Odlazak jednog od najvećih

Krsto Papić djelovao je u filmu autorski pedesetak godina, a od početnoga sudjelovanja u omnibus-filmu Ključ do posljednjega ostvarenja Cvjetni trg ostvario je niz uspjelih djela bez kojih bi hrvatska kinematografija bila znatno siromašnija

Podatak da je 7. veljače preminuo Krsto Papić tek je tužan povod kratkoga sagledavanja dijela opusa znamenitoga hrvatskog filmskog autora. Kao nepobitan predstavnik autorske kinematografije, Papić je stvaralački stasao u okrilju tzv. hičkokovaca, mladih zaljubljenika u film koji su temeljito propitivali sastavnice filmskoga jezika te podjednako revalorizirali autorske postulate raznih redatelja. Nije upitno da je svaki od predstavnika te skupine zadužio domaći film, bilo nizom filmoloških razmatranja, bilo nizom kvalitetnih filmskih ostvarenja. Već faktografski podaci svjedoče da je Krsto Papić uspješno djelovao i u okviru igranoga, kao i dokumentarnoga filma. No u ovom kratkom razmatranju neću posvetiti pozornost dokumentarnim radovima, od kojih barem nekolicinu možemo uvrstiti u same vrhove hrvatskoga dokumentarnoga filma, pa čak ni svim igranofilmskim ostvarenjima, već će izbor biti sužen na naslove kojih kvaliteta svjedoči o visokim Papićevim autorskim dosezima u okrilju domaće kinematografije.

Iz arhiva Hrvatskog filmslkog saveza

Širok stvaralački kontekst

Lisice (1969) drugi su dugometražni igrani film Papićeva opusa i velik kvalitativni iskorak nakon prvijenca Iluzija (1967). Radnje smještene u razdoblje nakon jugoslavenskoga raskida sa Staljinom, taj je film revizionistički percipirao egzistencijalno okružje strahovlade i straha koji iz njezinih postupaka proizlazi, ali podjednako i nenametljivo kritizirao primarne ljudske nagone čija snaga bez etičkih nazora postaje i razornom. Vrlo precizne strukture, Lisice su uspješno raščlanile i odnos zajednice i prirodnoga zaleđa koje pritom postaje i izraženom metaforom grubosti društvenoga okružja. Zbog takve strukture i snažna konteksta, tragična sudbina upravo vjenčanoga para doseže i simbolične vrijednosti osude takva društvenoga sustava. Jer ako se ne može održati ni netom uspostavljen brak, kao jezgra obitelji, odnosno temeljne društvene zajednice, kakve su zapravo vrijednosti koje društvo postavlja pred zajednicu? No ako Lisice postavimo u suodnos sa žanrovskim sustavima, možda se i začudnim čini da taj film možemo interpretirati i kao dekonstrukciju klasičnoga vesterna te postaje čak i sastavnica žanrovskih promjena koje su vestern zahvatile upravo u tome razdoblju.

Nakon uspjelih dokumentarnih filmova poput Kad te moja čakija ubode (1969), Mala seoska priredba ili Specijalni vlakovi (oba 1972) Papić je posegnuo za filmskom adaptacijom vrhunske poslijeratne komedije, a pritom je nepobitno da Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973) u vremenskom odmaku od nastanka svjedoči o širokom društvenom i stvaralačkom kontekstu. Papić se u suradnji s koscenaristom Ivom Brešanom podosta odmaknuo od predloška i približio razvidnijim političkim konotacijama, ne zazirući pritom ni od kritike nekih postavki socijalizma i njegovih pobornika. Temeljna je opreka u tome filmu dvojnost kulture i primitivizma, a nadograđena je i promišljenom suprotnošću moralnoga lika junakova oca koji, zbog optužbi za prijestup što ga nije počinio, naposljetku počini samoubojstvo i amoralnoga lokalnoga političkoga dužnosnika koji taj prijestup zataškava težeći očuvanju moći. Junaka naposljetku iznevjeri i djevojka, otac mu strada, a on ne uspijeva zajednici otkriti pravoga krivca pa je njegov završni defetizam snažan. No ne treba zaboraviti da su Shakespeareovu nasljeđu, kao i Hamletu, pozornost posvetili mnogobrojni filmski redatelji u raznim filmskim razdobljima te nije pretjerano ustvrditi da Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja zauzima dosljedno mjesto u filmskim čitanjima opusa zacijelo najvažnijega engleskog književnika.

Sa snimanja kultnih scena

Već je sljedeći film Krste Papića, Izbavitelj (1976), naznačio iskorak prema znanstvenofantastičnom filmu i postao prvim domaćim ostvarenjem toga žanra. Papić je, iznova u koscenarističkoj suradnji s Brešanom, ali i Zoranom Tadićem, posegnuo za filmskom interpretacijom priče sovjetskoga pisca Aleksandra Grina nastalom između dva svjetska rata, prenio je u srednjoeuropsko podneblje i oblikovao ostvarenje zavidne kvalitete. Kontekst uspona totalitarnih sustava jasan je u tome uratku, a zaodjenut u žanrovsko ruho, postao je temeljem višeslojne cjeline koja je na festivalu filmske fantastike u Trstu ovjenčana prvom nagradom. Stalno prisutan osjećaj egzistencijalne ugroženosti svjedoči o iznimnim redateljskim postupcima Krste Papića, posve sukladnim zasebnome autorskom rukopisu te podjednako širim žanrovskim težnjama. Zanimljivo je da se Krsto Papić u kasnijem razdoblju karijere još jednom osvrnuo prema tematskom sklopu Izbavitelja. No film Infekcija (2003, u kinodistribuciji 2005) nije dosegnuo ni kvalitetu pa ni značenje prethodnika.

