bi uvijek lupio kakvu nerazumno visoku cijenu, jer je očekivao da će sad doći do natezanja, koje je dio igre u razmjeni dobara. A sjevernjak se u tome nije snalazio i naprosto bi pobjegao. A južnjak je na sjeveru imao obratan problem: kad bi on upitao za cijenu, onda bi mu prodavač rekao onaj iznos koji doista za robu očekuje i nije tu moglo biti ni govora o cjenkanju. Izostala bi, dakle, ona društvena igra, a južnjak bez nje i nije znao ništa kupiti, pa bi tako otišao praznih šaka i obješena nosa.

E, da, tako je to bilo nekad. Ali onda su se stvari promijenile: sagradili smo ceste, donekle modernizirali željeznice, kupili nove autobuse, pa su i ljudi počeli češće putovati. Ali, što je još važnije, počela je putovati i roba, a s njom i prodavači. S prodavačima je pak putovala i njihova terminologija i njihov marketinški stil. Tako su razlike između tržnica na sjeveru i tržnica na jugu postale manje, jer svatko je od drugoga uzeo ono što mu je odgovaralo.

Eto, na primjer, terminologija. Sad i zagrebačke domaćice znaju što je biž, a što fažol, dok prodavači što su robu donijeli iz Dalmacije na Dolac imaju i grincajg u svojoj ponudi, pa čak znaju i što je vugorek i na sav glas ga reklamiraju. Danas na tržnicama u Splitu, Šibeniku i Zadru više ne dozivaju onako žestoko kao prije, ali su zato počeli pomalo dozivati u Zagrebu i u Varaždinu, gdje to prije nije bio običaj. Zanimljivo je čuti na kajkavskome ono što je prije bilo uobičajeno samo za čakavicu. A i cjenkanje se promijenilo, izjednačivši se kao u spojenim posudama: na jugu se sad cjenkaju manje, a na sjeveru više nego prije.

A to znači da su sjeverne i južne tržnice sve sličnije jedne drugima. Sad bi putnik, kad dođe u daleki grad i kad ga uhvati nostalgija, doista mogao poći na tržnicu i naći dio zavičaja. Stvar je samo u tome što više nema ni onih putnika ni one nostalgije.