Život sa stricem ili denuncijacija neprilagođenih

Tajna Nikole Tesle (1980) Papićev je izlet u biografski film. U razradi scenarističkoga predloška sudjelovali su, uz Krstu Papiću, Ivo Brešan i Ivan Kušan, a film je snimljen i u nas i u SAD-u uz sudjelovanje domaćih i američkih glumaca. Kako već sam naslov upućuje na izmicanje iz pukih faktografskih sastavnica životopisa glasovitoga znanstvenika, jasno je da se Krsto Papić upustio u interpretaciju Teslina unutarnjega svijeta, koji je često nadilazio realističke postavke. To je ostvarenje izniman doprinos onodobnome hrvatskom filmu, a predznakom biografskoga proširuje raspon Papićeva čitanja raznolikih žanrovskih sustava i sasvim se primjereno usuglašava i sa širim sagledavanjima biografskoga predznaka u filmu. Pritom ne treba zaboraviti da je taj žanr dosta rijedak u domaćoj kinematografiji pa Tajna Nikole Tesle neupitno zauzima važan položaj u njegovu razmatranju.

U Životu sa stricem (1988) Krsto Papić osvrnuo se prema ranom razdoblju jugoslavenskoga poslijeratnog socijalizma, a narativnim okvirom retrospektivnoga odnosa suvremenoga prema prošlom promišljeno je pristupio još jednoj kritici funkcioniranja socijalističke ideologije i postupaka njezinih zagovornika. Taj se film u razdoblju nastanka našao na udaru dijela političkih krugova upravo zbog nesmiljena predočavanja represije u školskom sustavu. Zbog toga je razvidna i precizna raščlamba denunciranja neprilagođenih i progon kojem su takvi pojedinci bili izloženi. Premda kvalitete toga ostvarenja nisu bile upitne ni u razdoblju nastanka, što su svakako potvrdile i visoka gledanost i nominacija za uglednu nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljega filma s neengleskoga govornog područja, s odmakom od već četvrt stoljeća jasno je da je posrijedi jedan od najboljih filmova posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije, a zasigurno i jedan od vrhunaca stvaralaštva Krste Papića. Uz promišljene redateljske postupke, evokativnu fotografiju ili pak svrhovita glumačka tumačenja, Život sa stricem ostaje kompaktnim djelom koje nadograđuje Papićev autorski stil i svjetonazor.

Višestruki filmski iskoraci

Priča iz Hrvatske (1991) ostvarenje je nastalo na razmeđi rasapa socijalističke Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države. Povijesni se diskurs usmjerava spram razdoblja Hrvatskoga proljeća pa su u narativnoj građi filma uspostavljene dvije vremenske razine u razmaku od dvadeset godina. U takvoj je strukturi jasan arhetipski ideološki sukob opredmećen u odnosu dvoje mladih i njihovih obitelji oprečnih političkih nazora. Šteta što je pritom Krsto Papić ostao tek na percipiranju političke korektnosti i moguće snošljivosti unutar suprotstavljenih obitelji, odnosno nije se dublje zagledao u emocionalne sklopove niza likova, pa je izostalo i moguće gledateljsko suosjećanje sa sudbinom središnjega para. No ne treba zaboraviti ni podatak da je posrijedi velik tematski iskorak hrvatskoga filma prema naznačenom razdoblju, pokušaj ispravnijega filmskog iščitavanja povijesnoga konteksta. Upravo zbog toga, u ranom je razdoblju samostalne hrvatske kinematografije značenje toga ostvarenja sukladno dugometražnom prvijencu Davora Žmegača Zlatne godine (1993).

Krsto Papić djelovao je u filmu autorski pedesetak godina, a od početnoga sudjelovanja u omnibus-filmu Ključ (s Vančom Kljakovićem i Antunom Vrdoljakom, 1965) do posljednjega ostvarenja Cvjetni trg (2012, uskoro pristiže u kinodistribuciju) ostvario je niz uspjelih djela bez kojih bi hrvatska kinematografija bila znatno siromašnija. Naposljetku, možemo ustvrditi da zasigurno svako od navedenih ostvarenja, a pridružio bih im još i Kad mrtvi zapjevaju (1999), zauzima istaknuto mjesto u hrvatskome filmu, bilo da je riječ o visokim kvalitativnim dosezima, bilo o tematskom ili žanrovskom iskoraku. I premda tek u ponekom od njih uočavamo tračak patine, većina ih s lakoćom izdržava sud vremena, a svako novo gledanje tek dodaje nova stanovišta u očitovanju njihova značenja. Krsto Papić među najvažnijim je hrvatskim filmskim autorima, a njegov odlazak ostavlja prazno mjesto u domaćem filmu. Papićevo je djelo pak jedna od njegovih izvrsnih sastavnica.